Marketing
Memories, memories - are they all you have?
Očito da se čovjek očito nikad ne može u potpunosti držati one da ne pridodaje pažnju nebitnim stvarima. Napetost i tenzije u mojoj glavi su rasle danima, naposljetku sam verbalnim okršajem rješio neke odnose sa nekim osobama. Kad bih imao priliku ponovit, tj. vratiti vrijeme, vjerovatno bi učinio isto. Danas sam čitao neke postove od svojih kolega blogera, jedan od njih je napisao kako bi volio da nema dozu emotivnosti u sebi, da bi volio da je čvršći. To bi mnogi htjeli, ali nažalost, nije moguće mijenjati ćud samog sebe, jer te Bog stvorio kako bi živio svoj život, onakav kakav jesi. Šesnaest godina je prošlo od dana kada je pod srpskim agresorom pao naš grad heroj - Vukovar. Pročitao sam jedan članak danas, u kojem je na poseban način napisano kako se Vukovar danima oštro protivio i odoljevao svakom napadu agresora, ali je nažalost 16. studenog 1991. pokleknuo. Svi su barem na minutu u svojoj podsvjesti pomislili danas na Vukovar. I tu se pojavljuje jedno pitanje, koje nije vezano direktno za pad Vukovara, nego inače. Zašto se ljudi sjećaju nekih stvari tek na objetnice, zašto se ljudi cijene tek kad postignu neki značajniji uspjeh? Zar je potrebno da se dogodi neka tragedija da se nekoga primjeti, da se nekoga počne veličati? Brojni su naši, ali i ostali sportaši koji su prošli brojne torture prije što su postali uspješni. Sve do tog trenutka kada su dotakli nogama tron i pomirisali onaj miris uspjeha, pobjede, oni su bili predmet o kojem nitko nije mario, za koga nikog nije bilo briga. Žalosno je to kad pogledate s druge strane. Što sve moraš proći u životu da bi nešto postigao, i možda tek onda zavrijedio poglede i divljenje drugih. Možda je sve ovo što ja pišem samo bezazlena hrpa riječi, koje vi, moji čitatelji, čitate reda radi, možda je nekome ovo ubijanje dosade, ali da me neko pita što ja zapravo želim postići pisanjem ovog bloga, ja vam uistinu ne bih znao dati odgovor. I evo sad, nije ni osam sati, na televiziji nema ništa zanimljivo, ostajem ponovno u kući jer mi se neda ići vani, smrzavati se na ovoj buri, ionako nemam novaca ni da si naručim jedno piće, a nemam baš niti volje ići gledati onu dječicu kako se opija misleći kako su oni face, a zapravo ne shvaćajući kako samo privlače poglede starijih i prijezir istih. Da možda razmisle prije nego što idu piti tek iz zafrkancije koje bi mogle biti posljedice tog naizgled bezazlenog subotnjeg provoda? Nikad ne znaš što može poći po zlu. Moja želja za gledanjem snijega kako pada očito će morati još pričekati, samo ne znam dokad. Gotovo je cijelu zemlju zahvatilo nevrijeme, Šibenik je samo na trenutak osjetio par pahulja snijega sinoć kako tvrdi poznanik. Ono nevrijeme ovaj tjedan mi je podiglo raspoloženje malo, bilo je predivno. Al kaže jedna poslovica - Tko čeka, dočeka!, pa se ja toplo nadam da ću dočekati i sniježne oborine uskoro!. Pozdrav.
Post je objavljen 17.11.2007. u 20:01 sati.