na ulasku u Atenu sa zapadne strane iz Elafine trebalo je proći više od dvadesetak kilometara kroz more vozila. sunce je zalazilo, a ja sam osjecao jedno veliko zadovoljstvo. jedan dio puta je zavrsio, cilj je ostvaren, a preda mnom je bilo nekoliko dana u Ateni. trebao sam pronaci Monastiraki trg koji je bio u srcu grada. na jednom od semafora pitao sam nekog biciklista za pravac, a on mi je samo rekao da ga slijedim. u blizini samog trga iz neke ulice odnekud je izbila rijeka od vise stotina biciklista. mnogi su pozdravljali, a pojavio se i Dimitris jedan od koordinatora i pozelio mi dobrodoslicu. svakog petka uvecer, prica on, oko 22h se u Ateni skupi brdo biciklista koji odlaze na visesatnu nocnu voznju. sve je zapocela grupica ljudi s idejom kako bi se obratilo paznju vise na bicikliste u prometu na Atenskim ulicama, a pred koji tjedan bilo ih je vec nekoliko hiljada.
IZLAZ ZA PIREJ
DIMITRIS
MOJ ATENSKI KAUC
KONACNO KUHINJA
CEZAR
nedugo potom sastajem se sa Christopheom, mojim trecim couchsurferom, koji me nakon upoznavanja odvodi do obliznjeg stana. on zajedno sa Cezarom zivi u cetvrti Monastiraki. taj je kvart uz susjednu Plaku najstariji dio grada, a prepun je buvljaka i svakojakih trgovina, te se tu moze doslovno naci sve. na rubove Monastirakija naslanja se anticka Agora; politicko i drustveno srediste anticke Atene. upravo ovdje je izmisljena demokracija. doduse ne u danasnjem obliku, ali vjerovatno je u ono vrijeme to bio puno veci iskorak nego danas. iz danasnjeg se stanja na Agori malo toga moze raspoznati kako je to nekad izgledalo, jedino je hram Hefaisteion iz 440g p.n.e. jako dobro ocuvan. odmah do Agore se nalazi atenska Akropola, vjerovatno najpoznatija akropola na svijetu. ako dolazite u sumrak ili po noci u grad onda je to jako dobar orjentir jer se vidi iz daljine, a dobro je osvijetljena.
stan je bio dvoetazni, ali skroman, te me je zapao kauc na izvlacenje u nekakvoj vrsti dnevnog boravka. kroz balkon su se mogli vidjeti djelovi Agore (Hefaisteion), ali i cuti galama raznih trgovaca i prolaznika sa obliznjih buvljaka.
Christophea sam vidio samo tu vecer jer je vec sutra ispario na nekakav otok, ali Cezar, veliki ljubitelj raznoraznih filmova i video igara, gotovo da nije izlazio iz sobe.
slijedece jutro odmah sam se bacio u nabavku. bio sam zeljan svega onoga sta nisam mogao jesti, jer nisam imao frizider. napravio sam ogromnu kolicinu salate od krastavca, paradajza, paprike, tune, nekoliko vrsta maslina i feta sireva, dinje i raznih zacina i sve to zalio sa vinom koje je kudikamo bolji izbor od loseg grckog piva. tako se vec dalo zivjeti, he, he.
Atena je ogromna i prepuna raznih nacija, puno vise nego u ostalim grckim gradovima. kako sam uvijek volio vise lutati okolo nego sjediti u kuci tako sam i u ova tri atenska dana gotovo sve vrijeme proveo vani obilazeci razne ulice i kvartove. posjetio sam i Akropolu koja je impresivna, ali vise manje svi djelovi su rekonstruirani vec po nekoliko puta, pa mi to nekako nije vise to. s druge strane svjestan sam da bi se bez rekonstrukcije sve prije ili kasnije urusilo, ukljucujuci i jedan veliki izvor zarade. kada sam kupovao ulaznicu (12 eurića) bio je red od pedesetak metara i u svakom trenutku moga visesatnog posjeta unutra je bilo nekoliko stotina ljudi. ipak, doci u Atenu i ne vidjeti to, bio bi grijeh. vjerujem da se dosta ljudi sjeca anticke Grcke iz skolskih klupa. a za one koji nisu bili taj dan u skoli Akropola je po naredjenju Perikla negdje u 5 stoljecu p. n. e. preuredjena te je tada zapocela gradnja 3 glavna hrama Partenona (hrama bozice Atene), hrama Atene Nike, Erehteiona (posvecen Ateni i Posjedonu), te monumentalnog ulaza Propileia.
tih dana sam odlucio da mi je najpametnije prebaciti se nekako do Litochora - gradica podno Olimpa da izbjegnem djelomicno ponavljanje puta-autoputa, te da ustedim nesto dana, snage i novca. otisao sam na zeljeznicku stanicu, ali tamo nisu htjeli ni da cuju za bicikl u vlaku, niti nakon obecanja da cu ga rastaviti. potom obilazim tri autobusne stanice i na trecoj dobivam obecanje da moze i bicikl u autobus (30 eura). nesto skuplje od vlaka, ali sta je tu je. potrosio bih za tih 4-5 dana bar duplo. zadovoljan obavljenim zadnje jutro se opet bacam na istrazivanje atenskih trznica i ulica. ribarnica je impresivna, imali su zubaca po petnaestak eura, kao i svakojake druge ribe. srdelice uopce nisam vidio. atenske ulice su dosta neurednije nego po drugim grckim gradovima koje sam posjetio, ali ipak grad je ogroman, ovdje su zivjeli ljudi iz raznih krajeva sa raznim navikama, a i puno je veca cirkulacija ljudi. moja iluzija o brkatim Grkinjama (i Portugalkama) srusila se kao kula od karata. grkinje su se voljele skockati i pokazivati, te to nije ostalo neprimjeceno. u Portugalu jos nisam bio.
CETVRT MONASTIRAKI
ATENA - GRADSKE TRZNICE I OKOLICA
HRAM HEFASTEION U AGORI
HRAM EREHTEION
PARTENON
ZEUSOV HRAM NA PLAKI
PANORAMA S AKROPOLE
nakon obilnog rucka pozdravljam se sa Cezarom i dvadesetminutnom voznjom do stanice Liosion oprastam se sa Atenom koja ce mi ostati u lijepom sjecanju. to nece pokvariti ni cirkus koji je nastao na stanici; vozac je odbijao da ukrcam (koliko-toliko) rastavljeni bicikl jer kao nema mjesta. zapravo je trebalo napraviti preraspored prtljage od koje bar trecina nisu bili ni koferi, ni ruksaci ni torbe nego raznorazni paketi. kako sam imao vec kupljenu kartu u dzepu dosao je onaj prodavac sa saltera i stao se zestoko svadjati sa vozacem. na kraju je sam stao preslagivati prtljagu.
kako me je na ulasku u grad cjela kolona biciklista ispratila pogledima, tako se sad pola autobusne stanice stalo naguravati da vidi da li cu uspjeti ugurati sve djelove unutra. kada je sve bilo unutra prodavac je inzistirao da platim vise. nisu pomagale zalbe da mi jucer to nije spominjao, pa sam nakon kraceg razmisljanja ipak platio dodatnih 15 eura, te je autobus sa zakasnjenjem konacno krenuo.
istog dana nakon 5-6 sati voznje na raskrscu za Litochoro izbacujem sve iz autobusa, te dok sam to sve poslagao vec i sunce zalazi. lomio sam u sebi da jednostavno krenem na sjever i da se odreknem Olimpa pa da time sacuvam dosta energije za daljnji put, ali nekako sam bio svjestan da sam sada tu i da vjerovatno nikad vise necu biti. odlucio sam se odvesti do nekoliko km udaljenog Litochora i donijeti odluku nakon prespavane noci. mjesto je udaljeno 7-8 km od mora te je bazna stanica za vecinu posjetitelja nacionalnog parka Olimp. takodjer tu je i ogromna kasarna puna golobradih vojnika, pa je na toj bazi Litochoro razvio svoju ugostiteljsko - turisticku ponudu. raspitujem se za nekakvo prenociste jer je trebalo sutra ostaviti sve stvari na cuvanje, ako hocu na planinu. svi su bili preskupi, ali na moju zamolbu vlasnici male trgovine su mi dozvolili da ostavim u skladistu stvari na dva dana, a kad su vec stvari tamo mogu i ja, ali da me susjedi ne vide i ne cuju.
ohrabren uspjesnim rjesavanjem ovoga problema i sacuvanim eurima dao sam se na razmisljanje kako da se sutra prebacim na 17km udaljenu i 700 m višu polaznu tocku za sam uspon. autobusnih linija nije bilo, taxi košta 25 eura, hodanje predugo, pa je jedina opcija bila otici biciklom, te ga sakriti negdje u sumi.
sutradan sam tako i uradio i nakon jedno 2-3 sata sto guranja, sto vozenja dolazim do polazne tocke Gortsia. odavde krece staza koja nakon 5-6 sati hoda dovodi do dva planinarska doma na oko 2600m visine. poslije nekoliko sati uspona sto kroz sumu, sto preko sjeverozapadnih padina, izbio sam konacno na greben. nije bilo oblaka, pa se na toj tocki otvorio vidik na sve strane ukljucujuci i najvise vrhove. u sekundi zaboravljam na umor i prepustam se osjetilima. bas mi je bilo milo da nisam odustao. nakon dodatnih sat vremena prelijepom stazom stizem do planinarskog doma Giossos Apostolidis. vec na prilazu po brojnim satorima okolo, njusim guzvu. u domu saznajem da bas i nema mjesta, ali ako nisam komotan vec ce me ugurati negdje. saznajem da na obliznjem vrhu ima crkva i da tri popa i hrpa ljudi samo sto ne sidju od tamo. sutradan je bio nekakav svetac.
OLIMP KARTA
GREBEN
BROJNI SATORI
PLANINARSKI DOM "GIOSSOS APOSTOLIDIS"
a sto je sa olimpskim bogovima pomislio sam i narucio bokal crnog vina nebi li im se kako priblizio. vino je bilo odlicno, a u kombinaciji sa vecericom iz ruksaka i druzenjem sa brojnim grckim planinarima i izletnicima sve mi je jako prijalo.
jedan je brko uz pomoc galame i jednog od pridoslih popova malo po malo istjerao ljude iz prostorije, te su poizbacali sve stolove van. potom su po podu porazbacali deke i nesto madraca tako da se iskoristio svaki metar slobodnog prostora. pamtim, jednom na Strugama na Velebitu spavalo je nas 25-30 na podu u jednoj prostoriji, a jos 5 se grijalo vani uz vatru (i rakiju), ali ovdje je bilo bar stotinjak ljudi samo u ovoj prostoriji. kao sardine. niko se nije bas previse bunio, a meni je to zapravo i bio napredak; s poda skladista na pod planinarskog doma.
ujutro sam se jos za noci spremio i izmigoljio prvi van iz doma. zelio sam doci sam na vrh ili u najmanju ruku izbjeci guzvu. krenuo sam prema, na oko sat vremena udaljenim vrhovima. putem u daljini iznad Egejskog mora izlazi sunce te osvjetljava i otkriva mi svu ljepotu ove mitske planine. visoki olimpski vrhovi su se razmjestili u obliku potkove, a u sredini je veliki procijep. na desnoj (mislim sjevernoj) strani se nalaze ovi najvisi; Stefani 2909m, Mitykas2917 m i Skolio 2911m. staza iz doma vodi ravno po strmoj padini ispod samih vrhova.
prisjetio sam se ovih prizora iz serije na HRT - "Svete planine svijeta", a evo sad sam bio upravo tu. do samog vrha Mitykas treba preci oko 30-40 min strmog uspona bez osiguranja sluzeci se i nogama i rukama te je potrebna krajnja opreznost. kada sam konacno dosao do samog kraja i pokucao na vrata, uslijedilo je iznenadjenje; umjesto Zeusa ili Atene vrata mi je otvorila maskara.
-"pa sto ti radis ovdje, gdje su bogovi?" upitao sam.
-"primam zrtve i darove za njih. sta ima da mi das?" odgovorila je.
-"uh, a dali cu ih vidjeti, ako prinesem zrtvu? " upitao sam.
-"vidjet ces ti svoga boga i sa zrtvom i bez nje" rece maskara.
nije mi to bilo bas jasno, ali sam odgovorio
-"ok, sam sam i ponekad usamljen, povescu te sa sobom da vidis malo svijeta; sta mislis o tome?".
-"a dali cemo se vratiti na vrijeme da stignem na karneval?" .
-"ne brini, istice mi pasos za 3 mjeseca." odvratio sam.
-"vrijedi, a sad da ti odgovorim - bogovi vise odavno nisu ovdje, nema ko da ih stuje, neki su vec odavno dolazili na karneval, a zeljela sam pozvati i ostale. mi smo svoj posao ovdje obavili, hajde da sidjemo?!"
pao sam u nedoumicu, nisam znao koliko vjerovati maskari, ali nisam imao izbora. zakljucio sam da je najbolje da ne pitam vise nista, vrijeme ce vec pokazati sto je istina.
-"hajdemo onda" uzvratio sam, jos jednom pogledao uokolo i krenuo dolje.
PRED SVITANJE (U POZADINI SVJETLA LITOCHORA)
ODAVDE KRECE USPON NA VRH
CVIJECE
MASKARA NA OLIMPU
NA SILASKU
OVAKO STIZE ROBA DO PLANINARSKIH DOMOVA
nakon nekoliko sati silaska kroz samo srce Olimpa spustam se do doma "Spiros Agapitos" na 2100m i odatle dalje kroz prekrasnu borovu sumu do odmaralista "Prionia" odakle pocinje cesta. preostalo je jos 4 km hoda cestom do sumarka gdje me je cekao bicikl i odatle jos 15km ugodnog spusta na dva kotaca do Litochora. maskara se je po putu izgubila, ali nekako sam znao da ce se prije ili kasnije vec negdje pojaviti. ako ne ubrzo onda na karnevalu sigurno.
u skladistu u Litochoru sam se preslozio, zahvalio ljudima i od tog trenutka ispred mojih ociju je bilo samo Egejsko more. sjurio sam se do obliznje Plake Litochoro i smjestio u prvom kampu. more je ovdje cisto, otvoreno i uz lagan vjetric nisam mogao pozeljeti vise.
MELEM NA RANE (EGEJSKO MORE - PLAKA LITOCHORO)
slijedeci dan sam krenuo na sjever i trebalo mi je dva i po dana da stignem do Dojranskog jezera. Solun sam ostavio za neku drugu priliku.
u skoro dvadesetak grckih dana nije pala niti jedna kap kise, a ne pamtim ni oblake. bezbrojne ceste i benzinske pumpe i pumpice su bili moja svakodnevnica. ne zalim niti malo, ali ipak je bolje, ako se vec ide biciklom kroz Grcku izbjeci sezonu. nisam imao nikakvih problema sa ljudima , ali nije bilo ni one bliskosti kao u slavenskim zemljama. vjerujem da je na to utjecala i turisticka sezona i jezicna barijera, otvorenije (brže) ceste itd.
PROTEST SOLUNSKIH TAKSISTA
U POTRAZI ZA BIVKOM
POSLJEDNJE GRCKO JUTRO
VODA ZIVOT ZNACI
SOLUNSKI FRONT
BRITANSKO GROBLJE
Doirani na juznoj strani Dojranskog jezera bilo je posljednje grcko mjesto koje sam posjetio, a poznato je po spomen podrucju palim Britanskim vojnicima u prvom svjetskom ratu. odavde sam mogao birati; na istok do grada Promachonas te odatle na sjever ili se vratiti jos malo u Makedoniju i zaobilaznim putem preko Strumice pa odatle uci u Bugarsku. u dojranskom parku otpio sam gutljaj preostalog ouza i pojeo svoj zadnji grcki rucak. bar za neko vrijeme.
imao sam jos nesto denara u dzepu, a Dojransko jezero mi je golicalo mastu te izbor nije bio tezak ...
RUTA ( Atena - Olimp)
