Trud se isplati. Prvenstveno mislim na ustrajanje u nečemu šta toliko dugo želim, za čim žudim. Neću vam otkrit o čemu se radi, sve ćete saznat sa vrimenon. I dalje je život nezamisliv bez kompjutera i neta. Izlazci su mi na nuli, sat života mi se pomalo pokreće, tj. ne sat, nego tempo života. Škole je već misec dana, od Kornata je misec dana, a uspomena je još uvijek tu, kao da se jutros dogodilo. I današnja je procesija posvećena tome, iako je sveti Mihovil. Neću ići, ne želim ići SAM. Nigdje. Ne volim biti sam kad sam dobre volje, ne želim ići sam u grad subotama, a i pitam se ima li smisla ići u grad, kad se već unaprid zna šta će se dogodit, kako će se stvari odvijat. Na kraju će mi biti ža šta iden, jer je taj svaki izlazak jebeno dosadan, jebeno proklet, služi samo kako bi se napija ka letva i onda iša kući dok mi u glavi još uvik odzvanjaju povici određenih debila. Ja tome ne pridodajen veliku pažnju, samo mi smeta, i inače mi smeta kad mi neko govori nešto iza leđa, pogotovo ako je trač, ako je nešto loše. Takav sam, a ne želim nikome ništa u gradu suboton obrusivat jer ne želin imat nikakvih sranja. Inače uvik obrusin u facu sve šta iman, i onda san mirne duše, spokojan.
Inače, kroz posljednja tri miseca san se prominija, to ste primjetili, bar većina vas. A šta da kažen, ponekad bi volija otić negdi da ne buden u ovome gradu, želin se maknit iz njega. Samo bi radi 2 osobe osta u njemu, samo radi dvi osobe bez kojih ne mogu zamislit svoj život. Njih su dvoje postali sastavni dio moga života damn. Toliko su toga učinili za me, bili su uz mene kad san bija u kurcu, nasmijavali me miljun puta, rastužili nikad. Pomaga san i ja njima, jer to je najmanje šta ja mogu učinit, jer su oboje divne osobe iako su da van priznan oboje karaktera da se ne otkrivaju previše, i da ih je teško pročitat. Al ja mislin da san uspija. A ko zna? Zdravlje: Trenuno san dobro, ali trenutno, zadnjih dana iman problema sa kičmom, uvati me bolit, navečer, bol je jaka, u predjelu bubrega, pretpostavljan da je to zbog nervoze, ali i ne samo zbog toga. Šta je je, stvarno se ponekad iznerviran do te mire da jednostavno puknen, najradije bi porazbija sve isprid sebe onda. Jebu me još uvik oni debili iz učeničkog serivsa, plaće još nema. A ne mogu virovat da nas tako jebu sa ton isplaton. Pa jebote nisan ja sidija cilo lito pa ću zato dobit novce. Ja san magarčija u Andriji dobrih 66 dana da bi dosad dobija tek za sedmi i šesti 4400. Damn. Još mi samo triba da me pokradu sad za osmi misec. Tek će onda bit sranja.
Bija je ovo stoti post na blogu =). Sve vas pozdravlja Diablo s nadom da će se broj komentara približiti broju deset.
Nisan dugo pa eto...uživajte!
Laid to the river
Midsummer, I waved
A "V" of black swans
On with hope to the grave
And though Red September
With skies fire-paved
I begged you appear
Like a thorn for the holy ones
Cold was my soul
Untold was the pain
I faced when you left me
A rose in the rain....
So I swore to the razor
That never, enchained
Would your dark nails of faith
Be pushed through my veins again
Bared on your tomb
I'm a prayer for your loneliness
And would you ever soon
Come above onto me?
For once upon a time
On the binds of your loneliness
I could always find the slot for your sacred key
Six feet deep is the incision
In my heart, that barless prison
Discoulours all with tunnel vision
Sunsetter...
Nymphetamine
Sick and weak from my condition
This lust, this vampyric addiction
To Her alone in full submission
None better...
Nymphetamine
Nymphetamine, Nymphetamine...
Nymphetamine girl.
Nymphetamine, Nymphetamine...
My Nymphetamine girl.
Wicked with your charm
I'm circled like prey
Back in the forest
Were whispers persuade
More sugar trails
More white lady laid
Than pillars of salt...
(keeping Sodom at at bay)
Fold to my arms
Hold their message away
And dance out to the moon
As we did in those golden days
Christening stars
I remember the way
We were needle and spoon
Mislaid in the burning hay
Bared on your tomb
I'm a prayer for your loneliness
And would you ever soon
Come above onto me?
For once upon a time
On the binds of your loneliness
I could always find the slot for your sacred key
Six feet deep is the incision
In my heart, that barless prison
Discoulours all with tunnel vision
Sunsetter...
Nymphetamine
Sick and weak from my condition
This lust, this vampyric addiction
To Her alone in full submission
None better...
Nymphetamine
Nymphetamine, Nymphetamine...
Nymphetamine girl.
Nymphetamine, Nymphetamine...
My Nymphetamine girl.
Sidin u ovoj pripizdini od gradske, skidan muziku već po običaju, doli u mojoj bivšoj školi (faust) dica se deru iz sveg glasa - veliki in odmor. Blago njima, heh, jutro u školi, damn, ne postoji ništa gore. Al to su ipak dica, niži razredi. Još niti ne naslućuju šta ih sve u životu čeka, većina in je stvari lipa i krasna. Al vidit će nažalost da je život kurva kad ih krene jebat u zdrav mozak. Kad budu vidili da je malo dobrih i iskrenih ljudi oko njih, kad budu dobivali noževe u leđa, onda će se možda i sićat ovih osnovnoškolskih dana.
Kad bi me pitali zašto san to napisa, reka bi van da ne znan, puklo me, jer neman baš neku određenu temu trenutno za pisanje, nekako san sve teme već ispuca, izvrtija i po nekoliko puta, al glavno je ono da su neki od vas bili oduševljeni tim temama, a isto tako mi je drago šta mi blogu rastu posjete zadnje vrime. To znači samo jedno. Posta van je zanimljiv. A ja van obećajen da ću se trudit i dalje pisat postove koji će vas sve prikovat uz stolice i natirat na razmišljanje. Možda bude i pisama (made by me) ako mi se bude dalo to stavljat. (slika je stavljena kako bi razlikovali ovo gornje - javljanje, i donje - uobičajene teme za post. fala)
Traženje smisla nečega u današnjem svitu je naprosto postala jedna bezizlazna avantura, tj. ima jedan ishod, a to je nula, poraz, kako već to tumačite. Jednostavno ponekad ne tribaš potrebu tražiti smisao (ja je već dugo vrimena neman) ako si okružen pozitivom.Kad san već spomenija poraz, moran van i to reći. Mrzin gubiti, biti poražen, al ako jesan poražen, onda ću se ponosno i ponovo dići gore, kao feniks iz pepela, jer svi koji me znaju znadu kakav san ja, ono šta želim ja dobijen (istina bog, prije ili poslin, ali dobijen), ono šta mi smeta, rješin bilo kako bilo. Kad san poražen, ona iduća pobjeda bude slađa od bilo čega na svitu, jer znam da san ponosno odnija titulu, da san ponosno zgazija sve jebene protivnike koji su mi se našli na putu. Jednom me neko upita: "Bi li ti gazija priko kostura mrtvih ljudi kako bi ostvarija neki cilj?". Moj prvotni odgovor je odma izletija iz mojih usta i bija je naravno DA, našto je ova osoba koja me pitala ostala puff, i onda me nanovo pitala. I pošto ja nisan ima volje puno sad komentirat zašto san reka da, rekoh ne i tako završih tu priču. Ali virujte mi kad van kažen. Samo vas upornost može dovesti do tolko željenog cilja. Samo ako ste uporni, ako znate pilat određene osobe kako bi nešto dobili, samo tako ćete doć do onog šta van triba, šta želite.
Jeste li ikad žalili za prošlošću, nekim danima koji su se dogodili, koji su trajno obilježili vaše postojanje, vaš životni put? Jeste li ikad poželili vratit vrime kako bi ispravili neke male ili enormne pogreške koje su vas stajale voljene osobe, novca ili nečeg trećeg. Zamislite da je to moguće. Kakva bi samo bila onda slika ovog propalog svita zvanog Zemlja. Možda i nebi bilo ratova, možda se nebi dogodija ni domovinski, to niko ne zna. Očito da je naša jedina zadaća živit svakim danom najbolje šta možemo, jer mi nikako ni da hoćemo nećemo saznati šta će se dogodit sutra ili šta bi se dogodilo da nešto nismo učinili. Nije to jedina želja koju ljudi imaju. Previše je tih želja, a premalo vrimena, jednostavno ne možeš sve stići napravit kako bi nekome udovoljija, a i da sam budeš na kraju zadovoljan učinjenim. Zajeban je ovaj svit, zajeban i jako kompliciran. I da bi opsta u njemu moraš bit taktičar, igrač i to jako pokvareni igrač, koji će u svakom trenutku bit spreman okrenit ploču i igru u svoju korist, a u istom tom trenutku moraš i bit spreman pomoć prijateljima. Jedino tako moš steć povjerenje i ljubav okolice, priajtelja, pa čak i familije. Ovo današnje stanje u obiteljima nije katastrofalno, nego još gore od toga. Uvik svi misle kako je njima najgore ovo ono, al nije, postoje i gori slučajevi. Pa prođite samo gradon, pa ćete vidit one prosjake, bezjake, eto van šta van je život. Nekoć nasmijani - danas taj izraz više ne poznaju dok ne utonu u utjehu alkohola il drugih opijata.
Pozitiva vuče jednu dobru stvar za tobom. Zapravo je nevjerovatno kako ti se sve može prominit. Iz jednog trena kad si u crnjaku, pa odlučiš da je vrime za drastične i rapidne promjene, do drugog trena, kad već počinješ provodit svoje novonastale odluke. Sam tvoj pogled na sve oko sebe također si prominija, i naravno to se primjeti, i lakše se prolazi sve šta te čeka taj dan. Nema više mista ni svađama ni prepirkama ka i prije. Ma sve je jednostavno krenilo ka po crti. Pa ipak, i nije loše sve skupa okolo, ona dosadna morbidna monotonija je postala monotonjia sriće i smjeha. I grad se smirija nakon svega, ne puno, ali pomak se primjeti. No i dalje postoje neke stvari koje će se nadam se prominit, iako možda ne brzim tempom. Ne potežite me za jezik! Onda može doći do neželjenih posljedica za obe strane. To ne želim. Ne sad, kad san sa svima u ok, stabilnim odnosima. Nema nikakve potribe to sve urušavat. Dugo se zidaju kule, a za tren mogu se srušit, to nije potriba nikome. (Omax, ne mislin ode ni na tebe ni na bilo koga izričito, govorim općenito za sve). Sad nešto nevezano za ovo sve dosad. Čitah nekidan priču od Azy, njen protekli vikend, priča je odlična, ka i sve vezano za nju. Ženska je teška legedna, i svaki trenutak proveden sa njon je gušt :)...lol...koje ulizivanje...hehe. Ovo van je sve od mene za sad. Lažem kad kažem da pripremam udarni post, možda za naslovnicu blog.hr. To mi je želja. Al možda i ne lažem. Sve u svoje vrime. Big pozz :)
Još jedna subota u kući. U ovu kasnu uru kradomice san se dokopa kabela i spojia na net. Kažem kradomice jer san oborija rekord po pitanju računa, pa se nadam da ću konačno ovaj tjedan otići u poštu po već davno željenu stvarčicu. Čitam okolo naš forum, pa su neki počeli srat (tj. podjebavat, zezat, however) sad konačno kad san ja odlučija neke velike promjene u svom životu učinit. Te su promjene zapravo odluke kojima ću samo na neki način zaokružit ovo lito i sve promjene koje su se dogodile tokom njega u mojoj glavini. Bilo je previše vrimena za razmišljanje, i zapravo nije stvar u litu, nego u tome šta kako ti kao osoba stariš, tako se minja i tvoj način razmišljanja. Shvaćaš kako je sve oko tebe samo igra, kako se većina vršnjaka ponaša infantilno, a tek oni koji su prošli sodomu i gomoru sa nepunih 16 godina, već davno svit gledaju drugačijin očima. Ja ne kažen da je meni bilo lako sve ove godine, proša san i ja puno toga, ali uvik postoje oni kojima je teže. Postoje oni kojima se ja divin, načinu njihovog razmišljanja, načinu njihovog ponašanja. Ove san subote osta u kuć jer me jednostavno niko nije zva da ide, a iskreno da van rečen, tj. napišen glupo mi je zvat ovoga onoga pa ga pitat el ide van, molit ga da se nađemo negdi, ponekad mi se učini ko da smetan. Ali koga briga, bar ću se pošteno odmorit. E da van se pohvalin, već se danima osjećan predobro, stvari idu itekako nabolje, ma tako je to kad odbaciš sve loše od sebe, kad odlučiš svim sranjima reći zbogom, stop. Stvari krenu na bolje, jer jedna pozitiva vuče drugu za sobom. Ovo vam je sve za sada od mene, uživajte i dalje, te me naravno obavještavajte o tome kakav vam je post putem komentara :). Sve vas pozdravljam, s iskrenom nadom da i vama koji ste loše volje, a i vama koji ste dobre volje dolaze bolji, i još bolji dani. Do tada uživajte, i ja uživam - naravno u Nightwishu, ili rapu. Ovisi. Kako kad.
Jedno vrime nisan posvećiva neku posebnu pažnju svojim takozvanim vizijama i snovima, il bolje rečeno nagovještajima. Al kako vrime prolazi tako primjećujen da šta ih ja više zanemarujen to su one sve intezivnije. I taj intezitet se pojačava prije nego se nešto dogodi, prije nego Sotona upetlja svoje prste u Božji "savršen" svijet. Možda me S. želi upozoriti, naučiti, ukazati na sve ono što je sposoban učiniti onome ko mu se suprostavi, ili pak želi pokazati kako je Gabrielova pobjeda bila samo slučajna, samo splet sretnih okolnosti kojima je Bog dobija prevlast na nebu i podilija sve na raj, i vječni plamen, pakao. Razmišljam dosta o nekim postupcima koje san pravija do sada, nekim pokušajima proklestava koja nisu bila uvik upućena od mene. Zamislite samo da imate tu moć, da imate moć upravljanja nečim, da imate moć biti crni mag. I onda svakog ko van stane na put jednim potezom zauvik udajit od sebe. Il da je moći samo jednim izrazom ubiti nekoga, kao u zamišljenom svitu najslavnijeg čarobnjaka današnjice.
Avada Kedavra!
Toliko ih je ubijeno tom kletvom, kletvom smrti. Šteta šta je to sve izmišljeno. Volija bi da je stvarno. Jer bi odma čistunku napravija u ovome gradu, gradu prokletih kuća, prokletih ulica, proklete prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U gradu koji je već davno osuđen na propast, i koji sa strepnjom išćekuje svoj Armagedon, svoj sudnji dan. Kako bi sve bilo drugačije da se jedan dan probudin i da tih osoba više nema. Nebi odahnija samo moj mračni alter-ego, nego i ruševine ovog grada, i ostale duše koje je svakodnevno guše u smogu bogohulja, lopova i narkomana. Imati takvu moć, da znaš da ti ni sam Bog ne može ništa, to je nešto što mogu samo sanjati. Ja i svi slični meni. Ja i svi kojima je tama sastavni dio duše, bilo alter ega, bilo čiste duše. Jer u današnjem jebenom svitu nemoš opstat ako nisi nečemu posvetija svoje postojanje. Voldemortova snaga u sagi o Potteru dokaz je da se svemu možeš oduprit i suprostavit. Samo tribaš imat volju, snagu, želju, i samopouzdanje. Jer svako je od nas u dubini duše pobjednik. Neki to ne žele otkriti. Ja postojim kako bi me drugi gledali sa zgražanjem prilikom mojih djela, a rijetki sa poštovanjem. Mnogi su oni koji me već sad preziru, bez razloga. Još su brojniji oni koji me procjenjuju na osnovu prvog dojma. Virujte mi, da popričate sa mnom i da me bolje upoznate, vidili bi da nisan nakav kakvim me smatrate. I ne dopustite da tuđe mišljenje utječe na vašu predodžbu mene, ili općenito slike sveukupnog svijeta. In the end...you need something...
Higher than hope!
Prvi tjedan škole gotov. Teško sranje. Tija san se nekidan dok san bija u kafiću dignit i otić ća u tri p.m. Užasno je sporo ovaj tjedan prolazija, nikad mu kraja. Jedino pozitivno u svemu je to šta je konačno bilo ružno vrime i šta je konačno zaladilo. Da se bar sunce nikad više ne ukaže. Ne volin sunce. Baš mi je lipo (to san već reka) kad je oblačno. E da vas pitan. Postoje li za vas stvari za koje mislite kako su jednostavno odlične, i da se takve stvari nikad ne mogu prominit na gore. Za mene je postojalo. Mislija san da mi je prijateljstvo sa jednon osobon savršeno, i jest, i mislija san kako se nikad nećemo posvadit, ali ovo nikad je ovaj tjedan prekinuto. Da van iskreno kažen razlog ne znan, i zato san se malo loše i depresivno osjeća.
Mrzin kod sebe šta me drugi ljudi lako sjebu. Nisan baš stabilan šta se tiče emocija. Dopuštan da previše utječu na mene, iako to nije dobro, tj. ponekad je. Kako je život čudna pojava. U trenu nestane sve, pretvori se u maglu. Cili se život trudiš postati neko, težak je taj put do sna, i često si sam na tom putu. A kad pogledaš s druge strane, u trenutku možeš pasti, jer kratak je put od vrha do dna. Evo ovih zadnjih par rečenica sadrže stihove bb himne. Na BB se neću osvrćat neko vrime dok ne skupin neke informacije, i dok sam ne stvorin nekakvo mišljenje o svakom pojedincu tamo. Moran samo pohvalit Antoniju koja je sinoć izgledala ka boginja. Pa naposljetku, iz Šibenika je. Pozz svima do daljnjeg.
P.S. (update). Krivo ste svatili. Ja san se samo posvađa sa ton osobon, a sad jeli to privremeno ili za stalno, saznat ćete.
I nebo je odlučilo pustit suze. Al to su suze gorčine, barem ja tako mislim. Jer da su to suze tuge, ne bi bilo ovako ledeno i ovako kišovito. Još uvik grad plače, vapaji tužnih ljudi se čuju, možda nikad i neće pristat. Uvik ljudi vape za nečim, uvik zazivaju nekoga, samo šta se često ti vapaji događaju u dušama ljudi. Ne čujemo ih mi, na neki način obični smrtnici. Kad smo mi ti koji vape, često ne želimo da drugi čuju nas, upravo iz razloga šta će bit izrugivanja, jer svaki vapaj za sobon vuče velike emocije, pogotovo ako je to vapaj tuge, vapaj žalosti, vapaj boli. Morbidno je sve vani, morbidan sam i ja danas otkako je pala prva kap kiše. (Nisan ima (neman ni sad) volje za puno pričanja, baš čudno zar ne.Al najviše me boli jedna stvar. Kad su neke osobe u kurcu onda ih nesmiš dirat, kad je tebi loše il slično, onda baš uživaju podjebavat. To mrzin, al neka.)
Iman neki osjećaj da je ovaj grad posta grad izgubljenih duša. Hodam ulicama i osjećam te duše. Osjećam kako prate okolo ljude, kako žele nešto pronaći, možda naći zvijezdu vodilju, zvijezdu koja će ih konačno odvesti tamo di pripadaju, bilo to čistilište, pakao ili raj. Moja duša (a i mnoge druge, al ja ću pisat u prvom licu) nema svrhu postojanja. Tu je samo kako bi patila, kako bi prolazila sva razna sranja i nakon toga ustala kao feniks iz pepela. Ali moja duša više nema snage za ta dizanja. Iako prije nisam bija osoba koja odustaje, nisam to ni sad, ali osjećam kako gubim volju i snagu da ponovo ustanem. Toliko puta se dižeš, i nanovo si pokopan. Toliko puta umreš iznutra, i nešto te oživi. A to nešto kao da želi da ti nabasaš na novu kušnju, na novi problem, na novu patnju. Pa dajte. Razmislite. Isplati li se toliko patit. Možda san ja samo još jedna kukavica, još samo jedna obična pizda (kad moran tako reć) koja se boji ić u sutra, koja se boji suočit sa problemima, koja se boji reći nekome "prikini više". Možda nisam.
Nova - stara obaveza ostala je uvik ista. Istina bog, ambijent je uređen. Bolji je bija prije. Morbidniji. Više devastiran. Uređeno je i svježe obojano. Ne sviđa mi se. Nadam se da će bit manje noćnih mora. Da neće bit ka i ovo lito. Bilo je grozno. Te more, bolje rečeno vizije bliske budućnosti. Hvata me jeza. Počinjem se bojat sam sebe. Al dosta više pisanja. Nisan normalan. Svaki dan post. Molin vas da me u buduće suzdržavate glupih kometara tipa super ti je blog i to. Ako imaš šta pametno reći onda reći, ako nemaš otiđi. Till next time, pozz
Prije nešto više od pola ure umra je i 8 vatrogasac, Tomislav Crvelin iz Tisnog. Inače danas je nacionalni dan žalosti. U gradu se već danima osjeća jeza, u gradske kale uvuka se muk, nema više smjeha, osjeća se tuga, čuje se plač majki, očeva, prijatelja. Ovi dani su najtužniji i najdulji dani u životima mojih sugrađana, kako onih koji su izgubili svoje voljene, tako i mene, koji sa poštovanjem pišem ovaj post u spomen njima. Poznava sam samo malog Marka, odnekud, ne mogu se sitit odakle. Znan da bi njegova mater skoro svakodnevno pitala moju babu za me, pa na kraju san svatija - iša san sa njin u vrtić. Zato mi je faca bila poznata, uvik je isti osta Marko. A šta da van kažen? Ovo je pretužno, neopisivo, pogotovo ona komemoracija danas...sam voditelj se rasplaka dok je čita ono, a kako nebi, Marko je triba ovaj Božić navršit tek 17., a već je otiša, i to na stravičan način, kao da je neki najgori svjetski ubojica Bog ga je uzeja.
I onda vi mene pitate zašto ja ne molin i zašto ne iden u Crkvu! A zašto da iden, da ih i dalje vako ubija mučki, da ih uzima bez potrebe, a one koji su sa vragon ka prst i nokat njima ništa ne radi! Ja možda ovo i nebi triba pisat, al tako se osjećan, razočarano, destuirano. Vridi li iti jedna patnja ičemu, vodi li ičemu? Šta je reka jedan mladić na komemoraciji, to šta se dogodilo to je ubojstvo (samo šta on krivi Slavicu). Ja san niko i ništa da upiren prston u Boga ili bilo koga drugoga, ali zar se ama baš ništa nije moglo poduzeti. Istina je da su sada sve riči suvišne, jer nažalost ne postoji način da se vrati vrime, da se isprave pogreške, da se pokuša prominit historija i budućnost. Sudbinski prst je neuništiv. Svako je od nas osuđen na smrt prije nego se rodi. Nažalost, njih 6 je snašla u usponu mladosti, u usponu snage, dok je najstarijeg snašla pred mirovinu, kad je čovik konačno i zasluženo moga otić kuć i sidit u miru i uživat u svome životu.
Govorili su danas na komemoraciji brojni predjednici, gradonačelnici, ali najdirljiviji govor bio je na početku, kad je frontmen klape Maslina govorio o njima. S takvim poštovanjem, a opet sa tugom u glasu i krokodilskim suzama u očima. Mislim da su rijetki ostali ravnodušni na te riči. I šta na kraju reći osim: Dragi moji sugrađani, neka vam vječno gori svjetlo koje će vam pokazivati pravi put gori, neka vas se vječno pamti kao heroje koji su poginuli radi banalne situacije, neka vas se vječno pamti kao dobre i plemenite ljude. Neka vam je laka crna hrvatska zemlja.
Slike i izvještaji by: Dnevnik.hr
Grad je ponovo zavila tama. Stravična tragedija se dogodila. Šest mladih života je izgubljeno u samo nekoliko sati jer je nekin bolesnicima bilo zabavno gledati kako vatra gori.
___
Poginuli su:
Dino Klarić (1974), Ivica Crvelin (1955), Ivan
Marinović (1970) iz Javne vatrogasne postrojbe Šibenik; 17-godišnji Marko Stančić iz Dobrovoljnog vatrogasnog društva Tisno, te Gabrijel Skočić i Hrvoje Strikoman, obojica rođeni 1988., iz DVD-a Vodice, Ante Crvelin
Teško ozlijeđeni i u životnoj opasnosti:
Tomislav Crvelin, Josip Lučić iz DVD Tisno, Marinko Knežević iz JVP Šibenik i Karlo Ševerdija iz DVD Vodice.
"U policiji za sada nema potvrde o navodnom privođenju osam osoba koje su krive za izazivanje požara.
Navodno se radi o građevinskim i turističkim radnicima koji su na Kornatima obavljali sezonski posao. Prema neslužbenim informacijama privedeni su zbog snimke njemačkog turista na kojoj je snimljen sam početak požara i osobe koje su vatru zapalile. Navodno se radi o zaposlenicima splitske tvrtke Lavčević d.d.
Još nema službenih informacija o okolnostima koje su uzrokovale tragediju.
Najčešća verzija događaja koji su doveli do jučerašnje tragedije kaže da su se vatrogasci našli na brdu iznad uvale Šipnata kada je vjetar promijenio smjer. Zbog vjetra se oko njih, navodno, formirao vatreni obruč iz kojeg nisu mogli pobjeći.
Izvanredna sjednica Vlade počela je minutom šutnje za sve poginule, a premijer Ivo Sanader izrazio je sućut obiteljima poginulih u ime Vlade i svoje osobno.
Premijer je najavio provođenje istrage o uzrocima teške
tragedije, ističući kako će se istraga provesti do kraja. Zatražio je od mjerodavnih tijela države da se, ako se utvrdi da je požar bio podmetnut, počinitelji privedu pravdi i kazne.
Ministar zdravstva i socijalne skrbi Neven Ljubičić izvijestio je da su četvorica ozlijeđenih vatrogasaca, od petorice koji su noćas iz Zadra zbog teških ozljeda prebačeni u Zagreb, u iznimno teškom stanju. Rekao je da su dvojica vatrogasaca koji su zadržani u zadarskoj Općoj bolnici jutros zbog pogoršanja zdravstvenog stanja prebačeni u Split."
Proglašena je sedmodnevna žalost u županiji, a 3. rujna (ponediljak) je proglašen nacionalnim danom žalosti. Sve zastave će biti spuštene na pola koplja u znak zahvalnosti za žrtve koje su izgubile živote.
___
Nemoguće je opisati bol i tugu koja se osjeća u gradu. Sve je tiho, na izlozima zastave sa florom, svi odaju počast momcima. Mene je ovo jako pogodilo, iako sam mladog Marka znao samo iz viđenja. Stoga i ovaj post posvećujem njima, s porukom vlastima:
UČINITE BAREM JEDNOM NEŠTO ZA LJUDE, ZA ONE LJUDE KOJI SU IŠLI SPAŠAVATI DRŽAVNI OBJEKT, A UMJESTO DA SE VRATE KUĆI SRETNI, UMRLI SU KAO ŽIVOTINJE NA PUSTOM OTOKU. PITAM VAS JA: VRIDI LI ITI JEDAN LJUDSKI ŽIVOT VIŠE OD JEDNOG OTOKA?? TREBAJU LI SE UVIK DOGAĐATI TRAGEDIJE KAKO BI SE NAPOKON REAGIRALO I KONAČNO KAZNILO PIROMANE, KOJI NISU NIŠTA DRUGO DO JEDNIH BOLESNIKA I KRIMINALACA.
POČIVALI U MIRU, SUGRAĐANI MOJI. U NADI DA ĆE USPOMENA NA VAS BITI VJEČNA.
U potpisu: Šime