Prije nešto više od pola ure umra je i 8 vatrogasac, Tomislav Crvelin iz Tisnog. Inače danas je nacionalni dan žalosti. U gradu se već danima osjeća jeza, u gradske kale uvuka se muk, nema više smjeha, osjeća se tuga, čuje se plač majki, očeva, prijatelja. Ovi dani su najtužniji i najdulji dani u životima mojih sugrađana, kako onih koji su izgubili svoje voljene, tako i mene, koji sa poštovanjem pišem ovaj post u spomen njima. Poznava sam samo malog Marka, odnekud, ne mogu se sitit odakle. Znan da bi njegova mater skoro svakodnevno pitala moju babu za me, pa na kraju san svatija - iša san sa njin u vrtić. Zato mi je faca bila poznata, uvik je isti osta Marko. A šta da van kažen? Ovo je pretužno, neopisivo, pogotovo ona komemoracija danas...sam voditelj se rasplaka dok je čita ono, a kako nebi, Marko je triba ovaj Božić navršit tek 17., a već je otiša, i to na stravičan način, kao da je neki najgori svjetski ubojica Bog ga je uzeja.
I onda vi mene pitate zašto ja ne molin i zašto ne iden u Crkvu! A zašto da iden, da ih i dalje vako ubija mučki, da ih uzima bez potrebe, a one koji su sa vragon ka prst i nokat njima ništa ne radi! Ja možda ovo i nebi triba pisat, al tako se osjećan, razočarano, destuirano. Vridi li iti jedna patnja ičemu, vodi li ičemu? Šta je reka jedan mladić na komemoraciji, to šta se dogodilo to je ubojstvo (samo šta on krivi Slavicu). Ja san niko i ništa da upiren prston u Boga ili bilo koga drugoga, ali zar se ama baš ništa nije moglo poduzeti. Istina je da su sada sve riči suvišne, jer nažalost ne postoji način da se vrati vrime, da se isprave pogreške, da se pokuša prominit historija i budućnost. Sudbinski prst je neuništiv. Svako je od nas osuđen na smrt prije nego se rodi. Nažalost, njih 6 je snašla u usponu mladosti, u usponu snage, dok je najstarijeg snašla pred mirovinu, kad je čovik konačno i zasluženo moga otić kuć i sidit u miru i uživat u svome životu.
Govorili su danas na komemoraciji brojni predjednici, gradonačelnici, ali najdirljiviji govor bio je na početku, kad je frontmen klape Maslina govorio o njima. S takvim poštovanjem, a opet sa tugom u glasu i krokodilskim suzama u očima. Mislim da su rijetki ostali ravnodušni na te riči. I šta na kraju reći osim: Dragi moji sugrađani, neka vam vječno gori svjetlo koje će vam pokazivati pravi put gori, neka vas se vječno pamti kao heroje koji su poginuli radi banalne situacije, neka vas se vječno pamti kao dobre i plemenite ljude. Neka vam je laka crna hrvatska zemlja.
