Marketing
MER NOIRE, KAPADOKIJA, Mt ERCIYES
ja i Emanuelle smo konacno krenuli iz Istanbula u pravcu Crnog mora. zelio sam svakako preci preko bosporskog mosta iako je to bila dosta teza varijanta nego brodom. nije cak bilo ni dozvoljeno, ali smo se sakrili iza autobusa i prosli kontrolu. prvu da, ali docekala nas je i druga. ipak nakon telefonskog poziva i slikanja s policajcem on nas pusta. inace osim u Bugarskoj i Turskoj se i nisam bas nesta nagledao policije po cestama. u Turskoj ih je puno, ali cini se nisu bas zainteresirani za pisanje kazni. ali zato Bugari vrebaju iza svakog ugla. mislim da nije prosao dan da nisam vidio kako se ispunjavaju listici.
prelazimo most i nakon pola dana konacno izlazimo iz grada. slijedeci dan zaobilazimo turisticko mjesto Şile i nazovi kraticom nailazimo do nekakve rajske plaze i tu dizemo rucnu. mjestasce se zove Imrenli, ima ogromnu plazu i hrpu novih apartmana, ali gotovo nigdje nikoga. savrseno.
MOST NA BOSPORU
NA CRNOM MORU
kad vec spominjem novo moram reci da je prosto nevjerovatno koliko je toga novoizgrađenog u ovoj zemlji. u svakom gradu strse komplet novi kvartovi, tesko je uopce vidjeti stare zgrade. pitam se samo gdje su ti svi ljudi zivjeli do sada. osim kvartova, nove ceste i autoputevi nicu kao u bajci. nekoliko dana kasnije iz razgovora sa Gulderen umirovljenom profesoricom u gradu Kandiri dobivam odgovor da je sve izgradjeno u zadnjih 8-9 godina brojnim kreditima, kako bi se Turska sto vise priblizila EU. dodao bih da su turski gradovi vizualno i nadmasili prosjeke EU. sigurno je da ima istine u njenoj tvrdnji, ali treba uzeti u obzir veliku inflaciju u Turskoj s pocetka desetljeca, nesta se moralo uciniti. nisam bio nikad prije ovdje, pa ne mogu usporedjivati, ali sigurno je da sam ostao iznenadjen. hrana nije bas jeftina, kao niti benzin, ali naprimjer karta za autobus Istanbul - Teheran kosta 35 eura. vise od 2000 km i duže od 40 sati voznje. litra eurosupera 95 dodje 4.30 lira ili 1.7 eura. neznam koliko je u Hrvatskoj sada. bilo je oko 10 kuna prije par mjeseci.
nakon dva dana uzivanja na moru dolazimo do Kandire i tu nas pronalaze umirovljeni profesori i pozivaju na razgovor i caj. nakon prikupljanja korisnih informacija odlucujemo se odvesti do grada Izmita i tu sjesti na vlak za Kayseri u Kapadokiji. zapravo priblizavao mi se termin za Ararat, pa je to ispalo najlogicnije rjesenje.
LEZECI POLICAJAC U TURSKOJ
I U GRADU - PRIRODA
KVADRATURA JE U PITANJU
DRAGI LICANI, NAUCITE KAKO SE SLAZE KRUMPIR
nakon 17 sati voznje i 25 eura troska za dva covjeka i dva bicikla stizemo slijedece jutro oko 10 h u Kayseri. ali, paf,, dobivam mail da se Ararat otkazuje 5-6 dana prije termina radi okolnosti koje nisu pod utjecajem turske planinarske federacije. zapravo mi se cini da su bile u tjeku operacije turske vojske na podrucjima gdje zive Kurdi na istoku zemlje, pa je to uzrokovalo otkazivanje. ako neko zna da grijesim neka me ispravi.
skratio sam grcku rutu, promijenio bugarsku, nakrcao se dodatnom opremom i sada sve to nizašto. a vec sam bio isplanirao potražiti arku, pa se lijepo vratiti s njom u Rijeku i parkirati ju u Viktor Lencu.
nije se tu nista moglo, popili smo po caj, pojeli po kiflu, okrenuo sam se za 180 stupnjeva i odmjerio oko 4000m visoki vulkan Erciyes dagi u oblacima. jos nikad nisam bio na vulkanu.
KIFLA U KAYSERIJU
ipak dogovor je bio da odemo prvo u srce Kapadokije, zemlje vilinskih dimnjaka ili stozastih stjena koje su nastale od stvrdnutog vulkanskog pepela ili tufa kroz hiljade ili milione godina ispiranja. na taj tuf su se s vremenom talozili slojevi tvrdjih vulkanskih stjena, koji su ponegdje ostali stajati na piramidama dajuci im danasnji oblik gljiva. ipak slike ce docarati vise od mojih rijeci. kako je tuf relativno mekan tako su ljudi izdubili u njemu ponegdje i citave gradove na nekoliko katova. osim gradova najpoznatije su krscanske kapele koje su prezivjele do danasnjih dana.
mnogo je knjiga o tome napisano i prica ispricano, pa bih samo spomenuo da takvih stjena i piramida ima jako puno, tako da mozete uzeti bateriju u ruke i ranac na ledja i danima se zavlaciti po rupicama kao misevi po svicarskom siru. to neznaci da nema turista, ali ima dovoljno za sve. mjesto je prelijepo, a pokazat ce se da se dade sresti i jako zanimljivo drustvance.
no krenimo redom, na putu iz Kayserija prema tamo smo uzivali u novim krajolicima, zapravo glavna je razlika bila sta ovdje kilometrima uokolo nije bilo nicega. samo benzinske pumpe i tu i tamo u daljini kakvo selo. pred sumrak dogovaramo spavanje pod vedrim nebom - na krovu benzinske pumpe.
NA PUTU IZ KAYSERIJA
AVANOS - GRAD LONCARA
KAO IZ BAJKE
KAPADOKIJSKO VINO
GRADJEVINAC
WOUTER IZ BELGIJE
citav slijedeci dan lutam okolo i navecer stizem na talijansku vecericu u malome kampu u mjestu Goreme. nasli su se tu Mario i Mateo iz Italije koji su dosli na vespama dovde, zatim Mark iz Engleske sa zenom, sinom i dzipom na proputovanju za Ugandu. kaže da ce probati ostati zivjeti tamo, a ispricao nam je da je prije dvadesetak godina vec obisao Tursku s magarcem. i na kraju bili su tu i Robert i Sabine iz Njemacke koji su biciklisti-planinari, a imali su do detalja isplaniranu rutu za slijedece tri godine.
DRUSTVO IZ KAMPA
PRAVAC AFRIKA
GOREME
slijedece jutro se budimo zajedno s balonima koji lete iznad ovog podrucja svi u ranu zoru, vjerovatno jer je vjetar najslabiji tada. za razliku od onoga na Preluci koji je tada najpovoljniji (za jedrenje na daskama). jedan od njih prolijece niti na dvadesetak metara iznad nas te nam zeli pokazati da i mi mozemo biti unutra. ako stavimo ruku do lakta u dzep.
kasnije ja odlazim u obilazak Zelve-Cavusin podrucja koje je pogodio razoran potres prije nekih pedesetak godina te je veliki broj nastanbi tada i napusten, a Manu ostaje pisati neku molbu za prijem na studij teatra u Briselu. otkad je dosla u Tursku stekao sam dojam da nema nekakvog cvrstog cilja te je izmjenjala vec nekoliko varijanti, ali ovo sa molbom je izgledalo ozbiljno. navecer pada dogovor s Nijemcima da cemo se prekosutra naci na vulkanu Erciyes, a to je znacilo da sutradan trebam odbiciklirati nazad u Kayseri. isti dan sam konacno prelomio nesta sta me vec dulje mucilo. naime vec sam se neko vrijeme ozbiljno zagrijao da nakon Turske produzim do Teherana u Iranu, pa da se vratim autobusom. cak sam i nasao bazu i u Tabrizu i u Teheranu. bio bi mi to slag na tortu, Iran - jedna od dvije-tri kolijevke civilizacija - biciklom kroz sela i gradove. ali problem je bila viza. prvo sam se igrao nekoliko dana gluhog telefona s ambasadom, pa je dosao vikend, pa sam racunao da imam vremena dok stignem u Ankaru i onda sam uz pomoc profesorice Gulderen iz Kandire dosao do informacije da se viza moze zahtjevati iskljucivo preko agencija kojima se salje zahtjev, pa onda oni to proslijedjuju u Iranska ministarstva ili ko vec odlucuje o tome.
osim sta je viza i kostala nisam na vrijeme produzio pasos koji istice početkom oktobra, pa mi je i to visilo za vratom. osim toga cekala me jos i Crna gora i BiH prije povratka. kada se je bio otkazao Ararat nekako sam se ohladio jer nisam imao razloga ici na sam istok Turske. ali u blizini Cavusina smo naisli na mladog belgijskog biciklista Woutera, koji je prolazio ovuda i imao je vec izvadjenu vizu, pa bi mogli ici zajedno. pod hitno sam poslao molbu agenciji koja mi odgovara da njihov posao traje 6-7 radnih dana, a ne mogu mi garantirati koliko ce to potrajati u samoj iranskoj administraciji.
na kraju sam prelomio s tugom u ocima: ipak ici pod pritiskom isticanja pasosa nije bas pametan izbor, a opet tesko bi mi se bilo nakon Irana okrenuti i vratiti se nazad. uza sve poteskoce i odricanja zelja za odlaskom dalje raste iz dana u dan.
i tako sam odlucio ne čekati više vizu, oprostio se s Manu te krenuo prvo u Derinkuyu u posjet najpoznatijem podzemnom gradu, a odatle dalje okolnim putem prema podnozju vulkana.
DERINKUYU
NA PUTU ZA ERCIYES
SMRC, ODE BATERIJA
vjetar me je ubio, pa sam jedva odvozio dvije trecine puta prije noci. u medjuvremenu je zvala Manu da oce i ona na vulkan, pa smo se nekako izdogovarali da Nijemci sutra krenu rano, a mi cemo kasnije, pa cemo zanociti ispod vrha. sutradan smo se presvukli i ostavili bicikl i stvari u nekom jeftinom hotelu i otisli busom prema planini. nakon dolaska i nekoliko sati hoda smo dosli na okolo 3200m i pala je noc pa smo tu i prespavali. bilo je dosta hladno, a i stakori su se penjali po satoru. tesko je bilo za povjerovati da netko zivi ovdje. na sve strane samo kamenje.
malo je neobicno ovdje zavrsiti post, ali vec je tri i po ujutro, a sutra se trebam popakirati rano i krenuti busom na 20 sati dug put u Albaniju, pa mi se oci vec sklapaju///
RUTA ( Mer Noire - Kapadokija - Mt Erciyes )
ali prije Albanije slijedi post o gotovo 1000km bicikliranja kroz tursku Anadoliju, slike s vulkana , budjenja sa pastirima, svjetski rekord u pucanju guma ( i krpanju istih bez lijepila), ostaci drevne Hetitske i Frigijske kulture, kult Ataturka u Ankari, prolazak kroz siromasna turska sela, susreti s farmerima itd.
Post je objavljen 06.09.2011. u 23:20 sati.