STO(145) DANA oko BALKANA

dana 10. 09. nakon dvadesetakak sati voznje polupraznim autobusom, u jutarnjim satima stizem u Durres ili Drac na albanskoj obali Jadranskog mora. voznja je bila ugodna, jedino se grcki carinik malo zanio, pa poceo drzati lekcije iz povjesti, ali nisam to uzeo za ozbiljno. tokom svih prelazaka granica u ovih stotinjak dana nisam imao nikakvih problema, niti gnjavaza. bilo je i saljivih situacija - na ulazu u jednu zemlju je mladi policajac ili carinik svirao gitaru, na drugom se nije vidjelo nista od duhanskog dima, pa mi je udaren pecat na krivo mjesto, a na trecem jednostavno nije bilo nikoga...

bicikl sam razmontirao i popakirao ne bi li kako izbjegao ekstra troskove, ali uzalud, kondukter mi je rekao da su dozvoljene samo dvije torbe po glavi, na sto sam izvadio kolut trake i krenuo spajati moje pakete, ali se on samo nasmijao i rekao :" extra cante(torbe) - extra para". prvo me trazio 30 eura, pa sam se sada ja samo nasmijao, dao mu cenera (10 eura) i rekao: " para jok", nakon cega se on primirio.
prilikom ponovnog montiranja bicikla na ulici u Draču moralnu podrsku mi pruza lokalni sakupljac boca, pa smo kasnije podjelili moje zalihe preostalog turskog sira i paradajza, a on je odnekud izvadio rakijicu za dobrodoslicu. nisam to mogao odbiti. kasnije primjecujem da puno kontejnera sa smecem nema po dva kotaca. da nebi dobili noge. ali šta je to prema običajima pokrivanja kokošinjaca sa tablama oprez - mine u nekim slavenskim zemljama.
malo sam prosvrljao kroz najvecu albansku luku i drugi grad po velicini u zemlji. u samom Dracu, a jos vise u okolici postoje brojne plaze, a kako je bilo jos uvijek bilo vruce tako se je moglo i sresti dosta turista. nisu to mase turista na kakve smo navikli u gotovo svim turistickim mjestima sirom Europe. mada sumnjam da ce i to dugo potrajati. cijene su ovdje najjeftinije u odnosu na bilo koju drzavu u okolici, dosta ljudi prica talijanski, internet kafea, pizzeria, kavana s odlicnim lavazza ili illy kavama ima posvuda. zapravo jos od beogradskih dana nisam popio postenu kavu. te nemaju mlijeka, te samo iz vrecice, te sipaju po dva decilitra,, pa traze po nekoliko eura, u nekim zemljama uopce ne koriste talijanske makine na kakve smo navikli tako da sam se ugodno iznenadio ovdje.
kasnije sam potrazio couchsurfera Elvina koji mi je ponudio gostoprimstvo. dogovorili smo se da malo odmorim, pa navecer da malo posjedimo zajedno, ali sam zaspao ko zaklan i nije me uspio covjek probuditi do sutra.
bilo mi je zao, ali već sutra smo ulovili malo vremena i otisli zajedno do njegovog iznajmljenog foto studija. Elvin je fotograf specijaliziran za svadbe, ali mi je pokazao i nekoliko privatnih albuma koji odusevljavaju. pogotovo album nazvan "lost people" snimljen u romskom predgradju Tirane prije njihovog protjerivanja od tamo. kasnije je napravio pravu seriju fotografija kako ja mjenjam i krpam nanovo probusenu gumu. ovaj puta sam vanjsku bacio u najdublji kontejner.


STA JE TU JE








DURRES ili DRAC


ELVIN

isti dan odlazim u tridesetak km udaljenu Tiranu u hostel Backpaker, koji mi je preporucio svicarac Samuel, prijatelj iz turskih dana. rekao je da je to najbolji hostel u kojem je ikad bio. tvrdnja je bila tocna, barem po mome misljenju. hostel je zapravo neka stara vila u centru Tirane sa predivnim vrtom u kojem se moze i kampirati za pola cjene, ukljucen dorucak, imaju jeftinu ves masinu, jos jeftinije pivo, a personal je bio nenametljiv i jako susretljiv. najbolja je bila vecernja atmosfera u vrtu, tko god bi nesta kupio ili skuhao nudio je okolo, mogle su se dobiti svakakve informacije, ustvari ljudi su se vise druzili nego inace na takvim mjestima. ukratko hostel u koji svako tko ovdje prolazi treba navratiti. odmah iza ograde je vladao prometni kaos kakav se rijetko srece u Europi. mozda previse auta, premalo semafora i ustvari premalo ulica, tako da trube rade sto na sat. negdje sam procitao da samo dvadesetak godina ranije ovdje gotovo da i nije bilo privatnih automobila. a sada krkljanac posvuda. ipak, kombinacija lezernosti iz vrta i odlaska u grad ili samo do obliznjeg marketa gdje se jako brzo treba pribrati kako bi se uspjesno preslo nekoliko ulica mi je davala dodatnu draz boravku tamo. ostao sam i slijedeci dan te pisao prosli blog o Anadoliji.






HOSTEL BACKPAKER


SKENDERBEG TRG


SARENE ZGRADE - zastitni znak grada


NA MUCI SE POZNAJU JUNACI

jutro poslije odlazim iz Tirane na sjever u pravcu grada Lezhe. nazalost za odlazak na istok ili sjeveroistok i tamnosnje planine nisam vise imao vremena, a i moje zalihe su se opasno pritanjile.
na izlasku iz Lezhea trazio sam kakvo mjesto za kamp, ali malo se potraga oduzila, pa me je vec ulovila noc. stao sam ispred neke lokalne benzinske pod svijetlo, izvadio nesta hrane i poceo jesti. uskoro dolazi radnik i daje mi stolicu, a ja mu citam sa papirica na albanskom recenicu - mogu li postaviti sator u vasem vrtu (u ovom slucaju iza benzinske)? vec sam ja unaprijed odmjerio komadic livadice odpozadi, ali covjek me nakon kraceg razmisljanja provodi do obliznjeg i ogradjenog nogometnog igralista. mogao sam spavati gdje sam htio - na golu, na centru, na krilu... ipak, nisam zelio otkrivati toplu vodu. privezao sam svoju bicikletu za stativu i smjestio se u kaznenom prostoru i prespavao ispred gola. i nitko mi nije zvizdao.



BUNKERI SU POSVUDA


BOJLER


RIJEKA MAT


SPAVANAC I PO

kasnije nastavljam prema Skadru, trecem gradu po velicini u Albaniji, koji se smjestio na jugoistocnoj strani Skadarskog jezera. grad je cesto prelazio iz ruke u ruku raznih osvajaca, a od tridesetih godina ovog stoljeca je konstantno u granicama Albanije. odavde je krenuo ustanak i rusenje vladavine Envera Hoxhe koja je prilicno izolirala zemlju od vanjskih utjecaja sta je opet utjecalo na to da Albanija ima vjerojatno najkasnije i najslabije izgradjenu infrastrukturu u Europi. na drugu stranu, ako se pitate koji automobili prevladavaju albanskim ulicama iznenadjujuci odgovor je - Mercedes. jos dok sam bio u Grckoj primjetio sam da su gotovo svi auti albanske registracije tamo - petnaest do dvadeset godina stari Mercedesi. razmisljao sam to spomenuti na blogu, ali sam ipak pricekao da vidim dali cu mozda svracati u Albaniju, pa da vidim iz prve ruke o cemu je rijec. i u Dracu i u Tirani, a i u Skadru je bilo ocito da ih ima puno. nisam zelio napamet spominjati postotak, pa sam se zaustavio na mostu iznad rijeke Drin na ulazu u Skadar i poceo brojati. od prvih stotinu vozila ukljucujuci i kombije i kamione koja su prosla preko mosta nevjerojatnih 43 su bili marke Mercedes. nisam bas siguran da bi postotak osjetno pao kod veceg uzorka. sumnjam da ih igdje ima vise u odnosu na ukupan broj. ako netko cita ovo u Imotskom neka napravi isti pokus, pa nek javi, a kroz Hercegovinu cu proci i javno se izvinuti, ako budem u krivu.
iz Skadra sam se uputio prema obliznjoj crnogorskoj granici, ali u Muriqanu, zadnjem selu s albanske strane se zaustavljam u razgovoru sa lokalnim stanovnicima koji su cirkali ispred lokalne trgovine i oni su mi rekli da mogu prespavati na njivi preko puta, sta sam sa zadovoljstvom prihvatio. cjelu noc mi je drustvo pravio magarac koji je bio privezan na par metara od satora i kad god bi se ja probudio on bi nesta zvakuljao.
eh , di bi mi bio kraj kad bi se mogao najesti od trave kao on...mozda treba samo probati?


OSTACI ILIRSKE ROZAFA UTVRDE (ulaz u Skadar)


SAMO BROJITE


SUSJED IZJELICA


ZORA (selo Muriqan)

i tako je prebrzo prosla moja albanska pusestvija sa dozom zaljenja da nisam bar okrznuo albanske planine, ali ispunjen jer sam bar malo vidio ovu koliko - toliko slabo posjecenu zemlju. upravo je to njena velika prednost. takodjer ovdje se moze vidjeti suzivot crkvi i dzamija sto nije bas cest slucaj na nasoj planeti. i tu su Albanci korak ispred, a vrijeme ce pokazati dali grijesim..


RUTA ( Drač - Tirana - Skadar )

ERCIYES DAGI

budjenje na vulkanu je ispalo predivno, nakon hladnjikave noci odskrinuo sam sator da vidim gdje smo i prve sunceve zrake su se probile tocno pod odgovarajucim kutem unutra da nas ugriju. ponio sam i kuhalo da nas iznenadim kavom, ali sam iznenadio samo sebe jer nisam u zurbi ponio upaljac. da bar sune kakva erupcijica, pozelio sam, ali ni vulkani nisu vise kao sto su nekad bili.
spustili smo se nize na jugozapadnu stranu i tu posakrivali sator, vrece i visak stvari. nekako smo se popeli na hrbat odakle staza vodi polukruzno prema vrhovima. tu negdje smo se i rastali jer je Manu bila prespora, pa smo se dogovorili da ona ode na nizi vrh, pa da vidi onda koliko ima snage, koliko ce biti sati i dali zeli dalje. negdje oko sat vremena prije najviseg vrha na 3916m na putu se isprecila 20-30 m visoka stjena i nije vise bilo jasno kako dalje. probao sam se uspeti, ali pred vrh je postalo preopasno bez uzeta, nije tehnicki stjena prezahtjevna, ali puca po svim savovima. odlucio sam se vratiti i zaobici ju. jasnu stazu nisam vidio, a nagib je jako ruzan 50-60% sigurno, ali najgore je sta gotovo da nije bilo cvrste tocke za koju se mozete uhvatiti. jos se ponegdje i snijeg topio odozgo i time jos pogorsavao situaciju. svaki drugi korak proklizava, pa treba gotovo leci na teren i balansirati tezinom pri svakom pokretu. za nekih 300-400m udaljenosti sam trebao vise od jednog sata. nakon zaobilaska potrebno je jos oko 20-30 min do vrha. ispod samog vrha se nalazi mali tunelcic-skloniste gdje se moze skloniti od loseg vremena ili prespavati. unutra nalazim osim biljeznice jednu kilu secera.
tako da sada moram malo razvezati o turskoj ljubavi prema doticnoj namirnici. zemlja je prepuna slasticarnica koje nude desetine vrsta baklava, halvi (alvi), turkish delighta (nekakve slatke kockice), svakojakih kolaca u obliku kobasica punjenih orasima, ljesnjacima, pistacijima i svime i svacim. na putu kroz zemlju sam vidio bar 3-4 ogromne sekerfabrik (tvornice secera), a imaju i secernu banku (seker bank). osim vode, caja i ajrana (tekuceg soljenog jogurta) uglavnom se piju nebrojene vrste secernih gaziranih pica svakojakih okusa. obicnu mineralnu (gaziranu) vodu bez okusa nisam nikad uspio pronaci.
secer na stranu, sa vrha Erciyesa pogled je prekrasan i vrijedilo je truda. nakon dugotrajnog silaska tocno pred sumrak nailazim na Manu koja me je cekala u podnozju planine, te smo se autostopom vratili do hotela Hunat gdje su nas cekali prijatelji iz kapadokijskog kampa Robert i Sabine iz Njemacke. oni su svoj uspon ipak obavili dan ranije.













SA LIJEVE STRANE - STJENA DETALJ










VRH


KAYSERI

hotel je smjesten nasuprot Hunat dzamije koja ima ujedno i vjersko-obrazovnu ulogu, pa su se po nekoliko puta na dan drzala predavanja na razglasu, a ljudi bi se skupljali po cijele dane ispred dzamije. u istoj ulici osim hotela je bio mali restoran, trgovina oruzjem, brico, dvije trgovine biciklima i urar. i gotovo svi su u jedan dan vec znali da smo tamo i cesto nam izlazili u susret, npr. mene su stalno obavjestavali na koju stranu je Manu otisla, a nju gdje sam ja. njoj je najlakse bilo reci da smo muz i zena jer su ju muskarci stalno zapitkivali jeli udata, pa ako kaze da nije onda bi se nabacivali, a nerijetko su prstale i bracne ponude. jos mi je rekla da ju ljudi ponegdje, a osobito zene gledaju drugacije sada kada putuje sa mnom. prije su je znali gledati kao cudakinju, a sada sa respektom, jer slijedi svoga muza na putu. opet s druge strane kada bi bila sama ljudi su je cesce pozivali u kucu, cijene su lakse padale i sl.. tako da je uvijek ona isla pregovarati kada bi trebalo srezati cjenu nocenja i svega sto se moglo. to su sitne stvari, nebih to nazvao iskoristavanjem, ali s druge strane muskarci su cesto krili svoje zene, a voljeli su se nabacivati sastrane.
u istoj ulici me je i osisao petnaestogodisnji mladic i pred kraj je izvadio upaljac i mimikom upitao jel moze?? samo sam odmahnuo u stilu, pali, pa sta bude. popalio mi je sve dlake sto su strsale iz usiju i nosa u nekoliko sekundi. tako se to ovdje rjesava.

i tako je dosao dan rastanka s Manu, ona se vraca busom u Goreme, pa ce odatle na jug, a ja sam odlucio krenuti na sjever prema Hatussasu, nekadasnjem glavnom gradu drevnih Hetita, pa odatle dalje na zapad prema Ankari.
prije odlaska iz Kayserija svracam na bazar isprobati pastirmu ili sušenu govedinu koja je ovdje kazu najbolja u Turskoj. malo je manje susena nego ova nasa, ali nista losija i dosta pristupacnija cijenom.
ali da budem iskren sta se tice ukupno dostupnosti i kvalitete suhomesnatih proizvoda po balkanskim zemljama malo se tko moze mjeriti sa Hrvatskom i Bugarskom. u Srbiji i Makedoniji ima ponude, ali manje kvalitetne. u Turskoj(osim pastirme) i iznenadjujuce u Grckoj prilicno lose.
sa druge strane bugarsko i makedonsko sirenje, turski peynir ili grcka feta su siroko dostupni, ukusni bijeli sirevi kakve necete naci u hrvatskim trgovinama - bar ne po pristupacnim cijenama .


HOTEL HUNAT




DZAMIJA PREKO PUTA


CISTACI CIPELA POSVUDA


PASTIRMA - OVDASNJI SPECIJALITET


SREDNJA ANADOLIJA

slijedecih dana na putu prema Hatussasu su obiljezili susreti sa brojnim pastirima i stadima ovaca, krava i pokojim magarcem kojih je bilo posvuda. kako su u Anadoliji carevali kangali ovcarski psi pozamasnih dimenzija koji su me vise puta najurili, tako sam gledao kampirati dovoljno daleko od sela, ali bi svako jutro bar jedno stado upravo tuda prolazilo. ali imalo je to svoju car. jedno jutro sam vidio sjenu kako stoji kraj satora i izasao te se pozdravio s pastirom koji me je samo pogledom ispratio kako se spremam i pozvao do obliznjeg stada. tamo smo doruckovali i poklonio sam mu suncane naocale. kasnije kada smo se rastali primjetio sam da me prati mladunce kangalija koje je bilo s njim. kako je bio planinski kraj nisam isao prebrzo te bi svaki put kad ja zastanem dosao i psic. pomislio sam da ga je on poslao iz zahvalnosti, ali slijedece jutro nakon sto smo se najeli pas je ostao spavati i nije vise isao dalje. zanimljivo, presao je sigurno 40-50km i odustao.
taj dan sam kupio u Yozgatu turski rijecnik, odlucio unaprijediti komunikaciju i stigao do Bogazkalea ili drevnog Hatussasa. tu je prije vise od 3500g na strateskom mjestu bio sagradjen grad unutar 6-7 km dugackih zidina. Hetiti su uspostavili prvo mocno carstvo na prostorima danasnje turske Anadolije, a njihov jezik pisan hijeroglifima i klinastim pismom smatra se najstarijim indoeuropskim jezikom. poznavali su kovanje zeljeza i stovali su 1000 bogova zemlje Hatti. u zlatnom dobu su se prosirili i na danasnju Siriju, a nakon provale naroda s mora njihovo vise stoljetno carstvo je pocelo slabiti, te su to iskoristili Asirci i Frigijci, narod koji je dosao s balkana i zauzeli vecinu njihovog carstva.
dan danas sa mogu vidjeti ostaci brojnih reljefa po stijenama kao i ostaci zidina, a vecina predmeta koji su iskopani tamo se moze vidjeti u muzeju anadolskih civilizacija u Ankari.
ipak, kada pomislim da se visestotina godina povijesti jednog mocnog naroda svede na jednodnevni obilazak lokaliteta uz prigodnu ponudu knjiga i suvenira, nekako mi to ne sjeda lako, ali vrijeme je neumoljivo, vjerovatno ce i nasu civilizaciju i nase bogove jednog dana svesti na sekundu mega-giga kompjutera. ako to uopce bude koga zanimalo.
ipak me utjesila cinjenica da su vjerovatno oni gledali ista brda, doline i rijeke kao i ja tih dana.


KUPAONA


PO TRAVI


SPALJENA ZEMLJA


JEDINI PRATILAC


I JEDINO STABLO U OKOLINI


RANOM ZOROM


JEZERCE


OVAJ ME PROBUDIO


PA POSLAO PSICA ZAMNOM


TURSKA BRACA DALTON




BOGAZKALE - kuce





HUSSEIN IZ BOGAZKALEA -krio je zgodnu mladu zenu koja nas je dvorila kroz zavjesu


PODRUCJE NEKADASNJEG HATUSSASA (iznad sume)


OSTACI HRAMOVA


HETITSKO PISMO




CAREVI I BOGOVI UKLESANI U STIJENI


TUNEL - prolaz ka nekadasnjem sjevernom ulazu u grad


PUZEVIM KORACIMA

nakon Hatussasa stizem do grada Sungurlua na prvi dan bajrama - najveceg muslimanskog praznika koji oznacava kraj posta. tu sam se malo opskrbio i bio sam neodlucan kojim putem dalje, ali kako nisam imao plina za kuhanje, krenuo sam brzom cestom i kracim putem prema Ankari.
tu su poceli problemi s gumama. vjerovali ili ne u 4 dana su se bušile 8 puta. (kasnije jos dvaput u Ankari). svaki put na drugom mjestu i svaki put sam vadio trnje ili zicice iz vanjskih. problem je bio sta nisam imao vise lijepila, a kako je bajram potrajao 3 dana nisam ga ni imao gdje kupiti . odljepljivao sam nekakve samoljepljive zakrpe sa bisaga, krpao superstrong izolir trakom, jedan kamiondzija mi je dao superglue, pa sam naisao i na vulkanizera i vracao se dva-tri puta u Sungurlu. pumpa se uzarila od trenja, a u svim tim prevrtanjima bicikla naopako radi skidanja guma - gubim ceonu svjetiljku-vondericu, nocno svjetlo za rame i noz-klijesta. pregurao sam bar 10-15 km i na kraju kupio 64 zakrpe i lose ljepilo u trgovini plastikom koja je jedina radila. pa i Saibaba bi se zabrinuo da je ziv , a kamo li ne ja. mozda bih trebao posjetit kakvu vracaru da mi vidi malo sta me je snaslo? ili kupit vanjske gume? jednu sam srecom imao. unatoc vise od 5000km gume mi nisu bas izgledale skroz lose.
ipak, nekako sam stigao u Ankaru i pozurio prije vikenda po bankovnu karticu koja me je trebala cekati u hrvatskoj ambasadi, ali ju je netko greskom poslao natrag. pokazalo se da je poste restante bio bolji izbor, ali zena je pricala samo turski, pa nisam bio siguran da imam tocnu adresu. pomirio sam se sa svime, pronasao najjeftiniji hotel u gradu za 8 eura i istusirao se nakon poduzeg vremena. rucnik je bilo ruzno za vidjeti, ali koga briga za to. komarci me nisu dirali.




SUNGURLU - BAJRAM


BIVAK ISPOD CESTE - KRPANJE GUME ZA DOBROJUTRO


CRTEZ U NAPUSTENOJ SKOLI


VOZAČ MI DAO SUPERGLUE


A OVAJ OKRPAO GUMU


OKOLICA GRADA DELICE - vinorodno podrucje


TRGOVCI POSVUDA UZ CESTU


GIGANT



KREVET NAPOKON


U NEDOSTATKU STRIKA



ANKARA

u slijedecih dan i po sarao sam po Ankari biciklom koliko sam stigao. grad ima stanovnika kao cijela Hrvatska, a velika vecina je izgradjena nakon proglasenja za glavni grad 1923 godine. primjetno je da se Ankara trudi izgledati supermoderno sa odmakom od azijskog štiha. u skoro svakoj ulici vise na fasadama ogromne zastave i slike Mustafe Kemala Ataturka, žene se oblace puno slobodnije, a i pivo je dostupno skoro svuda. gradske sluzbe rade sto na sat, nigdje nisam vidio da toliko ljudi skrbi o zelenim povrsinama kao tamo. svakih nekoliko kilometara se nalaze podrucja pod vojnom upravom sa naoruzanim vojnicima. u samom centru na brezuljku se nalazi Antikabir ili Ataturkov mauzolej sa njegovom monumentalnom grobnicom, muzejem rata za nezavisnost - rata sa Grckom nakon kojega je uspostavljena Turska Republika (1919-1923), njegovom privatnom bibliotekom, darovima stranih predsjednika i kraljeva, slikama i bistama drugih turskih generala i raznih poučnih ploca o reformama nakon uspostavljanja moderne drzave.
nekoliko km na istok nalazi se i citadella iz bizantskog doba sa koje puca predivan pogled na grad. odmah ispod se nalazi muzej Anadolskih civilizacija, vjerojatno najvredniji muzej u kojem sam ikada bio. rijetko se koja pokrajina u svijetu moze pohvaliti sa tolikim kontuitetom naseljenosti i brojnim kulturama i narodima koji su zivjeli na njihovim podrucjima. od paleolitika, Catalhoyuka - jednog od najstarijih gradova na svijetu (oko 7000g p.n.e.), broncanog doba, pa Asiraca, Hetitske civilizacije, Frigijaca, Lidijaca, Perzijanaca, Makedonaca, Rimljana, Bizanta, Seldzuka, Osmanlija, pa do danasnjh Turaka.






BIZANTSKA CITADELA I POGLED SA NJE






HETITSKI RELJEFI - MUZEJ ANADOLSKIH CIVILIZACIJA


CRTEZI IZ CATALHOYUKA - MUZEJ ANADOLSKIH CIVILIZACIJA






ATATURKOV MAUZOLEJ


CIFTLIGI PARK (park mladezi)


SLIKE ATATURKA POSVUDA


ATATURKOV BULEVARD - najvaznija ulica u gradu


OVO JE RIJETKOST - TURSKI BAR S PIVOM


ARMADA - ANKARA


ZAPADNA ANADOLIJA

izlazak iz Ankare na zapadnu stranu je dug oko 40-ak km sa nebrojenim predgradjima i svaki put kad pomislite da ste izasli iza brezuljka se krije slijedece naselje sa supershoping centrom koje izgleda kao grad za sebe. stotinjak km zapadno se smjestilo selo Yassilhoyuk na podrucju nekadasnjeg grada Gordiona iz 8 st. p.n.e. koji je bio glavni grad drevne Frigije. Gordion je poznat kao predstolnica kralja Mide koji je po legendi sve sto dodirne pretvarao u zlato. da sam bar znao, pa dosao ranije . ali ipak vjerovatno je grad jos poznatiji po gordijskom cvoru koji je Alexandar prema legendi upravo ovdje presjekao svojim macem. u posljednjem stoljecu su na ovome lokalitetu iskopane su desetine grobnih humaka frigijskih kraljeva.
nakon dva dana voznje stizem do okolice Ciftelera, a putem se mogu vidjeti brojni beraci kapule i dinja koji su zivjeli u satorima na poljima. na jedinoj farmi na putu od Ciftelera prema Hanu pozvao me farmer Sekir u goste. covjek zivi sam usred ničega, a strast mu je muzika, pa sam mu poklonio cd ( makedonski etno ). inace nabavio sam hrpu anadolske muzike (zapravo je Manu dobila besplatno - meni je trazio covjek desetak eura, pola sata ranije za triput manje albuma).
nedaleko odavde u pravcu zapada pocinje planinska regija gdje je i klima osjetno drukcija. noci su dosta hladnije, ali je dosta ugodnije za bicikliranje. sela su osjetno siromasnija sa brojnim kucama od kamena i blata.
nakon moje posljednje noci na otvorenome nedaleko Midassehira u sumarku kraj potocica nakon budjenja i pakiranja srecem 4 vuka ili caglja koji prelaze cestu na pedesetak metara ispred. dovoljno daleko od dometa objektiva, a dovoljno blizu da ih razlikujem od pasa. napomenuo sam to nekolicini pastira u blizini, ali se nisu previse uzbudjivali ili mi se bar tako cinilo. stoke je bilo posvuda, ali i golemih kangali ovcara. u Midassehiru se nalazi slijedeci frigijski lokalitet sa monumentalnim hramom kralja Mide koji je uklesan u stijeni, a u okolici se moze vidjeti jos manjih, slicnih uklesanih stijena i ostataka iz nekadasnjeg frigijskog grada. tko zna sto ih je natjeralo da odu sa balkana i da dojdu na ova podrucja. ako nista drugo, naisli su na mekse stijene.
putem dalje na sjever odlazim do modernog grada Eskisehira gdje sam odlucio sjesti na vlak za Istanbul. vlakovi su svi bili popunjeni, pa sam se krivio u cekaonici do 10 ujutro pokvarenog stomaka. covjek na naplati wc-a je znao bugarski, pa sam po toj liniji prebio troskove upotrebe na pola, a i to mu je sigurno bilo dovoljno za skromniji rucak. vratio sam se drugi dan u Istanbul i izmedju povratka vlakom preko Srbije za Crnu Goru i direktnog jeftinijeg autobusa za Albaniju odlucio za ovu drugu varijantu.






BERACI KAPULE


ULAZ U NAJVECU FRIGIJSKU GROBNICU


SEKIR


NJEGOVA FARMA


POSLJEDNJI TURSKI KAMPING


MIDIN HRAM U STIJENI


BOJE PRIRODE


STEPENICE IZ DOBA P.N.E.


BROJ STANOVNIKA I NADMORSKA VISINA


TURSKA SPECIJALNOST - SVIJETLEĆI MOST - ESKISEHIR






ANADOLIJA iznutra


pozdrav svim citateljima iz Albanije , nadam se da sam bar donekle docarao kako je izgledala posljednja dionica puta kroz Tursku, a bio bih sretniji kada bi ste malo vise komentirali sta valja, a sta ne valja ili sta biste zeljeli vidjeti. ovako ponekad pisem bez volje jer mislim da nitko ni ne cita.

POSEBAN POZDRAV PLANINARSKOM DRUSTVU KAMENJAK KOJE OVE GODINE SLAVI 50 GODINA OD OSNIVANJA.!!


RUTA ( Anadolija )

ja i Emanuelle smo konacno krenuli iz Istanbula u pravcu Crnog mora. zelio sam svakako preci preko bosporskog mosta iako je to bila dosta teza varijanta nego brodom. nije cak bilo ni dozvoljeno, ali smo se sakrili iza autobusa i prosli kontrolu. prvu da, ali docekala nas je i druga. ipak nakon telefonskog poziva i slikanja s policajcem on nas pusta. inace osim u Bugarskoj i Turskoj se i nisam bas nesta nagledao policije po cestama. u Turskoj ih je puno, ali cini se nisu bas zainteresirani za pisanje kazni. ali zato Bugari vrebaju iza svakog ugla. mislim da nije prosao dan da nisam vidio kako se ispunjavaju listici.
prelazimo most i nakon pola dana konacno izlazimo iz grada. slijedeci dan zaobilazimo turisticko mjesto Şile i nazovi kraticom nailazimo do nekakve rajske plaze i tu dizemo rucnu. mjestasce se zove Imrenli, ima ogromnu plazu i hrpu novih apartmana, ali gotovo nigdje nikoga. savrseno.




MOST NA BOSPORU






NA CRNOM MORU

kad vec spominjem novo moram reci da je prosto nevjerovatno koliko je toga novoizgrađenog u ovoj zemlji. u svakom gradu strse komplet novi kvartovi, tesko je uopce vidjeti stare zgrade. pitam se samo gdje su ti svi ljudi zivjeli do sada. osim kvartova, nove ceste i autoputevi nicu kao u bajci. nekoliko dana kasnije iz razgovora sa Gulderen umirovljenom profesoricom u gradu Kandiri dobivam odgovor da je sve izgradjeno u zadnjih 8-9 godina brojnim kreditima, kako bi se Turska sto vise priblizila EU. dodao bih da su turski gradovi vizualno i nadmasili prosjeke EU. sigurno je da ima istine u njenoj tvrdnji, ali treba uzeti u obzir veliku inflaciju u Turskoj s pocetka desetljeca, nesta se moralo uciniti. nisam bio nikad prije ovdje, pa ne mogu usporedjivati, ali sigurno je da sam ostao iznenadjen. hrana nije bas jeftina, kao niti benzin, ali naprimjer karta za autobus Istanbul - Teheran kosta 35 eura. vise od 2000 km i duže od 40 sati voznje. litra eurosupera 95 dodje 4.30 lira ili 1.7 eura. neznam koliko je u Hrvatskoj sada. bilo je oko 10 kuna prije par mjeseci.
nakon dva dana uzivanja na moru dolazimo do Kandire i tu nas pronalaze umirovljeni profesori i pozivaju na razgovor i caj. nakon prikupljanja korisnih informacija odlucujemo se odvesti do grada Izmita i tu sjesti na vlak za Kayseri u Kapadokiji. zapravo priblizavao mi se termin za Ararat, pa je to ispalo najlogicnije rjesenje.


LEZECI POLICAJAC U TURSKOJ


I U GRADU - PRIRODA


KVADRATURA JE U PITANJU


DRAGI LICANI, NAUCITE KAKO SE SLAZE KRUMPIR

nakon 17 sati voznje i 25 eura troska za dva covjeka i dva bicikla stizemo slijedece jutro oko 10 h u Kayseri. ali, paf,, dobivam mail da se Ararat otkazuje 5-6 dana prije termina radi okolnosti koje nisu pod utjecajem turske planinarske federacije. zapravo mi se cini da su bile u tjeku operacije turske vojske na podrucjima gdje zive Kurdi na istoku zemlje, pa je to uzrokovalo otkazivanje. ako neko zna da grijesim neka me ispravi.
skratio sam grcku rutu, promijenio bugarsku, nakrcao se dodatnom opremom i sada sve to nizašto. a vec sam bio isplanirao potražiti arku, pa se lijepo vratiti s njom u Rijeku i parkirati ju u Viktor Lencu.
nije se tu nista moglo, popili smo po caj, pojeli po kiflu, okrenuo sam se za 180 stupnjeva i odmjerio oko 4000m visoki vulkan Erciyes dagi u oblacima. jos nikad nisam bio na vulkanu.


KIFLA U KAYSERIJU

ipak dogovor je bio da odemo prvo u srce Kapadokije, zemlje vilinskih dimnjaka ili stozastih stjena koje su nastale od stvrdnutog vulkanskog pepela ili tufa kroz hiljade ili milione godina ispiranja. na taj tuf su se s vremenom talozili slojevi tvrdjih vulkanskih stjena, koji su ponegdje ostali stajati na piramidama dajuci im danasnji oblik gljiva. ipak slike ce docarati vise od mojih rijeci. kako je tuf relativno mekan tako su ljudi izdubili u njemu ponegdje i citave gradove na nekoliko katova. osim gradova najpoznatije su krscanske kapele koje su prezivjele do danasnjih dana.
mnogo je knjiga o tome napisano i prica ispricano, pa bih samo spomenuo da takvih stjena i piramida ima jako puno, tako da mozete uzeti bateriju u ruke i ranac na ledja i danima se zavlaciti po rupicama kao misevi po svicarskom siru. to neznaci da nema turista, ali ima dovoljno za sve. mjesto je prelijepo, a pokazat ce se da se dade sresti i jako zanimljivo drustvance.
no krenimo redom, na putu iz Kayserija prema tamo smo uzivali u novim krajolicima, zapravo glavna je razlika bila sta ovdje kilometrima uokolo nije bilo nicega. samo benzinske pumpe i tu i tamo u daljini kakvo selo. pred sumrak dogovaramo spavanje pod vedrim nebom - na krovu benzinske pumpe.






NA PUTU IZ KAYSERIJA


AVANOS - GRAD LONCARA


KAO IZ BAJKE
















KAPADOKIJSKO VINO



GRADJEVINAC


WOUTER IZ BELGIJE

citav slijedeci dan lutam okolo i navecer stizem na talijansku vecericu u malome kampu u mjestu Goreme. nasli su se tu Mario i Mateo iz Italije koji su dosli na vespama dovde, zatim Mark iz Engleske sa zenom, sinom i dzipom na proputovanju za Ugandu. kaže da ce probati ostati zivjeti tamo, a ispricao nam je da je prije dvadesetak godina vec obisao Tursku s magarcem. i na kraju bili su tu i Robert i Sabine iz Njemacke koji su biciklisti-planinari, a imali su do detalja isplaniranu rutu za slijedece tri godine.




DRUSTVO IZ KAMPA


PRAVAC AFRIKA






GOREME

slijedece jutro se budimo zajedno s balonima koji lete iznad ovog podrucja svi u ranu zoru, vjerovatno jer je vjetar najslabiji tada. za razliku od onoga na Preluci koji je tada najpovoljniji (za jedrenje na daskama). jedan od njih prolijece niti na dvadesetak metara iznad nas te nam zeli pokazati da i mi mozemo biti unutra. ako stavimo ruku do lakta u dzep.
kasnije ja odlazim u obilazak Zelve-Cavusin podrucja koje je pogodio razoran potres prije nekih pedesetak godina te je veliki broj nastanbi tada i napusten, a Manu ostaje pisati neku molbu za prijem na studij teatra u Briselu. otkad je dosla u Tursku stekao sam dojam da nema nekakvog cvrstog cilja te je izmjenjala vec nekoliko varijanti, ali ovo sa molbom je izgledalo ozbiljno. navecer pada dogovor s Nijemcima da cemo se prekosutra naci na vulkanu Erciyes, a to je znacilo da sutradan trebam odbiciklirati nazad u Kayseri. isti dan sam konacno prelomio nesta sta me vec dulje mucilo. naime vec sam se neko vrijeme ozbiljno zagrijao da nakon Turske produzim do Teherana u Iranu, pa da se vratim autobusom. cak sam i nasao bazu i u Tabrizu i u Teheranu. bio bi mi to slag na tortu, Iran - jedna od dvije-tri kolijevke civilizacija - biciklom kroz sela i gradove. ali problem je bila viza. prvo sam se igrao nekoliko dana gluhog telefona s ambasadom, pa je dosao vikend, pa sam racunao da imam vremena dok stignem u Ankaru i onda sam uz pomoc profesorice Gulderen iz Kandire dosao do informacije da se viza moze zahtjevati iskljucivo preko agencija kojima se salje zahtjev, pa onda oni to proslijedjuju u Iranska ministarstva ili ko vec odlucuje o tome.
osim sta je viza i kostala nisam na vrijeme produzio pasos koji istice početkom oktobra, pa mi je i to visilo za vratom. osim toga cekala me jos i Crna gora i BiH prije povratka. kada se je bio otkazao Ararat nekako sam se ohladio jer nisam imao razloga ici na sam istok Turske. ali u blizini Cavusina smo naisli na mladog belgijskog biciklista Woutera, koji je prolazio ovuda i imao je vec izvadjenu vizu, pa bi mogli ici zajedno. pod hitno sam poslao molbu agenciji koja mi odgovara da njihov posao traje 6-7 radnih dana, a ne mogu mi garantirati koliko ce to potrajati u samoj iranskoj administraciji.
na kraju sam prelomio s tugom u ocima: ipak ici pod pritiskom isticanja pasosa nije bas pametan izbor, a opet tesko bi mi se bilo nakon Irana okrenuti i vratiti se nazad. uza sve poteskoce i odricanja zelja za odlaskom dalje raste iz dana u dan.
i tako sam odlucio ne čekati više vizu, oprostio se s Manu te krenuo prvo u Derinkuyu u posjet najpoznatijem podzemnom gradu, a odatle dalje okolnim putem prema podnozju vulkana.




DERINKUYU






NA PUTU ZA ERCIYES


SMRC, ODE BATERIJA

vjetar me je ubio, pa sam jedva odvozio dvije trecine puta prije noci. u medjuvremenu je zvala Manu da oce i ona na vulkan, pa smo se nekako izdogovarali da Nijemci sutra krenu rano, a mi cemo kasnije, pa cemo zanociti ispod vrha. sutradan smo se presvukli i ostavili bicikl i stvari u nekom jeftinom hotelu i otisli busom prema planini. nakon dolaska i nekoliko sati hoda smo dosli na okolo 3200m i pala je noc pa smo tu i prespavali. bilo je dosta hladno, a i stakori su se penjali po satoru. tesko je bilo za povjerovati da netko zivi ovdje. na sve strane samo kamenje.
malo je neobicno ovdje zavrsiti post, ali vec je tri i po ujutro, a sutra se trebam popakirati rano i krenuti busom na 20 sati dug put u Albaniju, pa mi se oci vec sklapaju///


RUTA ( Mer Noire - Kapadokija - Mt Erciyes )

ali prije Albanije slijedi post o gotovo 1000km bicikliranja kroz tursku Anadoliju, slike s vulkana , budjenja sa pastirima, svjetski rekord u pucanju guma ( i krpanju istih bez lijepila), ostaci drevne Hetitske i Frigijske kulture, kult Ataturka u Ankari, prolazak kroz siromasna turska sela, susreti s farmerima itd.