Prije bi odlazak iz ovog grada za mene predstavljao bijeg od realnosti, možda čak i bijeg od svakodnevice, bijeg od problema. Ovoga puta nije bilo tako - čak bi mogao reći da je odlazak iz grada u meni budio neke čudne emocije, a sam boravak van grada je bio psihički naporan. Dva dana ništa ne radit, samo se izležavati, dok na televiziji nema ništa zanimljivo, osim eventualno navečer kojeg filma, i sad već tradicionalnog Velikog brata. Da se vratim unazad par dana. Sam rođedan sam proslavio u krugu bliskih prijatelja, jedan je nedostajao, ali to se da nadoknadit. Ispijanje tekile mi je nakratko vratilo sjećanje, uspomene na staro vrijeme, dok sam ja još uvijek svaku subotu redovito bio pijan u Dolcu, izležavajući se na hladnim skalama, ili tamo iza auta, na parkiralištu ispred Skippera. To je bilo vrijeme koje nije bilo samo obilježeno opijanjem, već i nekim nezaboravnim trenutcima, ali moram ponovo reći jednu stvar - nije dobro vječno živit na uspomenama razmišljajući o onome što je bilo prije. Vraćam se u sadašnjost. Sinoć sam sašao u grad, ali nimalo nisam bio iznenađen scenama koje sam vidio. Hrpa maloljetnika koji ili glume da su mrtvi pijani, ili su stvarno tako pijani da ne znaju ni sami gdje su, niti tko im glavu nosi. Žalosno je to, čak sam vidio jedno (da slobodno kažem) dijete kako ima ispod jakete bocu Votke. Mali ide u peti ili šesti razred osnovne. Pa kuda ide ovo sve danas? Za dobar provod je potrebna samo dobra ekipa, niti alkohol niti bilo šta drugo, bilo koji drugi stimulans. Pa ja to znam, ja, koji sam nebrojeno puta na sebi osjetio što znači bit pijan subotom u gradu, ne znati doći sebi, da te najbolji prijatelj mora nosit kući. Zar nije bolje doći u grad, popiti eventualno jedno piće (nema veze jeli alkohol ili ne ako je samo jedno), i onda ući u kafić i malo se zabavit? Al dosta o gradu i maloljetnicima koji ne znaju šta bi radili, osim izazivali probleme sebi, svojim prijateljima i svojim roditeljima. Napunjena je i sedamnaesta, prošao sam i tu šesnaestu, koja je bila obilježena lošim, ali zato i brojnim dobrim stvarima. Život ide dalje, kako kažu mnogi. Sami krojimo sudbinu sebi, sami ćemo sebi izgradit bolji život, ili gori, sve to ovisi samo o nama samima. Jedna osoba (poznanica) ima neku krizu koju ja pripisujem neodlučnosti, ili možda čak psihičkoj nestabilnosti, jer ipak, čovjek mora znati sam sebi odrediti mjeru, sam odrediti kad je nečemu kraj. Ne mislim ja da je ta osoba pukla, nego jednostavno da se, ako je već takvo stanje nemoći trenutno prisutno, makne negdje na par dana, zavuče u svoj kutak i razmisli o svemu. Toliko od mene za sada, želim nakon dugo vremena zahvaliti nekim ljudima: Omaxu, Tonki i ljudima koje gnjavim redovito na Msn-u (koji je postao moja opsesija). E i da, najvjerojatnije putujem u Purgeriju u subotu, pa možda osvane i koji slajd uskoro.
