Marketing
STRUMICA-STRUMA-SOFIJA-RILA-MARICA
23/ 07 stizem na Dojransko jezero na Grckoj strani i tu prelazim makedonsku granicu. jezero je odisalo savrsenom mirnocom, a mjesto Star dorjan mi je zagolicalo mastu. ipak je to bila najudaljenija tocka u bivsoj drzavi za mnoge stanovnike Hrvatske. mnogi Makedonci su mi spominjali da su sluzili vojsku u Puli, Rijeci, Delnicama itd. te im je trebalo po dva dana putovanja vlakom da bi se vratili kuci. svi spominju lijepe uspomene, a poneki su vidjeli tada more i nikada vise.
vratimo se na jezero, ostao sam iznenadjen jer je Star dorjan zapravo turisticko mjesto sa hotelima, kampovima uredjenim plazama te je tamo prilicno zivahno. u to vrijeme se odrzavala nekakva manifestacija na kojoj se skupljaju penzioneri iz mnogih makedonskih gradova te je bila organizirana ziva muzika u parku. rostilji ili po makedonski skare mirisu sa svih strana.
put me dalje navodi preko ogromnih polja vinove loze prema Strumici. djelom od te iste loze se prave vina iz tikveskog vinogorja koja su nerijetko prisutna na policama hrvatskih trgovina (vranac, tga za jug i sl).
STAR DORJAN
jos istog dana stizem u Strumicu koja je najvazniji grad u istocnoj Makedoniji. glavni je agrikulturalni centar, a procitao sam i da svake godine imaju karneval. ali da se razumijemo, samo jedan je riječki karneval.
pronasao sam konak (prenociste) u crkvi Sv. petnaeset tivertopolski svestenomacenici. za deset eura sobica sa vecericom i doruckom. ostale sobe su bile pune radnika sa raznih strana koji su radili u Strumici. crkva je smjestena u srcu romske cetvrti te je bilo interesantno izaci van sjesti i promatrati. sve se obavljalo vani: od razne trgovine, kuhanja, ciscenja, igre, ofiranja, mlacenja, a ulicom su prolazili konji, traktori, auti, kokoske, psi, macke, magarci i bar cetri generacije ljudi. kao iz Kusturicinih filmova. nevjerojatno koliko energije i zivosti na jednom mjestu. kasnije se cuju i trubaci te sam saznao da prekosutra navecer ima neka svadba. rado bih ju ostao vidjeti, ali mi je bilo dugo cekati, a svadbe znaju potrajati i danima. mozda sam trebao ograniciti ovo putovanje na manje podrucje, pa nebih bio pod pritiskom da moram sve stici, ali sve ima svoje prednosti.
CRKVA - KONAK
OKOLICA
ali, vec sutra na izlasku iz Makedonije u mjestu Novo selo nailazim na svadbu. doduse nije svadba bila romska, ali orkestar je. bolje ista nego nista.
SVADBA
nedaleko nakon sta sam presao bugarsku granicu nailazim na Samuilovu krepost tj. ostatke nekadasnje tvrdjave i veliki spomenik sa uredjenim parkom. upravo ovdje u podnozju planine Belasice se u jedanaestom stoljecu odigrala bitka koja je dovela do propasti Samuilove drzave.
SAMUILOVA KREPOST
trebalo mi je naredna dva dana da prateci rijeku Strumu kroz dvije klisure ili klanca stignem do grada Blagoevgrad. ova pokrajina se zove Pirinska Makedonija, a sa istocne strane se proteze Pirinsko gorje koje je ujedno i nacionalni park.
ako bih ista preporucio iz pozicije biciklista putnika onda su to prolasci kroz klisure, ako je to moguce. gdje su klisure tu su i rijeke ili potoci i sume. uglavnom ste zaklonjeni od sunca, te se mozete i okupati, oprati stvari, ohladiti hranu, pecati ribu, kampirati, odspavati, sta god poželite
RIJEKA STRUMA
u Blagoevgradu sam imao dogovoren smjestaj kod mojih prvih bugarskih domacina, mladog para Nine i Petra koji zive u stancicu od niti 25 kvadrata, ali kada se dobro raspodjeli prostor nadje se tu i mjesta za goste. dan prije su ugostili jedan njemacki par. na zidu vise medalje koje je zaradila zenka zlatnog retrivera koja isto zivi s njima. sam grad mi je djelovao tipicno bugarski, stare zgrade iz socrealizma u kombinaciji sa novouredjenim trgovima sa fontanama i hrpom spomenika. valja spomenuti i da u centru grada ima ogromna zgrada americkog sveucilista, pa za vrijeme trajanja skolske godine sve vri od studenata sa raznih strana.
NINA I PETER (BLAGOEVGRAD)
slijedeci dan stizem u Sofiju gdje stanuje stari prijatelj, ali nazalost nije bio ovdje te sam dobio adresu od njegovog brata. prilikom ulaska u Sofiju mi ispada telefon na cesti te prelaze dva auta iznad njega nakon cega se upalilo crveno svjetlo na semaforu, pa ga uspijevam pokupiti neostecenog. Sofija me je malo iznenadila svojom sirinom, trebalo je preci dvadesetak kilometara od ulaza do centra. ispresijecana brojnim bulevardima u nekoliko traka sve je bilo dalje nego se cinilo. ipak volim takve izazove, sarati ulicama s mapom u dzepu i pamtiti prvo osnovne pravce i orijentire te kasnije nadogradjivati. ponesto pjesice, ponesto biciklom, ali vec nakon dan, dva se moze puno brze kretati po gradu. a to je prilicno vazno, ako se zeli sto prije pronaci informacije koje trebate. a u Sofiji sam trebao dosta toga porijesavati.
SVETA SOFIJA
VASIL LEVSKI STADION
ZELJEZNICKA STANICA
HARMONIKAS
NIJE LI NETKO MAZNUO REKLAMU
KONTROLA NA CESTAMA
SOFIJA
slijedeci dan ujutro prvo prelazim biciklom pola grada da bih dosao do autobusne stanice, ostavljam bicikl, odlazim autobusom do grada Samokova, pa mini busom do Borovetsa, pa dalje zicarom na Rila planinu. prvobitno sam planirao nakon Sofije nastaviti biciklom na Rilu, ali su najavili kise, pa je trebalo pozuriti. od zicare vodi dalje put prvo oko sat vremena ravnom stazom do pl. doma Musala, pa odatle oko sat i pol uzbrdo do samog vrha Musala koji je i najvisi na Balkanu (2925m). staza nije teska, a ako su mi makedonski vrhovi uskratili vidike onda mi se ovdje to mnogostruko vratilo. kako god se penjete tako se otvaraju vidici na brojna jezera. na samom vrhu se nalazi meteorolska stanica i vojni objekt.
planirao sam se spustiti oko 700-800 metara nize na suprotnu stranu te nastaviti kruzno do jednog prenocista (Chakar vojvoda) a sutradan se spustiti pjesice do autobusa. staza bas nije svjeze markirana, pa se je moglo orijentirati prateci tok nekog potoka koji su se izlijevali iz Maricinih jezera. upravo iz ovih jezera i obliznjih potocica izvire velika rijeka Marica ciji ce me tok voditi sve do Turske. spustajuci se nize brojni potocici su preplavili travnati dio, a gusta klekovina bora je onemogucavala zaobilazak. na kraju sam se izuo i krenuo kroz sami potok. ali sam ustanovio da sam izgubio negdje stativ i odlucio se vratiti. ubrzo sam ga pronasao, ali vise nije bilo vremena za cijeli krug te sam se po drugi puta popeo na Musalu u istom danu. u metoroloskoj stanici na vrhu se moglo prenociti i tu upoznajem grupu bugarskih planinara koji su se slatko nasmijali mojim neprilikama. oni su vec nekoliko dana bili na planini i kako su sutradan odlazili rjesavali su se zaliha te sam naisao u pravo vrijeme na mini festicu. na krovu balkana.
pridruzio se i dezurni meteorolog koji prica da se mora dizati svaka dva i pol sata da bi slao izvjestaj i tako danima. tjesio sam ga pricom da ima na Velebitu meteoroloska stanica i da isti covijek vec radi taj posao 20-30 godina. od njega upravo saznajemo da je za sutra ujutro velika vjerojatnost obilne kise, a to je znacilo da se treba dici zajedno sa suncem i sto prije sici do zicare.
pokazalo se da je bio u pravu i bila je to prva kisa na mojem putu u sigurno zadnjih mjesec dana. dok sam se vratio u Sofiju proslo je vec pola dana i shrvao me umor te sam jedva dosao do nekakve klupe za koju sam zavezao ruksak i zaspao.
RILA - JEZERA
ZALAZAK SUNCA
MILENA, MILA I TODOR
MUSALA UJUTRO
jos dok sam bio u Grckoj otvorila se mogucnost da se ipak penjem na Ararat u istocnoj Turskoj i to preko HPS-a. ustvari turski savez poziva clanove iz nekoliko okolnih zemalja te se svi zajedno penju krajem osmog mjeseca. troskove dozvole i vodjenja osigurava turski savez. ali tom prilikom se penje na planinu iz grada Igdira sa sjeverozapadne strane, a ne iz Dogubajazita kao sta je uobicajeno. uspon iz Igdira je kako sam cuo tezi i duzi i neophodne su dereze i jos nesta opreme koju nemam sa sobom. tako da sam u Sofiji bio dosta zaokupljen trazeci opremu. takodjer da budem iskren koliko god zelim ici na Ararat sama cinjenica da moram biti tamo tocno na odredjeni datum podosta komplicira stvari. morao sam mjenjati malo rutu, morat cu nositi vise stvari koje je steta baciti, ali ne zelim sada iznevjeriti ni sebe ni HPS koji je poslao prijavu za mene. ipak sam ja bio taj koji je donio odluku. osim toga svaku sofijsku noc sam iznova trazio gdje cu prespavati, pa gdje cu sa stvarima tako da se bas i nisam odmorio. zadnju noc sam prespavao u nekom superjeftinom hostelu, a kasnije se ispostavilo i da pojedine dame ugoscuju klijente u sobi do moje. ali cimer bugarski vozac je hrkanjem nadjacao sve ostale zvukove. prespavao sam s jednim otvorenim okom.
KROZ BUGARSKU
nakon Sofije sam malo usporio te sam se zadrzao dvije noci u Pazardjiku kod couchsurfera Nikolaja i Nine koji su mi spremili bugarsku tarator juhu od kiselog mlijeka, krastavaca, cesnjaka, oraha i kopra i moram priznati da je odlicna. inace bugari se hvale jogurtom sa nekakvom bulgaris specijalnom bakterijom - probao sam i to, ali nije bilo nista posebno. poznate su i banicarnice gdje se prodaju banjice - nekakve vrste bureka koje su bolje od nasih.
PAZARDZHIK
NIKOLAJ I NATASA
poslije me put prateci rijeku Maricu naveo u Plovdiv ili grad na sedam brezuljaka koji je jedan od najstarijih gradova u Europi sa gotovo 8000 godina naseljenosti, a sam stari grad je prepun znamenitih povjesnih gradjevina ukljucujuci i rimski amfiteatar. u Plovdivu sam i upoznao jednu dragu djevojku Gerganu Tabakovu koja me nagovorila da ostanem jos jedan dan te se nadam da cu je jos koji put vidjeti.
PLOVDIV
GREGANA TABAKOVA
na izlasku iz Plovdiva pa sve do turske granice sam se mimoilazio sa rijekama turskih gastarbajtera koji su se vracali u zapadnu Europu. jos sam se zadrzao u gradu Haskovu gdje sam bio gost kod treceg bugarskog para Ivana i Teri koji su vjerovali ili ne kao i druga dva para imali zlatnog retrivera. imali su jednu kancelarijicu u kojoj su organizirali programe za volontere koji su dolazili sa raznih strana. ivanova cura Teri je dok je on volontirao u Novom Zelandu prije koju godinu dosla kod njega autostopirajuci. zapravo svi moji domacini su zivjeli u superskromnim stanovima, u kojima gotovo nijedna stvar nije bila nova. jedna velika razlika prema ljudima u Hrvatskoj je da ovdje rijetko tko uzima kredite. ivan i teri nemaju ni frizider, a na moje pitanje kako skladiste hranu odgovara da ju ni nemaju. kupuju ono sta ce pojesti odmah ili sta moze stajati vani. ipak obadvoje imaju kakve takve stomacice i nisu se zalili na nista. tko zeli moze pogledati stranicu njihove volonterske organizacije www.activeideas.com.
IVAN I TERI
na izlasku iz Haskova nailazim na jos jednog biciklista koji je isao u istom pravcu Stefana iz okolice Udina. prvo smo samo popricali pa se kasnije opet sreli na putu i nastavili zajedno. Stefano je imao Kogu Mijatu - mozda i najbolji bicikl na svijetu za duge relacije i Lavazza kavu sa masinicom u torbici, a znao je engleski kao i ja talijanski - znaci slabo. nakon pocetnog opipavanja uspostavili smo jedan jako korektan odnos i do dana danasnjeg smo djelili i muke i zadovoljstva. covjek se nekako brze zblizi u vanrednim okolnostima. zajedno smo presli tursku granicu kod Svilengrada koja je uvjerljivo najveci granicni prelaz koji sam ikad vidio. sa mozda 15-20 traka u dva reda vjerujem da je sigurno jedan od najprometnijih u Europi. na ovom mjestu zavrsavam ovaj post jer me nova suputnica Emanuelle pozuruje. pozdrav svim citateljima iz Istanbula
NA IZLASKU IZ BUGARSKE
KOGA MIJATA
STEFANO
RUTA ( Strumica - Struma - Sofija - Rila - Marica )
Post je objavljen 11.08.2011. u 23:43 sati.