STO(145) DANA oko BALKANA

u Knjaževcu, gradicu koji se smjestio nedaleko bugarske granice spajaju se Svrljiški i Trgoviški Timok te tvore Beli Timok koji se kasnije spaja sa Crnim Timokom kod Zajecara i tu prerastaju u Timok koji se opet na tromedji Srbije, Rumunjske i Bugarske ulijeva u Dunav. upravo u tom Knjazevcu se zadrzavam nekoliko dana jer zahvaljujuci Nenadu iz Beograda dobivam smjestaj u kuci njegovih pokojnih babe i dede. bio sam vec prilicno umoran, a i dobro mi je dosla baza za kasniji odlazak na Staru planinu.
vjesto sam iskoristio tu cinjenicu da se konacno najedem razne tjestenine i da napravim pauzu od mesa koje je sveprisutno i pristupacno cijenom. takodjer iskoristavam dva dana za pisanje bloga (onog proslog), te pripreme za odlazak na planinu.
nekako se prebacujem radnickim mini busom firme " Skijalista-Srbija " do planinarskog doma "Babin zub" odakle je polazna tocka za uspon na Midzor (2168m). putem nisam uspio nista vidjeti jer je bus obljepljen nekom reklamom, a nitko nije otvaro prozore, pa nisam ni ja.


TERAJ MISKO


BABIN ZUB (ispod je dom)

kraj planinarskog doma se nalazi hotel, a u cijeloj zoni ima tri gotovo nove skijaske staze. dom je dobio ime po istoimenom vrhu-kuku koji malo baca na babin zub. stara planina je zasticena kako park prirode i to je nastavak (kraj) lanca Stare planine Balkan koja se nadovezuje kroz gotovo cijelu Bugarsku. inace naziv balkan dolazi od turske rijeci koja oznacava planinu. znaci svi su planinari ujedno i balkanci, sta se jasno dade zakljuciti. a Turci su to znali odavno.
jedna od karakteristika Stare planine da iznad nekih 1700m nadmorske visine nema drveca, cak ni klekovine, a ni grmova, pa ni stjena. samo trava. dakle, ovdje se sve vidi.



zemlja je ovdje skroz crvena, a markacija nije ni potrebna gotovo cijelim putem do vrha, osim na 3-4 raskrsca. cak i u slucaju magle nije lako zalutati jer je staza dosta vidljiva. putem sam razmisljao dali su sva stara gorja slicnih karakteristika, tj. nisu strma, spicasta i kamenita kao mlada. zapravo mislim da nisam nikada prije ni bio na nekoj staroj planini. vise volim mladje. ali zasao sam u godine i ja.
ubrzo je dosao kraj mojim razmisljanjima, jer se odnekud pojavio gusti, magloviti i prijeteci oblak.



tocno tamo gdje bih trebao doci za oko sat vremena. ponio sam jaknu i hlace za kisu, al zaboravio navlaku za ruksak, a nemas se gdje skloniti. ipak okom sokolovim uocavam neku rupu ispod kamena te tu ostavljam u ruksaku sve sto mi nije neophodno i nastavljam dalje direktno kroz oblak na vrh.


ZAKLON

sam vrh je jedan u nizu travnatih brezuljaka koji se protezu tocno linijom srbijansko-bugarskog razgranicenja. naravno ne moram ni reci da sam zavirio malo u uniju da vidim kako se zivi, ali postavili su oblak da cuva granicu od nepozeljnih.


NE MOZE DALJE


OVAKO SE CUVALA GRANICA


VJETAR SU POSLALI NA MENE


U EUROPI, KONACNO


NOVO ODIJELO

zadovoljan ucinjenim vracam se u dom na zasluzeno Zajecarsko pivo koje je jos jedino zadrzalo izvorni oblik zidarske flase. a i casa nije bila puno mladja.


PIVO (as it once was )

kasnije, na poziv clanova organizacije mladih za kreativni razvoj Knjazevca, odlazim na mini rock koncert, a zarada od ulaznica odlazi za izgradnju sportskih terena. momci su mi pomogli logisticki i upoznali me s gradom i opcenito zivotom ovdje, a ja sam njih pozvao da budu sto zele i da dodju na rijecki karneval. inace većina ljudi u Knjazevcu ima specifican naglasak, a i grad je prilicno jeftin tako da navalite u goste dok još nije kasno.


NIKOLA POZIRA

preko prijevoja na Tresibabi i Svrljiskim planinama stizem do prijestolnice juzne ili jugoistocne Srbije grada Nisa ili kako ovdje kazu geografskog centra Balkana. u istom danu obilazim tvrdjavu koja je jedno od najocuvanijih zdanja turske vojne arhitekture na srednjem Balkanu ( zidine su duze od dva km, a unutar tvrdjave se nalaze zbirka nadgrobnih spomenika - lapidarijum, ostaci rimskih termi, hamam-tursko kupatilo, Bali-Begova dzamija, barutane itd), spomen park Bubanj i Cele-Kulu jedinstven spomenik u svijetu s uzidanim lubanjama srpskih ustanika koju su Turci podigli u znak odmazde nakon bitke na brdu Čegru 1809 godine.


NISKA TVRDJAVA


NIS, SA TVRDJAVE

sam gradski centar je pun raznoraznih shoping centara, a rostilji mirisu iza svakog ugla.


DOMISLJATI VLASNIK

u Nisu sam se susreo i sa Talesom planinarom-putnikom kojega takodjer znam iz nekih prica po internetu. od Maroka pa do bliskog istoka nema puno visokih planina koje nije posjetio u svojih 30-ak godina. uz superskromni budzet samo on zna kako, a ja izvlacim brdo korisnih informacija o mjestima i planinama koje su meni na putu.


TALES


OKOLICA NISA

slijedeca stanica mi je bila Leskovac. za ovaj grad sam prvi puta cuo jos u srednjoskolskim danima kada sam kratio dane kartajuci s prijateljem cija je majka radila u tvornici lijekova iz Leskovca. znalo se tu zakartati i po desetak i vise sati bez prestanka, ali vratimo se na temu. otkad sam poceo raditi po kuhinjama probio se do mene glas o leskovackom rostilju, a trazeci poslove po obali i otocima zakljucio sam da ugostitelji dosta cijene majstore iz Leskovca te sam odlucio probati nesto s rostilja kod njih. nisam imao puno vremena na raspolaganju, pa sam otisao prvo na leskovacku trznicu. bilo je tu svega, a najvise paprike, paradajza, krastavca, mladog krumpira, visanja itd. pazi vraga, paprika vec od 5 din (100din=1euro), krastavac kilo za 15din, paradajz oko 50 din-kg. kazu da je na nize cijene utjecala i pojava neke bakterije negdje, ali nisam ni znao za to, te sam se razbijao od sopskih salata kad god sam mogao. zatim sam obisao 2-3 mesnice i tamo su se cijene kretale oko 12 eura za kilo bifteka, a meso za rostilj oko 350 dinara ili 25 kuna (junetina sa dodatkom soje i zacina kaze deklaracija). nigdje se u mesnicama ne prodaju gotovi cevapi ili pljeskavice nego iskljucivo mljevena junetina. bez luka.


LESKOVACKA PIJACA


KRALJ ROSTILJA

na preporuku lokalnog biciklista koji mi nudi i smjestaj (zurio sam u Vranje, pa sam odbio) odlazim u "Grill klub 66" koji je smjesten u sporednoj ulicici i nije veci od zametske Fadile i narucujem pola porcije cevapa sa lepinjom jer su pljeske bile pregoleme.
u tih 5 cevapa je bilo po mojoj procjeni oko 150-175g mesa, bili su manje zacinjeni nego rijecki, meso sitnije mljeveno (kao i svuda u Srbiji), lepinja nije bila "mokra", a i dobio sam hrpu povrca za dekoraciju i nije se osjetio dim na mesu. vrlo dobri.
inace ovdje citam da je tradicija leskovackog rostilja duga vise od 200 godina te da su neki proizvodi i zakonom zasticeni. jos se organizira manifestacija-rostiljada koja promovira leskovacke specijalitete, a obara se i rekord u pravljenju najvece pljeskavice na svijetu. kako to ide i sa drugim brendovima kazu ljudi, tako se svi i sve prodaje pod leskovacki rostilj.
taj dan sam zavrsio u Vranju kod mog drugog couchsurfera Danijela koji radi za pristojnu placicu, ali muku muci sa slobodnim danima. treba uskoro preseliti u Novi Sad, a kaze ugostio je vec podosta putnika koji Vranje gledaju samo kao tranzitnu stanicu prema Makedoniji (kao sto sam i ja gledao). u nasem kratkom druzenju ostavio mi je dojam covjeka koji ne pretjeruje ni u cemu i od kojega se dade nauciti. nadam se da cemo se opet sresti, pa i na malo duze.
22.06. odlazim iz Vranja te svracam u Bujanovac posljednji gradic u Srbiji gdje obnavljam zalihe i dobivam informacije za daljnji put. gradić je mijesanog srpskog i albanskog stanovnistva i suzivot je ovdje realnost. po natpisima na trgovinama se vidi koje su čije, a kako sami stanovnici gledaju na sve nisam mogao saznati za tako kratko vrijeme.
odlazim iz Bujanovca dalje cestom koja ide paralelno s autoputem i dolazim do tocke kada trava raste iz asfalta, a ljudi me cudno gledaju valjda u stilu vidi budalu, a ima tamo autoput. uz pomoc lokalnog biciklista -veterana vratio sam se 5 km i ukljucio na autoput kod Preseva.


LOKALNI BICIKLIST

sta je tu je, stavljam kacigu na uzarenu glavu i dolazim na granicu nadajuci se da me nece vratiti. to bi znacilo ekstra stotinjak brdovitih km do Skopja. makedonski carinik djecjeg lica me je uz smjesak samo pitao imam li vozacku i pozelio mi sretan put.


RUTA ( Timok - Južna morava - autoput)

u ponedjeljak 13.06. nakon cjelodnevne voznje oko 23h nocu ulazim u prazan kamp u mjestu Brza Palanka. buco iz naplatnog kontejnera se probudio i dobro me odmjerivsi na moje pitanje koliko za sator, kaze 900 dinara.
sat i pol ranije u gradicu Kladovo nakon raspitivanja mjestani mi rekli da ovdje ima kamp, pa sam ipak odlucio odvoziti jos tih 25 km. upalio sam sva svjetla, a to znaci da ce vas osim vozaca po mraku vidjeti i svi lokalni psi. prvo me ganjao neki mali i to dobrih 500-tinjak metara, te sam namjerno usporavao i ubrzavao da ga izmorim, a kada se vec previse udaljio od svojih onda sam se samo okrenuo, a on je pobjegao. nesto kasnije se zatrcao zamnom jedan veliki i tu sam probio vlastite granice ubrzavanja i ovaj puta pobjegao sam ja. zapravo, kad razmislim, ako je pas sam ne moze mi nista. ako ne mogu bjezati uvijek mogu postaviti izmedju nas bicikl, mogu ga dohvatiti stapom, kamenom, sprejem , a i da nista nemam mojih 80 kg, dugacki prsti i ruke daju mi izglednu prednost prema njegovih 40 ili 50 kg i zubima. realna opasnost je kada ima vise velikih pasa, bez gospodara, a ispred mene je ostra uzbrdica i nemam pri ruci kamenje ni druga sredstva. sve je ovo hipotetski inace jako volim zivotinje, ali ljubav treba biti obostrana.

rekao sam buci: "mnogo je brate , u nacionalnom parku kamp nije vise od 500 dinara", ali on rece da samo radi ovdje. e nece moci, presjekao sam i okrenuo bicikl znajuci da je kasno i da sam preumoran. 500 m dalje zastao sam kod neke table, vidio covjeka kako sprema terasu nekog lokala, te sam ga upitao jel zna za kakav kamp dalje prema Negotinu.
covjek mi je nakon 30 sekundi rekao: pa mozes kod mene u zgradu, ima jedan prazan stan, nema struje, ali ima krevet. jos me pocastio pivom i obecao pljeskavicu za dorucak. "nema nista da placas", ispostavilo se da je iz Leskovca, pa smo razvezali temu o Leskovackim rostiljima po Rijeci i Primorju.
i evo sad nakon tri dana lezim na krevetu i pocinjem pisati ovaj tekst.


MARTIN IZ LESKOVCA S PORODICOM

kako sam olako izgubio u bilijaru (4-5 s tim da sam ja ubacivao crnu bar sedam puta) bilo je vrijeme da odem iz Novog sada. krenuo sam za Beograd i negdje na obroncima Fruske gore (inace nacionalnog parka poznatog po brojnim manastirima i zasadima vinove loze) susrecem Talana, Engleza koji se uputio biciklom Dunavskom rutom prema Aziji. kako su nam se poklapali putevi bar do Beograda, krecemo zajedno dalje. prica mi on da je krenuo prije nesto vise od mjesec dana od kuce te planira stici za nekih 4-5 mjeseci do Goe, poznate drzavice u Indiji koju su svojevremeno proslavili razni hipici sa zapada. danas je to popularno mjesto za putnike, partijanere, ljude zeljne zabave, a vjerovatno i za raznorazne prevarante. inace Goa obiluje prekrasnim plazama, a Indijci ce dodati da je područje toliko lijepo da slonovi kad ostare dolaze tamo umrijeti.
tesko da je takvo mjesto odoljelo globalizaciji i masovnom turizmu, ali ako pedalirate 5 mjeseci do tamo onda je to upravo ono sto vam treba - whole day party.
Talan je imao kartu jugozapadne Europe nista bolju negu sto su karte iz osnovnoskolskih atlasa iz osamdesetih godina. pretpostavljam da je samo pratio Dunav i putokaze za vece gradove na toj ruti. ja sam mjesecima unaprijed proucavao karte i znamenitosti podrucja i probavao obici sto je vise moguce na pojedinim dionicama. zapravo u praksi je realnost negdje izmedju. nekim interesantnim tockama na putu pridati cu paznju, a kraj nekih cu samo proci ili necu ni to. treba odabrati neke prioritete, a osim toga izbor zavisi i od stvari kao sto su umor, doba dana, konfiguracija terena, glad, da li vam se zuri, znate li gdje cete spavati i sl.
Talan mi se svidjao jer nije bio naporan. u smislu da sad vozimo jedan kraj drugoga, stalno pricamo, stajemo na istim mjestima da bi netko slikao itd. osim toga kod takve voznje opazate manje, a i opasnije je. ovako bi uvijek netko bio naprijed, pa bi mozda stao slikati, piti, odmoriti, pa bi se opet sreli kad god netko to pozeli. uspijevamo pronaci za njega neki kamp kod Zemuna, razmjenjujemo mailove, a ja nastavljam u Beograd.


TALAN IZ ENGLESKE

u Beogradu se smjestam kod porodice Hinic iz planinarskog drustva "Kopaonik", koji su rodbina od bratove vjerenice. cetiri generacije porodice u jednom stanu i sve funkcionira odlicno. svaka im cast.


PORODICA HINIC

cijeli sljedeci dan , uz pomoc Nenada, prijatelja iz djetinjstva, ganjam rezervnu bateriju za fotoaparat, paket iz Slovenije i jos ponesto. jedan most na Savi se renovira, a drugi gradi, pa su guzve velike, ali vozac-znalac Nesa izvlaci maksimum te obavljam sve sta sam mogao. stigao sam se sresti i s pojedincima iz Let us do it world - ekoloskog projekta-organizacije.
karimat mi jos nije stigao postom te se mirim sa cinjenicom da mi je sudjen kineski luftmadrac. nije on neudoban, ali pozelenim dok ga napusem i ispusem.
nakon cjelonocnog razmisljanja kojim putem dalje odlucujem se za varijantu Dunavom kroz Djerdapsku klisuru, a kasnije ce me put navesti i na Staru planinu na Bugarskoj granici.
dok sam odlazio iz grada negdje na Vracaru odusevio me jedan prizor: pas je dosao odnekud i presao siroku ulicu tocno na pjesackom prelazu. ispratio sam pogledom da ga negdje ne ceka gazda, ali gazde nigdje.


SUVREMENI TOPALOVICI - DETALJ SA KONTEJNERA

nedaleko Beograda svracam u Vincu naselje-nalaziste, gdje su pronadjeni predmeti stariji od 7000g (oruzje, orudje, posudje, vaze, nakit), ali je bilo zatvoreno zbog, kako mi je receno, rekonstrukcije. putem dalje prolazim kroz Smederevo koje je nekad bila prijestolnica srednjovjekovne s
rpske drzave, a iz tog doba dominiraju ostaci nekadasnjeg grada-tvrdjave na Dunavu.


OSTACI SMEDEREVSKE TVRDJAVE

dalje putem prolazim navece kroz Pozarevac koji vrvi ljudima. nisam planirao kroz grad, ali su table navodile ovuda jer su na obilaznici bili radovi, ali su i u gradu bili radovi, pa su mi mjestani i policija rekli koje table vrijede, a koje ne, te sam nekako uspio izaci iz grada i docepati se neke pokosene livade uz sumu gdje sam odlucio prenociti.
slijedeci dan stizem do Velikog Gradisca na rumunjskoj granici, a granicu odavde pa sve do Bugarske cini Dunav.
po mjestima u okolini primjecivao sam kuce cije izvedbe prelaze sve granice maste. sve kombinacije su bile dozvoljene. dzinovske kapije s raznoraznim arkadama, kuce s desecima krovica i balkonica, kuce u obliku srednjovjekovnih tvrdjava, pa razni lavovi na kapijama, sve vrste grckih stupova na svim vrstama balkona svih geometrijskih oblika. jedino pravilo je bilo da nema pravila i da se razlikuje od susjedove. sto vise stilova i materijala iskombiniranih odjednom to bolje. imali bi sto naucit ovdje pojedini majstori iz rijeckih predgradja.








SVE MOZE

dalje upada u oci da u ovdasnjim mjestima ima nesrazmjerno puno malih trgovina. svakih stotinjak metara po jedna i sve rade uvijek. i ovdje pritiscu trgovacki centri, ali mozda za nijansu sporije. vjesto se tu ugurala Idea tj. Konzum, ali samo pod drugim imenom, sve je isto samo ovdje ne prolazi kupujmo ili konzumirajmo Hrvatsko, ali izgleda prolazi kupujmo domace (srpske proizvode). jos primjecujem da ima dosta vise jeftinijih proizvoda K-plus nego na hrvatskim policama.
istog tog dana uspijevam uci u N.P. Djerdap te se docepati nekakvog kampa. nalazi se na lijepom mjestu, zapusten, ali ne preskup. sve skupa oko 5 evrica.
kasnije je stiglo jos troje Rumunja. jedan zaljubljeni par i njihova susjeda iz Temisvara. paralelno sa cestom koja se pruza ovdje postoji i cesta na rumunjskoj strani Dunava kojom su prosli vise puta pa su pozeljeli vidjeti i ovu gdje jos nisu bili.
prica mi Louisa da su svi alpinisti i da je bila u Rijeci i u Paklenici. ugodna druzina.


TVRDJAVA NA ULAZU U DJERDAPSKU KLISURU


DIMNJACAR, GARANT


RUMUNJSKA DRUZINA


PAS CUVAR KAMPA

puhalo je cijelu noc, ali uz zvukove Dunavskih valova, zabljeg koncerta, dobro ajde i uz pomoc rumunjskog vina od visnje utonuo sam u san. sator i vreca rade super, nema zime, a na zabe sam vec navikao. inace ti zablji koncerti su jako glasni, prvo zapocne njih par, pa za kratko vrijeme ih se cuje vec vise desetina onda odjednom sve utihnu. pa krecu ispocetka. mozda bi nekom to smetalo, ali meni je bas davalo nekakvu car.
i dolazimo do ponedjeljka s pocetka ovoga posta. to jutro jurim u Donji Milanovac na klopu. tjesio sam se da cu obici Lepenski vir, arheoloski lokalitet gdje su ostaci prethistorijskog naselja i kamene skulpture koje pripadaju jednoj od najstarijih civilizacija na kontinentu. sjecam se tog imena Lepenski vir jos iz djetinjstva mada nisam imao pojma ni gdje je to ni sto je to sve dok nisam cuo na nekom kvizu o tome.
nisam imao srece, nalaziste je bilo zatvoreno radi rekonstrukcije.
zatim se pojavio problem tunela kojih ima sigurno desetak duz skoro 100 km Djerdapske klisure koja je najveca rijecna klisura probojnica u Europi presijeca planinski lanac Karpata na dva djela i ujedno je jedan od 4 nacionalna parka u Srbiji.
no vratimo se na tunele. kako je teren na nekim mjestima vrlo strm iz toga razloga ima mnogo tunela koji su dugacki od sto do nekoliko stotina metara i nisu osvijetljeni. postupak je bio slijedeci: palim prednje i zadnje svjetlo na biciklu, ceonu svjetiljku (vondericu) i reflektirajucu traku na ramenu. trotoar je u tunelima na nekim mjestima preuzak za bicikl i mene zajedno. u duzim tunelima sa zavojem se ne vidi izlaz nego samo crno i odraz svjetla sa bicikla od par metara. osvrcem se i osluskujem daleko iza sebe, a kada ne cujem nista zalecem se i uz rub najvecom mogucom brzinom pedaliram do izlaza. to sve traje minutu-dvije. u svim tim prolazima samo je jednom naisao auto iza mene dok sam bio unutra. kad sam ga cuo u sekundi sam sisao s bicikla i priljubio ga koliko sam god mogao uz stijenu. ali vidio me vozac na vrijeme pa je usporio.


JEDAN OD TUNELA

ovdje je inace obicaj da kad netko pogine na cesti dignu mu tu i spomen plocu. od Smedereva pa do Zajecara sam naisao na sigurno 30 ( realno bilo ih je i blizu 50) spomen ploca uz cestu, a na nekima su bile i cijele familije. meni se to cini iznad svih prosjeka, ali ne znam bas tu statistiku. ako se pitamo da li te ploce opominju nekoga onda mozda samo one koji su dovoljno spori i imaju dovoljno svijetla da ih vide. nemaju sve ceste prosirenja, a i nailazio sam na bicikliste i pjesake u sumraku bez svjetala.
vidjao sam na slavonskim cestama dosta mrtvih zivotinja, mozda najvise jezeva, zaba i pokoja zmija, ali ovdje primat drze brze zivotinje poput pasa, macaka, a vidio sam i lisicu i kunu. zapravo i ne cudi primjer beogradskog psa. borba za opstanak na djelu.
sve ovo ne pisem da bi nekoga odgovorio od namjere da dodje i posjeti ove krajeve jer ce puno toga lijepoga vidjeti i dozivjeti sto nema nigdje drugdje, nego samo da obrati dovoljno paznju kako bi stigao nekome prepricati svoje dojmove.




CESTA NE OPRASTA


SRECA PRATI HRABRE

a dojmovi su slijedeci - kada sam se dobro najeo i odmorio u D. Milanovcu te krenuo dublje u klisuru prema Kladovu nailazio sam na prizore od kojih zastaje dah. Dunav se sa vise od kilometra sirine sabija izmedju strmih i visokih litica na 200-300 metara i tako naizmjenice se siri, pa suzava u slijedecem klancu. zastajkujem neprestano i ne mogu se nadiviti. zbog ovakvih prizora mi vise nista nije tesko. ne moze fotografija prenijeti kompletan dojam, nema tu ni zvuka ni mirisa ni osjecaja velicine ili strahopostovanja prema prirodi. bilo bi lijepo proci kroz ove klance iz broda, ali to je opet druga prica.






DETALJI IZ KLISURE

i ovo cu reci: mislim da bi se trebalo puno vise truda uloziti u ciscenje i odrzavanje parka kao i u reklamu. u sto kilometara nisam sreo nijednog rendzera, jako malo oglasnih tabli, izletnickih brodica i druge ponude. ocigledna je nebriga oko toga. ako se nema para moze se naplacivati ulaz, a moze se i podosta zaraditi naplatom kazni lokalnim sumaherima.




SVIJETLI PRIMJERI

na izlasku iz klisure prolazim kraj hidroelektrane Djerdap koja je medju najvecima u svijetu


HIDROELEKTRANA DJERDAP 1 NOCU


I DJERDAP 2 DANJU




SLIKE SA DUNAVA

ne mogu, a da ne spomenem da je gostoljubivost ljudi iz ovih krajeva (ne samo mojih domacina) iznad svih zamisljenih mjerila i dovoljna je da se putnik osjeti jako dobrodosao ovdje. ljudi su pozitivno znatizeljni i vole podjeliti svoja iskustva s bilo kime od koga mogu cuti nesto novo kao i naci nacina da vas zainteresiraju.

i tako stizemo do pocetka ovoga posta, a ja sam u medjuvremenu otisao iz Brze Palanke do Knjazevca gdje cu ostati nekoliko dana. sutra bih trebao ici na Staru planinu pa se tjesim na to. ali o tome slijedeci put...


RUTA ( Dunavskom rutom)

jučer oko 21h sam stigao u Novi Sad kod starog druškana Voje taksista. uz večericu i odličan Iločki traminac obnavljamo stare uspomene. volio sam ga pobjeđivati u bilijaru, a dali mogu još uvijek vidjet ćemo večeras.

ali vratimo se malo unazad.
30. maja odlazim iz Slovenije preko prve veće (petnaestkilometarske) uzbrdice i vraćam se u RH negdje iznad Karlovca. cilj mi je bio Duga Resa gdje ostajem dan i po te se malo odmaram, konačno sređujem internet na telefonu, preslagujem stvari i ustanovljavam da mi fali karimat (podloška za spavanje za ispod vreće), koji se kasnije pronalazi u Ilirskoj Bistrici ispod kreveta te bi me trebao dočekati u Beogradu.
dana 1.06. rano ujutro prelazim Mrežnicu te jurim u 100km udaljeni Sisak ispred oblaka, a bili su najavljeni popodnevni pljuskovi.

SIN VJETRA ILI 14km za 50sec:




MREŽNICA


NEGDJE U BANIJI


NEGDJE NA KORDUNU


vožnja kroz Kordun i Baniju je bila interesantna, a žao mi je da vremenske prilike ne dozvoljavaju da se popnem na Petrovu goru gdje sam bio valjda još sa osnovnom školom ili izviđačima. uz put se pojavljuju prvi makovi koji će me pratiti cjelim putem do danas.
što se tiče vremenskih prilika i vožnje pod kišom, tu sam se opremio vodonepropusnim jaknom, hlačama, kao i svim torbama na biciklu (bar tako kažu). pošto je već dosta toplo nije baš ugodno voziti obučen u jaknu i duge hlače od plastičnih materijala, pogotovo uspone, kada se još pojačano znojite. ali moguće je.
kada kiša pada dugo, ne čekam da stane, ali ako ju mogu izbjeći još bolje. isprobao sam svu tu opremu već nekoliko puta i nije promočila. ipak stižem u Sisak prije kiše, a nedugo potom nastaje prolom oblaka.
slijedeći dan krećem prema parku prirode Lonjsko polje. nabavljam sprej za komarce za 25 i luftmadrac za 15 kuna. cesta prati rijeku Savu gotovo cijelim putem.



SKELA NA SAVI

iznenadilo me koliko je rijeka mirna, zapravo stoji. na nekim mjestima je skroz obrasla u lopoče ili neko slično bilje. u selima uz put prevladavaju prastare neobnavljane drvene kuće i gospodarstva uz tek poneku nedovršenu kuću od cigle. jedna baka u selu Čigoču mi priča da su njenu kuću već dvaput selili njeni preci, a ona živi u njoj više od 60 godina. jednostavno se rastavi do zadnje daske, preveze i postavlja na nove temelje.


BAKA I NJENA POKRETNA KUĆA

ipak svakako najtipičnije za ovo područje je velik broj ptica, pogotovo roda. u nekim selima, a posebno u Čigoču, gnijezda se mogu vidjeti na gotovo svakom drugom krovu. kažu sve te rode odlaze negdje u osmom mjesecu na dalek put do juga Afrike, a vraćaju se u trećem. a gdje dođu u toj priči djeca ne znam. u ovdašnjim selima se nisam baš nagledao djece, čak ima više roda od stanovnika. biće da rode rade više po tom pitanju u Africi, a ponešto se možda i izgubi po putu.



na izlazu iz Lonjskog polja stižem sa kišom u Jasenovac, obilazim spomen područje, klopam jeftine ćevape i nastavljam dalje put Novske. nisam poznavao nikoga u okolici, pa sam mislio pitati nekoga da mi dozvoli da sklopim šator ispod kakve nadstrešnice ili u garaži jer je kišilo. neće šator promočiti, ali htjeo sam izbjeći sklapanje i pakiranje po kiši ujutro. u selima poslije Novske primjećujem velik broj napuštenih kuća bez prozora i vrata, te sam upitao na par mjesta ljude, ali su mi rekli da pitam nekog drugog. već je bilo kasno te odlučujem "kampirati" u prvoj takvoj kući koja nije izložena pogledima.



ujutro krećem u pravcu Slavonskog broda te ubrzo srećem biciklista Milana iz Kaštela koji vozi turu po Slavoniji i dogovaramo gradele kada budem prolazio kroz njegov kraj. cijelim putem do Slavonskoga broda dominira jedna ravna cesta s koje nikad ne skrećem i koja unatoč pokojoj oznaci biciklističke rute ne nudi niti klupice za odmor niti koševe za otpatke.


MILAN IZ KAŠTELA


KUĆA I POL

uvečer stižem u Slavonski brod kod Marka Lalića, prijatelja iz RAK-a Rijeka koji me ugošćuje, a čujem i da se ženi te mu ovim putem želim sreću.
odlučio sam sutradan skrenuti u Bosnu (točnije Bosansku posavinu).
prelazim most i ulazim u Bosanski brod te dalje uz Savu prelazim preko ušća Bosne, Bosanskog šamca sve do Orašja. u selu Novi grad susrećem simpatičnu staricu koja je sama i djeluje sretno da ima s bilo kim popričati. priča ona da se sama skrbi o vrtu i živini, da 50 metara oko kuće ima neobilježenih mina, da je nekad tu život bio pjesma, da peče rakiju svake godine, a i sama popije ponekad. nije se sjetila popiti jednu samnom he, he ... uz put se izmjenjuju ćirilica i kvadratići, a krstevi i križevi na novouređenim tornjevima kao da se takmiče koji će se vidjeti iz veće daljine. ne bih želio nikoga uvrijediti , ali prizori izgledaju žalosno i nesrazmjerno. bar meni. konačno, odmaram u simpatičnome gradiću Orašju gdje se opraštam od Save čiji tok pratim već danima.


TIŠINA TAMO


JEDNA OD MNOGIH

vraćam se natrag u Slavoniju i otkrivam novu poteškoću: milijune sitnih bubica koje ulijeću u oči (te sam večeri izvadio 3 iz jednog oka), a najviše ih je na područjima gdje je svježe otkošena trava. stavljam sunčane naočale te žmirkajući nekako uspijevam doći do Vukovara. taj sam dan prešao 135 km čime obaram vlastiti rekord.


NAKON 120KM SUNCA I 3 MUŠICE U OKU

radujem se susretu sa Milovanom, prijateljem kojega nisam nikad vidio. njega sam upoznao preko bike foruma te smo lani planirali nekakvu zajedničku vožnju, ali nije ispalo ništa od toga. on nije imao dovoljno vremena, a ja sredstava za realizaciju. naime plan je bio biciklom doći do planine Ararat na samom istoku Turske te se popeti na nju. krajem prošle godine pronalazim kontakte i vodiča za Ararat, ali mi on traži za dozvolu i vođenje par stotina eura. kako za te novce mogu putovati bar mjesec dana tako se ondašnji plan postupno mjenja do ovoga današnjeg. kada bolje razmislim drago mi je da je tako završilo jer ću obuhvatiti veći i raznovrsniji teritorij uz mnogo više planina, a Ararat će uvijek čekati tamo.
u nedjelju odmaram te mi Milovan pokazuje Vukovar i okolicu, spomen područje na Ovčari, priča o ostacima Vučedolske kulture, razgledam šume oko Dunava, vršimo mini servis na biciklu i razmjenjujemo iskustva.
sutradan 06. 06. odlazimo zajedno skoro do Iloka te se opraštamo uz ideju da bi mogli prilikom moga povratka kroz Crnu goru odvoziti dio puta zajedno.


MILOVAN I JA


VINOGRADI OKO ILOKA

kasnije nastavljam sam ka Novom sadu kroz polja loze od kojih se rade poznata vina iz ovih krajeva: traminac i graševina. putem podno Fruške gore me prate prvo vjetrić, a kasnije i kiša.
i konačno današnji dan provodim pisajući ove retke, švrljajući malo po gradu nakon nekih 6 godina otkada sam zadnji put bio u Novom Sadu. izgradilo se novih zgrada, cjene su jako skočile, a čak su me stigli i izraditi u Telenoru, kompaniji za mobilne telekomunikacije. naime kako bih uštedio kupujem novi broj telefona sa 250 din kredita i 350 mb mobilnog interneta. utvrđujem da mi je prilikom spajanja na internet telefon pojeo cijeli dinarski kredit, a još je i načeo megabajte. nakon šta sam se žalio službenica mi odgovara da pošto mi broj još nema mjesec dana ne može se registrirati (što neznam uopće što znači), ali da uvijek mogu napisati pismeno žalbu, što sam i uradio. tako da ne smijem kupovati daljnji kredit jer će mi nestati prilikom prvog spajanja. opcija je imati dvije kartice, jednu za sms-ove i eventualne pozive, a drugu za spajanje na net. uostalom isto sam imao i u Hrvatskoj. skupu vipovu sa podnošljivom cjenom mobilnog interneta i pristupačniju tomato koja mi je počistila 20 kuna za nepunih 10 sekundi otvaranja ovoga istog bloga.
ipak pomisao na večerašnju pobjedu u bilijaru nad Vojom i to na gostujućem terenu mi vraća osmijeh na lice.

kako sam dobivao više upita zašto se ne piše češće ovaj blog evo da odgovorim: osim šta nemam računalo kod sebe (a na telefonu su tipke presitne, a i preskupo je) i kada nađem računalo uglavnom sam preumoran i treba mi jako puno vremena za pisanje. također, bude i dana kada se ništa značajno ne događa te bi samo navođenje činjenica bilo suhoparno. i još nešto, kraj sebe nemam literaturu niti vremena za prošireno opisivanje pojedinih činjenica ili geografskih područja te se oslanjam na vlastito znanje i pamćenje. isto tako nemam ni profesoricu književnosti za ženu da me nauči boljem pisanju, ali zahvalan sam i lektorici i prijateljici koja će vjerujem, ako nađe vremena, malo prekontrolirati tekst.


i na kraju malo o brojkama i psihofizičkom stanju ... prešao sam do sada u 12 dana oko 850km, ne primjećujem da sam išta smršavio, imam očekivanu laganu upalu mišića. psihički se osjećam odlično i ništa mi ne fali. volio bih da se tako i nastavi.


RUTA ( Krka - Sava - Dunav)