STO(145) DANA oko BALKANA

evoo me!
nedaleko od tursko-bugarske granice se smjestio grad Edirne na rijekama Tunca i Marica. krace vrijeme je bio glavni osmanski grad, a danas je poznat po natjecanju u pelivanskom hrvanju i po dzamiji Sellimiye, jednoj od najvecih i najznacajnijih u Turskoj. sagradjena u 16. stoljecu jedno je od najvecih postignuca carskog arhitekta Sinana koji je ucestvovao u gradnji vise od 130 dzamija.


FARI I STEFANO


SELLIMIYE DZAMIJA

u Edirneu nas je docekao Fari , mladi student drustvenih nauka i grckog jezika te smo se zadrzali jedan dan u gostima kod njegove obitelji. vecera sa turskom obitelji u mjesecu ramazana (posta) te nezaobilazni caj ostaju nam u llijepom sjecanju. Turci piju puno caja i to nekog slicnog nasem indijskom u staklenim casicama nallik sirokoj epruveti i to uglavnom kosta oko 1 liru. za jedan euro se dobije oko 2 i po lire. pusenje je skoro svuda zabranjeno, a allkohol se rijetko gdje toci. ipak moze se kupiti u nekim trgovinama, ali nije bas ni jeftin. na ulicama nitko ne pije, a u vrijeme ramazana niti ne jede preko dana. naravno da ne postuju svi ovaj obicaj, ali ponekad je stvarno tesko vidjeti ikoga. dali vecina stvarno posti cjele dane(od izlaska do zalaska sunca) illi samo u javnosti , dali radi socijalnog pritiska ili iz uvjerenja neznam, ali jednostavno tako primjecujem. ako usporedimo utjecaj crkvi na balkanu, prema sjevernoj Europi onda je on prilicno velik, ali usporedivsi ga s ovime u Turskoj onda je malen. ne odnosi se to samo na post vec i na broj crkvi ili dzamija. samo u centru Istanbula sam ih izbrojio vise od 150, naravno na karti. ipak ako zelite dozivjeti Tursku onda se je najbollje prilagoditi i prepustiti osjetilima. Turska je mnogo vise od onoga sto bi Europljanin koji nije bio ovdje pomislio. ali pođimo korak po korak.

na putu kroz tursku Trakiju (europski dio) mene i Stefana prate ogromna polja suncokreta te neprestane izmjene blagih uzbrdica i nizbrdica. nevjerovatno kako se je zemlja ovdje rasporedila kao u nekim pravilnim valovima i to gotovo cjelom duzinom Trakije. na putu susrecemo sredovjecni par Le Fontaine koji pjesaci iz Francuske do Jeruzalema. pricaju da su krenuli prije 4 mjeseca, nemaju mnogo prtljage jer spavaju po hotelima, a imali su ucrtanu rutu na mapi samo do Jordana da nebi imali eventualnih problema. vec prvih dana u Turskoj se dalo primjetiti razlike - ovdje su nam neprestano mahali , trubili, cesto kad bi smo zastali ljudi bi dolazili zapitkivati razne stvari i pozdravljati. osjetno vise nego u svim zemljama kroz koje sam prosao. s druge strane saobracajna pravila ovdje postoje izgleda samo u skolama, tko je brzi i jaci prolazi prvi. nema ono, ma pusti budalu, svi se ovdje guraju i trube, oduzimaju prednosti i jednostavno se treba navici na to. ako nema semafora, nema ni propustanja prelaza bez obzira, ako ste vec dosli i do pola ceste.


SVEPRISUTNI CAJ


LE FONTAINES - pjesacki par


RADNICI POZIRAJU


GORE - DOLJE (100-150km)


ISTI SATORI


TO JE ZIVOT

billi smo osjetno uzbudjeni, Istanbul je bio na dan- dva voznje od nas. Stefanu je to bilo krajnje odrediste, morao se vratiti na posao u destileriju grozdja u Udinama, a cekali su ga i zena i jednogodisnja beba. i meni je to bio jedan od ciljeva, tu sam trebao odluciti sta i kako dalje, a to je i najveci od svih gradova na mojem putu.
kada smo vec izbili na Mramorno more, igrom slucaja jer je meni pukla guma, srecemo Emanuelle iz Francuske koja se takodjer uputila u Tursku. svi zajedno odlazimo u kamp da prespavamo i pouceni prijasnjim iskustvima izbjegnemo ulazak u grad u vecernjim satima. Emanuelle ili Manu je netipicna biciklistica koja je krenula jos na proljece iz Lyona, a put ju je naveo i kroz Hrvatsku te mi pokazuje clanak na nasem jeziku iz lokalnih sinjskih novina. u kampu smo pravili vecericu - spagete Napoliten uz nadzor Stefana. doduse nije to bio kuhar Stefan sa hrvatske televizije, ali nisu ni spagete iz Francuske. kasnije smo na plazici gledali u daljini svjetla Istanbula i razmisljali sta ce nam donijeti sutrasnji dan.


MRAMORNO MORE


STEFANO I MANU U KAMPU


slijedece jutro ja i moj talijanski prijatelj krecemo dalje, a Manu je odllucila ostati jos malo. tabla na cesti je pokazivala oko 40 km do pocetka Istanbula, a kasnije ce se pokazati jos toliko do centra. do dana danasnjeg to mi je sigurno najnaporniji dan na cesti. 40 km neopisive guzve gdje ljudi voze i po zaustavnim trakama, trebalo je preci 20-30 izlazaka i ulazaka na autoput svaki puta se prebacujuci krajnje desno. vozaci jure vise od stotke, vecina ne daje zmigavce, znali smo cekati i po 10 min da bi presli na desnu stranu. grad je sav na nekim brijegovima te nije bilo izbora nego ici autoputem. nakon visesatnog pakla konacno stizemo mrtvi umorni u Sultan Ahmet kvart i trebalo je jos koji sat da pronadjemo krevete po iole razumnoj cjeni. nismo se ni stigli raspakirati kad je zvala Manu da je docekamo na autobusnoj stanici, a u medjuvremenu mi je bankomat progutao karticu (prvo mi se u Bugarskoj nalijepila neka naljepnica na cip druge kartice koja je prestala da radi, pa su mi kuci uplatili na novu karticu koja je sad progutana, pa sam ju ponistio, a banka ce mi poslati novu u Ankaru - i na kraju je ova prva kartica proradila na neikim bankomatima u Turskoj - pravi cirkus - zapravo nikad nisam ni volio plastiku, al nagovorili su me). na kraju je stigla Manu sa pricom da ju je prvo povezao neki covjek u autu ili kombiju, ali je iskoristio priliku, pa ju je poceo capavati, ali nekako je pobjegla i prebacila se autobusom do Istanbula.


ULAZAK U GRAD (ovo lijevo je zaustavna traka)






ISTANBUL NOCU

slijedece jutro smo svi zajedno pronasli kudikamo jeftiniji hostel u cetvrti Sirkeci. upravo ovdje se nalazi zeljeznicka stanica sa koje je godinama odlazio cuveni orient-express. nedaleko stanice zapocinju spletovi ulica punih standova, marketa, a uspinjuci se dalje na brezuljak dolazi se i do velikog bazara. to je natki1veni labirint ulicica
koji nudi robu sirokog asortimana u hiljadama trgovina, a ako se ne zelite cjenkati bolje da ni ne kupujete ovdje. zavisno od toga sta kupujete cjene se ruse od 30, pa i do 60 posto.








VELIKI BAZAR

nedaleko od cetvrti bazara se nadovezuje Sultan Ahmet kvart sa istoimenim trgom. osim broji1h hotela, hostela, muzeja ovdje se nalazi i Sultan Ahmet ili plava dzamija, a na drugoj strani istoimenog trga se nalazi Aja Sofija nekad najvaznija crkva u pravoslavnom svijetu koja je pretvorena u dzamiju, a danas je muzej.
pravi je dozivljaj prosetai trgom u vecernjim satima za vrijeme ramazana jer se sa zalaskom sunca ovdje okupljaju hiljade muslimana i turista koji u roku nekoliko minuta nakon sta hodza daje zvucni signal ispune svako slobodno mjesto svih ugostiteljskih objekata, kao i svako slobodno mjesto na ovdasnjim travicama gdje mnogo turskih obitelji iz unutrasnjosti provodi dane izmedju molitvi u obliznjim dzamijama.
kasnije odlazimo brodom do cetvrti Uskudar i Kadikoy na azijskoj strani Bospora i tu je interesantno spomenuti da lokalni mini autobusi ne krecu dok se ne napune, ali zato ne trebate biti na stanici, stati ce vam gdje hocete i pokupiti vas odakle hocete. naplate se vrse u voznji i to tako da svi koji mogu dodaju iz ruke u ruku novce do vozaca koji istim putem vraca kusure istovremeno vozeci nevjerovatnom vjestinom. istog dana smo otpratili Stefana na vlak za Beograd.




POGLED NA BOSPOR


BRODOM PREKO BOSPORA


USKUDAR CETVRT


ZA PUBLIKU


JEDAN OD MNOGIH


GROBNICA SULTANA MURATA




AJA SOFIJA


PLAVA DZAMIJA


posljednju Istanbulsku vecer Manu je otkrila predio oko tornja Galata u cetvrti Beyoglu. ovdje su se skupljali svi oni Turci i stranci koji nisu marili za pravila posta . bilo je to svega inzinjera, klosara, poslovnjaka, putnika, hipika drugim rjecima svih slojeva. atmosfera je bila sjajna. sjedili smo u krugovima skoro svatko iz neke druge price, ali svima je bilo zajednicko da popiju, provesele se i podjele neke svoje dozivljaje i misljenja s drugima. ovo je bila jedna od onih veceri koja se nikad ne zaboravlja


BEYOGLU (u sredini toranj Galata)


BICIKLIST HUUB IZ UTRECHTA (DESNO)


TORANJ GALATA


ISPOD TORNJA








ATMOSFERA


RUTA ( Trakija - Istanbul )

23/ 07 stizem na Dojransko jezero na Grckoj strani i tu prelazim makedonsku granicu. jezero je odisalo savrsenom mirnocom, a mjesto Star dorjan mi je zagolicalo mastu. ipak je to bila najudaljenija tocka u bivsoj drzavi za mnoge stanovnike Hrvatske. mnogi Makedonci su mi spominjali da su sluzili vojsku u Puli, Rijeci, Delnicama itd. te im je trebalo po dva dana putovanja vlakom da bi se vratili kuci. svi spominju lijepe uspomene, a poneki su vidjeli tada more i nikada vise.
vratimo se na jezero, ostao sam iznenadjen jer je Star dorjan zapravo turisticko mjesto sa hotelima, kampovima uredjenim plazama te je tamo prilicno zivahno. u to vrijeme se odrzavala nekakva manifestacija na kojoj se skupljaju penzioneri iz mnogih makedonskih gradova te je bila organizirana ziva muzika u parku. rostilji ili po makedonski skare mirisu sa svih strana.
put me dalje navodi preko ogromnih polja vinove loze prema Strumici. djelom od te iste loze se prave vina iz tikveskog vinogorja koja su nerijetko prisutna na policama hrvatskih trgovina (vranac, tga za jug i sl).









STAR DORJAN

jos istog dana stizem u Strumicu koja je najvazniji grad u istocnoj Makedoniji. glavni je agrikulturalni centar, a procitao sam i da svake godine imaju karneval. ali da se razumijemo, samo jedan je riječki karneval.
pronasao sam konak (prenociste) u crkvi Sv. petnaeset tivertopolski svestenomacenici. za deset eura sobica sa vecericom i doruckom. ostale sobe su bile pune radnika sa raznih strana koji su radili u Strumici. crkva je smjestena u srcu romske cetvrti te je bilo interesantno izaci van sjesti i promatrati. sve se obavljalo vani: od razne trgovine, kuhanja, ciscenja, igre, ofiranja, mlacenja, a ulicom su prolazili konji, traktori, auti, kokoske, psi, macke, magarci i bar cetri generacije ljudi. kao iz Kusturicinih filmova. nevjerojatno koliko energije i zivosti na jednom mjestu. kasnije se cuju i trubaci te sam saznao da prekosutra navecer ima neka svadba. rado bih ju ostao vidjeti, ali mi je bilo dugo cekati, a svadbe znaju potrajati i danima. mozda sam trebao ograniciti ovo putovanje na manje podrucje, pa nebih bio pod pritiskom da moram sve stici, ali sve ima svoje prednosti.


CRKVA - KONAK


OKOLICA

ali, vec sutra na izlasku iz Makedonije u mjestu Novo selo nailazim na svadbu. doduse nije svadba bila romska, ali orkestar je. bolje ista nego nista.






SVADBA

nedaleko nakon sta sam presao bugarsku granicu nailazim na Samuilovu krepost tj. ostatke nekadasnje tvrdjave i veliki spomenik sa uredjenim parkom. upravo ovdje u podnozju planine Belasice se u jedanaestom stoljecu odigrala bitka koja je dovela do propasti Samuilove drzave.




SAMUILOVA KREPOST

trebalo mi je naredna dva dana da prateci rijeku Strumu kroz dvije klisure ili klanca stignem do grada Blagoevgrad. ova pokrajina se zove Pirinska Makedonija, a sa istocne strane se proteze Pirinsko gorje koje je ujedno i nacionalni park.
ako bih ista preporucio iz pozicije biciklista putnika onda su to prolasci kroz klisure, ako je to moguce. gdje su klisure tu su i rijeke ili potoci i sume. uglavnom ste zaklonjeni od sunca, te se mozete i okupati, oprati stvari, ohladiti hranu, pecati ribu, kampirati, odspavati, sta god poželite








RIJEKA STRUMA

u Blagoevgradu sam imao dogovoren smjestaj kod mojih prvih bugarskih domacina, mladog para Nine i Petra koji zive u stancicu od niti 25 kvadrata, ali kada se dobro raspodjeli prostor nadje se tu i mjesta za goste. dan prije su ugostili jedan njemacki par. na zidu vise medalje koje je zaradila zenka zlatnog retrivera koja isto zivi s njima. sam grad mi je djelovao tipicno bugarski, stare zgrade iz socrealizma u kombinaciji sa novouredjenim trgovima sa fontanama i hrpom spomenika. valja spomenuti i da u centru grada ima ogromna zgrada americkog sveucilista, pa za vrijeme trajanja skolske godine sve vri od studenata sa raznih strana.





NINA I PETER (BLAGOEVGRAD)

slijedeci dan stizem u Sofiju gdje stanuje stari prijatelj, ali nazalost nije bio ovdje te sam dobio adresu od njegovog brata. prilikom ulaska u Sofiju mi ispada telefon na cesti te prelaze dva auta iznad njega nakon cega se upalilo crveno svjetlo na semaforu, pa ga uspijevam pokupiti neostecenog. Sofija me je malo iznenadila svojom sirinom, trebalo je preci dvadesetak kilometara od ulaza do centra. ispresijecana brojnim bulevardima u nekoliko traka sve je bilo dalje nego se cinilo. ipak volim takve izazove, sarati ulicama s mapom u dzepu i pamtiti prvo osnovne pravce i orijentire te kasnije nadogradjivati. ponesto pjesice, ponesto biciklom, ali vec nakon dan, dva se moze puno brze kretati po gradu. a to je prilicno vazno, ako se zeli sto prije pronaci informacije koje trebate. a u Sofiji sam trebao dosta toga porijesavati.






SVETA SOFIJA


VASIL LEVSKI STADION


ZELJEZNICKA STANICA


HARMONIKAS


NIJE LI NETKO MAZNUO REKLAMU


KONTROLA NA CESTAMA






SOFIJA

slijedeci dan ujutro prvo prelazim biciklom pola grada da bih dosao do autobusne stanice, ostavljam bicikl, odlazim autobusom do grada Samokova, pa mini busom do Borovetsa, pa dalje zicarom na Rila planinu. prvobitno sam planirao nakon Sofije nastaviti biciklom na Rilu, ali su najavili kise, pa je trebalo pozuriti. od zicare vodi dalje put prvo oko sat vremena ravnom stazom do pl. doma Musala, pa odatle oko sat i pol uzbrdo do samog vrha Musala koji je i najvisi na Balkanu (2925m). staza nije teska, a ako su mi makedonski vrhovi uskratili vidike onda mi se ovdje to mnogostruko vratilo. kako god se penjete tako se otvaraju vidici na brojna jezera. na samom vrhu se nalazi meteorolska stanica i vojni objekt.
planirao sam se spustiti oko 700-800 metara nize na suprotnu stranu te nastaviti kruzno do jednog prenocista (Chakar vojvoda) a sutradan se spustiti pjesice do autobusa. staza bas nije svjeze markirana, pa se je moglo orijentirati prateci tok nekog potoka koji su se izlijevali iz Maricinih jezera. upravo iz ovih jezera i obliznjih potocica izvire velika rijeka Marica ciji ce me tok voditi sve do Turske. spustajuci se nize brojni potocici su preplavili travnati dio, a gusta klekovina bora je onemogucavala zaobilazak. na kraju sam se izuo i krenuo kroz sami potok. ali sam ustanovio da sam izgubio negdje stativ i odlucio se vratiti. ubrzo sam ga pronasao, ali vise nije bilo vremena za cijeli krug te sam se po drugi puta popeo na Musalu u istom danu. u metoroloskoj stanici na vrhu se moglo prenociti i tu upoznajem grupu bugarskih planinara koji su se slatko nasmijali mojim neprilikama. oni su vec nekoliko dana bili na planini i kako su sutradan odlazili rjesavali su se zaliha te sam naisao u pravo vrijeme na mini festicu. na krovu balkana.
pridruzio se i dezurni meteorolog koji prica da se mora dizati svaka dva i pol sata da bi slao izvjestaj i tako danima. tjesio sam ga pricom da ima na Velebitu meteoroloska stanica i da isti covijek vec radi taj posao 20-30 godina. od njega upravo saznajemo da je za sutra ujutro velika vjerojatnost obilne kise, a to je znacilo da se treba dici zajedno sa suncem i sto prije sici do zicare.
pokazalo se da je bio u pravu i bila je to prva kisa na mojem putu u sigurno zadnjih mjesec dana. dok sam se vratio u Sofiju proslo je vec pola dana i shrvao me umor te sam jedva dosao do nekakve klupe za koju sam zavezao ruksak i zaspao.






RILA - JEZERA




ZALAZAK SUNCA


MILENA, MILA I TODOR






MUSALA UJUTRO

jos dok sam bio u Grckoj otvorila se mogucnost da se ipak penjem na Ararat u istocnoj Turskoj i to preko HPS-a. ustvari turski savez poziva clanove iz nekoliko okolnih zemalja te se svi zajedno penju krajem osmog mjeseca. troskove dozvole i vodjenja osigurava turski savez. ali tom prilikom se penje na planinu iz grada Igdira sa sjeverozapadne strane, a ne iz Dogubajazita kao sta je uobicajeno. uspon iz Igdira je kako sam cuo tezi i duzi i neophodne su dereze i jos nesta opreme koju nemam sa sobom. tako da sam u Sofiji bio dosta zaokupljen trazeci opremu. takodjer da budem iskren koliko god zelim ici na Ararat sama cinjenica da moram biti tamo tocno na odredjeni datum podosta komplicira stvari. morao sam mjenjati malo rutu, morat cu nositi vise stvari koje je steta baciti, ali ne zelim sada iznevjeriti ni sebe ni HPS koji je poslao prijavu za mene. ipak sam ja bio taj koji je donio odluku. osim toga svaku sofijsku noc sam iznova trazio gdje cu prespavati, pa gdje cu sa stvarima tako da se bas i nisam odmorio. zadnju noc sam prespavao u nekom superjeftinom hostelu, a kasnije se ispostavilo i da pojedine dame ugoscuju klijente u sobi do moje. ali cimer bugarski vozac je hrkanjem nadjacao sve ostale zvukove. prespavao sam s jednim otvorenim okom.












KROZ BUGARSKU

nakon Sofije sam malo usporio te sam se zadrzao dvije noci u Pazardjiku kod couchsurfera Nikolaja i Nine koji su mi spremili bugarsku tarator juhu od kiselog mlijeka, krastavaca, cesnjaka, oraha i kopra i moram priznati da je odlicna. inace bugari se hvale jogurtom sa nekakvom bulgaris specijalnom bakterijom - probao sam i to, ali nije bilo nista posebno. poznate su i banicarnice gdje se prodaju banjice - nekakve vrste bureka koje su bolje od nasih.






PAZARDZHIK


NIKOLAJ I NATASA

poslije me put prateci rijeku Maricu naveo u Plovdiv ili grad na sedam brezuljaka koji je jedan od najstarijih gradova u Europi sa gotovo 8000 godina naseljenosti, a sam stari grad je prepun znamenitih povjesnih gradjevina ukljucujuci i rimski amfiteatar. u Plovdivu sam i upoznao jednu dragu djevojku Gerganu Tabakovu koja me nagovorila da ostanem jos jedan dan te se nadam da cu je jos koji put vidjeti.










PLOVDIV


GREGANA TABAKOVA

na izlasku iz Plovdiva pa sve do turske granice sam se mimoilazio sa rijekama turskih gastarbajtera koji su se vracali u zapadnu Europu. jos sam se zadrzao u gradu Haskovu gdje sam bio gost kod treceg bugarskog para Ivana i Teri koji su vjerovali ili ne kao i druga dva para imali zlatnog retrivera. imali su jednu kancelarijicu u kojoj su organizirali programe za volontere koji su dolazili sa raznih strana. ivanova cura Teri je dok je on volontirao u Novom Zelandu prije koju godinu dosla kod njega autostopirajuci. zapravo svi moji domacini su zivjeli u superskromnim stanovima, u kojima gotovo nijedna stvar nije bila nova. jedna velika razlika prema ljudima u Hrvatskoj je da ovdje rijetko tko uzima kredite. ivan i teri nemaju ni frizider, a na moje pitanje kako skladiste hranu odgovara da ju ni nemaju. kupuju ono sta ce pojesti odmah ili sta moze stajati vani. ipak obadvoje imaju kakve takve stomacice i nisu se zalili na nista. tko zeli moze pogledati stranicu njihove volonterske organizacije www.activeideas.com.



IVAN I TERI

na izlasku iz Haskova nailazim na jos jednog biciklista koji je isao u istom pravcu Stefana iz okolice Udina. prvo smo samo popricali pa se kasnije opet sreli na putu i nastavili zajedno. Stefano je imao Kogu Mijatu - mozda i najbolji bicikl na svijetu za duge relacije i Lavazza kavu sa masinicom u torbici, a znao je engleski kao i ja talijanski - znaci slabo. nakon pocetnog opipavanja uspostavili smo jedan jako korektan odnos i do dana danasnjeg smo djelili i muke i zadovoljstva. covjek se nekako brze zblizi u vanrednim okolnostima. zajedno smo presli tursku granicu kod Svilengrada koja je uvjerljivo najveci granicni prelaz koji sam ikad vidio. sa mozda 15-20 traka u dva reda vjerujem da je sigurno jedan od najprometnijih u Europi. na ovom mjestu zavrsavam ovaj post jer me nova suputnica Emanuelle pozuruje. pozdrav svim citateljima iz Istanbula






NA IZLASKU IZ BUGARSKE


KOGA MIJATA


STEFANO


RUTA ( Strumica - Struma - Sofija - Rila - Marica )

na ulasku u Atenu sa zapadne strane iz Elafine trebalo je proći više od dvadesetak kilometara kroz more vozila. sunce je zalazilo, a ja sam osjecao jedno veliko zadovoljstvo. jedan dio puta je zavrsio, cilj je ostvaren, a preda mnom je bilo nekoliko dana u Ateni. trebao sam pronaci Monastiraki trg koji je bio u srcu grada. na jednom od semafora pitao sam nekog biciklista za pravac, a on mi je samo rekao da ga slijedim. u blizini samog trga iz neke ulice odnekud je izbila rijeka od vise stotina biciklista. mnogi su pozdravljali, a pojavio se i Dimitris jedan od koordinatora i pozelio mi dobrodoslicu. svakog petka uvecer, prica on, oko 22h se u Ateni skupi brdo biciklista koji odlaze na visesatnu nocnu voznju. sve je zapocela grupica ljudi s idejom kako bi se obratilo paznju vise na bicikliste u prometu na Atenskim ulicama, a pred koji tjedan bilo ih je vec nekoliko hiljada.


IZLAZ ZA PIREJ


DIMITRIS


MOJ ATENSKI KAUC


KONACNO KUHINJA


CEZAR

nedugo potom sastajem se sa Christopheom, mojim trecim couchsurferom, koji me nakon upoznavanja odvodi do obliznjeg stana. on zajedno sa Cezarom zivi u cetvrti Monastiraki. taj je kvart uz susjednu Plaku najstariji dio grada, a prepun je buvljaka i svakojakih trgovina, te se tu moze doslovno naci sve. na rubove Monastirakija naslanja se anticka Agora; politicko i drustveno srediste anticke Atene. upravo ovdje je izmisljena demokracija. doduse ne u danasnjem obliku, ali vjerovatno je u ono vrijeme to bio puno veci iskorak nego danas. iz danasnjeg se stanja na Agori malo toga moze raspoznati kako je to nekad izgledalo, jedino je hram Hefaisteion iz 440g p.n.e. jako dobro ocuvan. odmah do Agore se nalazi atenska Akropola, vjerovatno najpoznatija akropola na svijetu. ako dolazite u sumrak ili po noci u grad onda je to jako dobar orjentir jer se vidi iz daljine, a dobro je osvijetljena.
stan je bio dvoetazni, ali skroman, te me je zapao kauc na izvlacenje u nekakvoj vrsti dnevnog boravka. kroz balkon su se mogli vidjeti djelovi Agore (Hefaisteion), ali i cuti galama raznih trgovaca i prolaznika sa obliznjih buvljaka.
Christophea sam vidio samo tu vecer jer je vec sutra ispario na nekakav otok, ali Cezar, veliki ljubitelj raznoraznih filmova i video igara, gotovo da nije izlazio iz sobe.
slijedece jutro odmah sam se bacio u nabavku. bio sam zeljan svega onoga sta nisam mogao jesti, jer nisam imao frizider. napravio sam ogromnu kolicinu salate od krastavca, paradajza, paprike, tune, nekoliko vrsta maslina i feta sireva, dinje i raznih zacina i sve to zalio sa vinom koje je kudikamo bolji izbor od loseg grckog piva. tako se vec dalo zivjeti, he, he.

Atena je ogromna i prepuna raznih nacija, puno vise nego u ostalim grckim gradovima. kako sam uvijek volio vise lutati okolo nego sjediti u kuci tako sam i u ova tri atenska dana gotovo sve vrijeme proveo vani obilazeci razne ulice i kvartove. posjetio sam i Akropolu koja je impresivna, ali vise manje svi djelovi su rekonstruirani vec po nekoliko puta, pa mi to nekako nije vise to. s druge strane svjestan sam da bi se bez rekonstrukcije sve prije ili kasnije urusilo, ukljucujuci i jedan veliki izvor zarade. kada sam kupovao ulaznicu (12 eurića) bio je red od pedesetak metara i u svakom trenutku moga visesatnog posjeta unutra je bilo nekoliko stotina ljudi. ipak, doci u Atenu i ne vidjeti to, bio bi grijeh. vjerujem da se dosta ljudi sjeca anticke Grcke iz skolskih klupa. a za one koji nisu bili taj dan u skoli Akropola je po naredjenju Perikla negdje u 5 stoljecu p. n. e. preuredjena te je tada zapocela gradnja 3 glavna hrama Partenona (hrama bozice Atene), hrama Atene Nike, Erehteiona (posvecen Ateni i Posjedonu), te monumentalnog ulaza Propileia.

tih dana sam odlucio da mi je najpametnije prebaciti se nekako do Litochora - gradica podno Olimpa da izbjegnem djelomicno ponavljanje puta-autoputa, te da ustedim nesto dana, snage i novca. otisao sam na zeljeznicku stanicu, ali tamo nisu htjeli ni da cuju za bicikl u vlaku, niti nakon obecanja da cu ga rastaviti. potom obilazim tri autobusne stanice i na trecoj dobivam obecanje da moze i bicikl u autobus (30 eura). nesto skuplje od vlaka, ali sta je tu je. potrosio bih za tih 4-5 dana bar duplo. zadovoljan obavljenim zadnje jutro se opet bacam na istrazivanje atenskih trznica i ulica. ribarnica je impresivna, imali su zubaca po petnaestak eura, kao i svakojake druge ribe. srdelice uopce nisam vidio. atenske ulice su dosta neurednije nego po drugim grckim gradovima koje sam posjetio, ali ipak grad je ogroman, ovdje su zivjeli ljudi iz raznih krajeva sa raznim navikama, a i puno je veca cirkulacija ljudi. moja iluzija o brkatim Grkinjama (i Portugalkama) srusila se kao kula od karata. grkinje su se voljele skockati i pokazivati, te to nije ostalo neprimjeceno. u Portugalu jos nisam bio.








CETVRT MONASTIRAKI










ATENA - GRADSKE TRZNICE I OKOLICA


HRAM HEFASTEION U AGORI


HRAM EREHTEION


PARTENON


ZEUSOV HRAM NA PLAKI


PANORAMA S AKROPOLE

nakon obilnog rucka pozdravljam se sa Cezarom i dvadesetminutnom voznjom do stanice Liosion oprastam se sa Atenom koja ce mi ostati u lijepom sjecanju. to nece pokvariti ni cirkus koji je nastao na stanici; vozac je odbijao da ukrcam (koliko-toliko) rastavljeni bicikl jer kao nema mjesta. zapravo je trebalo napraviti preraspored prtljage od koje bar trecina nisu bili ni koferi, ni ruksaci ni torbe nego raznorazni paketi. kako sam imao vec kupljenu kartu u dzepu dosao je onaj prodavac sa saltera i stao se zestoko svadjati sa vozacem. na kraju je sam stao preslagivati prtljagu.
kako me je na ulasku u grad cjela kolona biciklista ispratila pogledima, tako se sad pola autobusne stanice stalo naguravati da vidi da li cu uspjeti ugurati sve djelove unutra. kada je sve bilo unutra prodavac je inzistirao da platim vise. nisu pomagale zalbe da mi jucer to nije spominjao, pa sam nakon kraceg razmisljanja ipak platio dodatnih 15 eura, te je autobus sa zakasnjenjem konacno krenuo.

istog dana nakon 5-6 sati voznje na raskrscu za Litochoro izbacujem sve iz autobusa, te dok sam to sve poslagao vec i sunce zalazi. lomio sam u sebi da jednostavno krenem na sjever i da se odreknem Olimpa pa da time sacuvam dosta energije za daljnji put, ali nekako sam bio svjestan da sam sada tu i da vjerovatno nikad vise necu biti. odlucio sam se odvesti do nekoliko km udaljenog Litochora i donijeti odluku nakon prespavane noci. mjesto je udaljeno 7-8 km od mora te je bazna stanica za vecinu posjetitelja nacionalnog parka Olimp. takodjer tu je i ogromna kasarna puna golobradih vojnika, pa je na toj bazi Litochoro razvio svoju ugostiteljsko - turisticku ponudu. raspitujem se za nekakvo prenociste jer je trebalo sutra ostaviti sve stvari na cuvanje, ako hocu na planinu. svi su bili preskupi, ali na moju zamolbu vlasnici male trgovine su mi dozvolili da ostavim u skladistu stvari na dva dana, a kad su vec stvari tamo mogu i ja, ali da me susjedi ne vide i ne cuju.
ohrabren uspjesnim rjesavanjem ovoga problema i sacuvanim eurima dao sam se na razmisljanje kako da se sutra prebacim na 17km udaljenu i 700 m višu polaznu tocku za sam uspon. autobusnih linija nije bilo, taxi košta 25 eura, hodanje predugo, pa je jedina opcija bila otici biciklom, te ga sakriti negdje u sumi.
sutradan sam tako i uradio i nakon jedno 2-3 sata sto guranja, sto vozenja dolazim do polazne tocke Gortsia. odavde krece staza koja nakon 5-6 sati hoda dovodi do dva planinarska doma na oko 2600m visine. poslije nekoliko sati uspona sto kroz sumu, sto preko sjeverozapadnih padina, izbio sam konacno na greben. nije bilo oblaka, pa se na toj tocki otvorio vidik na sve strane ukljucujuci i najvise vrhove. u sekundi zaboravljam na umor i prepustam se osjetilima. bas mi je bilo milo da nisam odustao. nakon dodatnih sat vremena prelijepom stazom stizem do planinarskog doma Giossos Apostolidis. vec na prilazu po brojnim satorima okolo, njusim guzvu. u domu saznajem da bas i nema mjesta, ali ako nisam komotan vec ce me ugurati negdje. saznajem da na obliznjem vrhu ima crkva i da tri popa i hrpa ljudi samo sto ne sidju od tamo. sutradan je bio nekakav svetac.


OLIMP KARTA


GREBEN


BROJNI SATORI


PLANINARSKI DOM "GIOSSOS APOSTOLIDIS"

a sto je sa olimpskim bogovima pomislio sam i narucio bokal crnog vina nebi li im se kako priblizio. vino je bilo odlicno, a u kombinaciji sa vecericom iz ruksaka i druzenjem sa brojnim grckim planinarima i izletnicima sve mi je jako prijalo.
jedan je brko uz pomoc galame i jednog od pridoslih popova malo po malo istjerao ljude iz prostorije, te su poizbacali sve stolove van. potom su po podu porazbacali deke i nesto madraca tako da se iskoristio svaki metar slobodnog prostora. pamtim, jednom na Strugama na Velebitu spavalo je nas 25-30 na podu u jednoj prostoriji, a jos 5 se grijalo vani uz vatru (i rakiju), ali ovdje je bilo bar stotinjak ljudi samo u ovoj prostoriji. kao sardine. niko se nije bas previse bunio, a meni je to zapravo i bio napredak; s poda skladista na pod planinarskog doma.

ujutro sam se jos za noci spremio i izmigoljio prvi van iz doma. zelio sam doci sam na vrh ili u najmanju ruku izbjeci guzvu. krenuo sam prema, na oko sat vremena udaljenim vrhovima. putem u daljini iznad Egejskog mora izlazi sunce te osvjetljava i otkriva mi svu ljepotu ove mitske planine. visoki olimpski vrhovi su se razmjestili u obliku potkove, a u sredini je veliki procijep. na desnoj (mislim sjevernoj) strani se nalaze ovi najvisi; Stefani 2909m, Mitykas2917 m i Skolio 2911m. staza iz doma vodi ravno po strmoj padini ispod samih vrhova.
prisjetio sam se ovih prizora iz serije na HRT - "Svete planine svijeta", a evo sad sam bio upravo tu. do samog vrha Mitykas treba preci oko 30-40 min strmog uspona bez osiguranja sluzeci se i nogama i rukama te je potrebna krajnja opreznost. kada sam konacno dosao do samog kraja i pokucao na vrata, uslijedilo je iznenadjenje; umjesto Zeusa ili Atene vrata mi je otvorila maskara.

-"pa sto ti radis ovdje, gdje su bogovi?" upitao sam.
-"primam zrtve i darove za njih. sta ima da mi das?" odgovorila je.
-"uh, a dali cu ih vidjeti, ako prinesem zrtvu? " upitao sam.
-"vidjet ces ti svoga boga i sa zrtvom i bez nje" rece maskara.
nije mi to bilo bas jasno, ali sam odgovorio
-"ok, sam sam i ponekad usamljen, povescu te sa sobom da vidis malo svijeta; sta mislis o tome?".
-"a dali cemo se vratiti na vrijeme da stignem na karneval?" .
-"ne brini, istice mi pasos za 3 mjeseca." odvratio sam.
-"vrijedi, a sad da ti odgovorim - bogovi vise odavno nisu ovdje, nema ko da ih stuje, neki su vec odavno dolazili na karneval, a zeljela sam pozvati i ostale. mi smo svoj posao ovdje obavili, hajde da sidjemo?!"
pao sam u nedoumicu, nisam znao koliko vjerovati maskari, ali nisam imao izbora. zakljucio sam da je najbolje da ne pitam vise nista, vrijeme ce vec pokazati sto je istina.
-"hajdemo onda" uzvratio sam, jos jednom pogledao uokolo i krenuo dolje.


PRED SVITANJE (U POZADINI SVJETLA LITOCHORA)


ODAVDE KRECE USPON NA VRH


CVIJECE




MASKARA NA OLIMPU


NA SILASKU


OVAKO STIZE ROBA DO PLANINARSKIH DOMOVA

nakon nekoliko sati silaska kroz samo srce Olimpa spustam se do doma "Spiros Agapitos" na 2100m i odatle dalje kroz prekrasnu borovu sumu do odmaralista "Prionia" odakle pocinje cesta. preostalo je jos 4 km hoda cestom do sumarka gdje me je cekao bicikl i odatle jos 15km ugodnog spusta na dva kotaca do Litochora. maskara se je po putu izgubila, ali nekako sam znao da ce se prije ili kasnije vec negdje pojaviti. ako ne ubrzo onda na karnevalu sigurno.
u skladistu u Litochoru sam se preslozio, zahvalio ljudima i od tog trenutka ispred mojih ociju je bilo samo Egejsko more. sjurio sam se do obliznje Plake Litochoro i smjestio u prvom kampu. more je ovdje cisto, otvoreno i uz lagan vjetric nisam mogao pozeljeti vise.






MELEM NA RANE (EGEJSKO MORE - PLAKA LITOCHORO)

slijedeci dan sam krenuo na sjever i trebalo mi je dva i po dana da stignem do Dojranskog jezera. Solun sam ostavio za neku drugu priliku.
u skoro dvadesetak grckih dana nije pala niti jedna kap kise, a ne pamtim ni oblake. bezbrojne ceste i benzinske pumpe i pumpice su bili moja svakodnevnica. ne zalim niti malo, ali ipak je bolje, ako se vec ide biciklom kroz Grcku izbjeci sezonu. nisam imao nikakvih problema sa ljudima , ali nije bilo ni one bliskosti kao u slavenskim zemljama. vjerujem da je na to utjecala i turisticka sezona i jezicna barijera, otvorenije (brže) ceste itd.


PROTEST SOLUNSKIH TAKSISTA


U POTRAZI ZA BIVKOM


POSLJEDNJE GRCKO JUTRO


VODA ZIVOT ZNACI


SOLUNSKI FRONT


BRITANSKO GROBLJE

Doirani na juznoj strani Dojranskog jezera bilo je posljednje grcko mjesto koje sam posjetio, a poznato je po spomen podrucju palim Britanskim vojnicima u prvom svjetskom ratu. odavde sam mogao birati; na istok do grada Promachonas te odatle na sjever ili se vratiti jos malo u Makedoniju i zaobilaznim putem preko Strumice pa odatle uci u Bugarsku. u dojranskom parku otpio sam gutljaj preostalog ouza i pojeo svoj zadnji grcki rucak. bar za neko vrijeme.
imao sam jos nesto denara u dzepu, a Dojransko jezero mi je golicalo mastu te izbor nije bio tezak ...


RUTA ( Atena - Olimp)