STO(145) DANA oko BALKANA

06.07. u srijedu sam presao grcku granicu i uputio se jugozapadno prema gradu Kastoriji. odmah nakon Florine gotovo 25 kilometara uzbrdice, ali prelijepog krajolika koji cese rubove N. P. Prespa (grcki dio Prespanskog jezera).
utaborio sam se u nekoj napustenoj kuci punoj komaraca koji valjda nenavikli na ljude nisu grizli. u dvoristu kuce netko je drzao košnice sa pcelama, ali nakon početnog opipavanja prolazim kroz njihov teritorij bez problema. slijedeci dan dolazim u Kastoriju koja se smjestila na prelijepom jezeru, ali dok sam se informirao i opskrbio sve mi je bilo jasno, smjestaj i hrana preskupi te je trebalo prije mraka otici iz grada. u nekoj knjižari, nakon sto mi je prodavacica izotvarala desetak grckih karti, kupujem za vise od 10 eura set od 5 manjih karata mjerila 1:425 000. imali su i atlas 1:300 000, ali bez brda i dolina, sto bi mi otežavalo daljnje planiranje. kasnije se pokazalo da sam pogrijesio jer nisam obratio paznju na godinu izdavanja (2008). Grci su na sve strane gradili autoputeve i gdje treba i gdje ne treba. vise od pola istih nije bilo ucrtano na karti. s druge strane postavljeni su novi znakovi koji uglavnom navode na nove autoputeve, a ponegdje stari znakovi nisu bili maknuti, pa je dolazilo do dezorijentacije. novi putevi cesto su sjekli stare te su mi takve situacije radile probleme.


FLORINA


KASTORIA

inace, planirao sam ranije zapadnom stranom Grčke proci preko kanjona Vikos i planine Pindos (najduze u Grckoj), pa dalje preko Ioanine i Jonskog mora izbiti na Patru i Peloponez. visoke cijene i nemogucnost nalazenja ikakvih baza preko interneta, tj. besplatnog ili povoljnog smjestaja, su me primorale da smanjim apetite.


JUTARNJE OBAVEZE

sjeverna Grcka je bila još dobra pri pronalazenju mjesta za kampiranje, jer mjesta i gradovi nisu bili pregusti, a uglavnom je to bio planinski dio. juznije od Meteora, pa sve do Atene, situacija je bila drugacija. to su bili ravni djelovi osim mozda 2 prijevoja. kampiranje u planinskom djelu je znacilo otprilike da mogu malo duze spavati, da cu pronaci hladnu vodu i da me eventualno stado ovaca moze probuditi, dok je u nizim predjelima bilo prepuno komaraca, uglavnom mlaka voda, vise pasa i cesto buka sa kojekakvih autoputeva. ulazio sam u gradove vise-manje radi opskrbe i ponekih informacija. vrucine su bile nesnosne, a Grci su imali neka cudna radna vremena. ponekad dvokratno, a ponekad samo do dva, za jednu turisticki orijentiranu zemlju pod kreditima, prekratko. sto bi se reklo - kruha i igara. pamtim iz tih dana kada sam po noci stigao do rijeke Venetikos koja je izgledala kao iz bajke. okrenuo sam ulaz satora tako da mi prve zrake sunca pokazu svu ljepotu koju nisam mogao vidjeti u mraku. ali ujutro se vec oko 6h nedaleko od tamo cula graja. pokvario se autobus. baš tamo. nevjerovatno.




RIJEKA VENETIKOS (30 km sjeverno od Meteora)


OLIMP SA ZAPADNE STRANE

pokusavao sam pronaci mjesta gdje me nitko nece vidjeti bar do 8 ujutro. sunce je vec tada bilo ubitacno i trebalo je obracati paznju na sjene. najbolja varijanta je bila odmah ujutro pojesti nekakav jaci (topli) obrok da sto duze drzi, pa onda spakirati sve stvari, te preko dana vaditi samo odozgo nesto hrane taman toliko da izdrzim do veceri. u cijeloj prici najvise deprimiraju svakidasnja raspakiravanja, pa je trebalo tocno odredjenim redoslijedom slagati stvari po rasporedu koji sam naučio napamet. kako su bile velike vrucine mogle su se kupovati samo minimalne kolicine hrane, jer bi se sve uparilo. puno se vremena trosilo na česte nabavke, a trebalo je jesti obilno jer se energija brzo trosi. takodjer nisu ovdje marketi opskrbljeni kao kod nas, uvijek nesto nedostaje. jedino podnosljivo cijenom van marketa je giros-pita - grcki specijalitet slican turskom kebabu. u jednu vrstu lepinje dobijete svinjskog ili pileceg mesa prelivenog umakom tzatziki (slicno tartaru, ali na bazi jogurta umjesto majoneze) te razne vrste povrca unutra, sve to za 2 - 2.5eura. bilo je i gotovih konzerviranih jela, ali tu su grcki marketi svijetlosnu godinu iza slavenskih. po ponudi.

nakon nekoliko dana sam stigao do Meteora te sam se 2 dana bazirao u lokalnom kampu. to je turisticko mjesto poznato po visokim stjenama (do vise stotina metara) na kojima su razni popovi ili svecenici prije vise stotina godina utemeljili manastire na samim vrhovima . nacin na koji su se gradili manastiri i kako su dolazili ljudi na vrh impresionira. ipak kada gledate na razglednicama kako dizu monahe u mrezama, pa onda dodjete u potpuno obnovljene i prosirene manastire gdje osim vas ima jos nekoliko autobusa ljudi, a casne sestre naplacuju ulaznice i prodavaju ikone, kineske sapune i razne mirise, popovi se smjeskaju i fotografiraju, a obliznji bageri prosiruju parkiralista da bi moglo stati jos vise autobusa, pa da jos vise ljudi dodje i vidi manastire presvucene najmodernijim materijalima i betonskim krizevima ostaje dojam ciste industrije. dobio sam dozvolu za posjet svetoj gori Athos za 20.07., ali sam nekako tada prelomio da necu ici. ne kazem da Athos ne bih želio vidjeti, ali nije me vise privlacilo kao ranije.
ipak, stijene i okolis prepun prastarih hrastovih suma su bili ono sto me je odusevilo. u kampu sam se raspitao te sam dobio na uvid penjacki vodic prepun raznih smjerova i do 350m dugackih koji je bio na nekojiko jezika medju ostalim i na slovenskom, te sam nacuo da se je u kampu utaborio cijeli autobus ceskih penjaca. slijedeci dan obilazeci stijene sam vidio samo dvojicu, ali kasnije pri povratku nailazim u obliznjoj trgovini na ceski base camp. bio je tu i sedamdesetogodisnjak sa skoro 50g penjačkog iskustva, a kasnije su ostali poceli dolaziti sa svih strana. zapravo pretpostavljam da su se penjali ovi smjerovi zaklonjeniji od sunca koji su bili van domasaja pogleda. uz ugodno druzenje sa njima sam proveo ostatak dana.








METEORE


U POZADINI GRAD KALAMPAKA


MANASTIRI


GUZVE POSVUDA


POP NA ZADATKU


JEDAN OD RIJETKIH PENJACA


CESKI BASE CAMP


PENJACKI VODIC

na odlasku iz Meteora odlucio sam krenuti prema gradu Lamia te potom odluciti da li prema Ateni ili prema Patri, zavisno ako se netko javi na couchsurfingu sa eventualnim prenocistem. nakon 2 daljnja dana stizem do Termopilskog klanca koji je poznat kao popriste bitke spartanskog kralja Leonide sa vojskom od 1000-5000 ljudi protiv, ako je vjerovati Herodotu vise od milijun i po Perzijanaca. tako pise na tabli , ali bit ce da se omakla koja nula. ipak klanac se je tijekom stoljeca pod utjecajem izvora pomjerio, ali mit se i dalje uci u skolama. kako ljudi vole mitove tako sam i ja obisao to historijsko mjesto te se okupao u obliznjim izvorima vruce vode prepune sumpora. istog dana sam se kroz kilometre maslinika, nakon 48 dana kako sam krenuo sa Jadrana, probio do mora. inace procitao sam negdje da Grcka proizvodi najvise vrsta maslina na svijetu.
bacio sam tu sidro, malo proslavio i okupao se, ali more nije bilo bas nesto posebno. doboko u zaljevu, mutno, s ostrim kamenjem i bez mirisa. ipak more je more, u kombinaciji sa grckim suncem nema boljeg osjecaja nego se rashladiti u njemu.


NOVI AUTOPUTEVI (na starima)


HLADOVINA


IZVORI U TERMOPILIMA (VRUCA VODA)


BROJNI MASLINICI


KONACNO MORE


14.07. krecem dalje na jug i konacno dobre vijesti: javio se Cristophe iz Atene koji ce mi pruziti smjestaj bar za jedan dan. opet malo o grckim cestama; posvuda su bile table na grckom na kojima je pisalo; EU investicija, taj i taj autoput kosta toliko i toliko miliona eura. ponegdje se uz dvije paralelne dobre ceste gradila treca. sve negdje do ovdje sam se sluzio kombinirano autoputevima, dok me nije policajac izbacio pod prijetnjom 200e kazne sta bi ozbiljno ugrozilo moju avanturicu. prebacio sam se na paralelne djelove starih autoputeva, cesta i sumskih bijelih cesta koje su svakih toliko nestajale te prelazile na drugu stranu novog autoputa. bilo je to ponekad interesantno, ali i zamorno jer bi se cesto morao vracati i provjeravati da li pratim smjer.
jednu vecer nedaleko gradica Kastra u sumrak takav se paralelni put pretvorio u sumsku bijelu cestu, a nisam mogao kampirati jer sam popio gotovo svu vodu. nakon ostre nizbrdice su iskocila dva psa iz nekog ogradjenog djela te se rezuci i lajuci priblizavali. na takvim brdascima je bilo mnogo privatnih usjeva, a ljudi, da se zastite od kradja, samo ostave pse. bili su nalik na sarplanince, zericu manji i tamniji, a vidjao sam ih cesto po Grckoj. kako mi je iza ledja bilo uzbrdo nisam mogao nazad te sam brzo trazio po torbi teleskopski pendrek (na izvlacenje) koji sam zlu netrebalo kupio na trznici u Tetovu. ipak sam putovao sam, a davao mi je nekakvu sigurnost. kako su se psi priblizavali, potrcao sam glumeci prema njima, jer poucen iskustvom, ako bjezim trcace za mnom, a ovako su oni zastali na nekih 30ak metara. dalo mi je to vremena da konacno pronadjem i izvadim pendrek te sam odlucio da imam dovoljnu udaljenost da dobijem ubrzanje i prodjem preko "njihovog" teritorija. ubrzao sam do krajnjih granica i srecom sam imao debele gume i nisam pao, ali mi je ispala karta balkanskih zemalja sa ucrtanim rutama. u punom sprintu su odustali valjda se zadovoljivsi plijenom. na sigurnoj udaljenosti sam stao, izanalizirao situaciju i nakon 20 min sam se naoruzan pendrekom u desnoj i sprejem suzavcem u lijevoj odlucio vratiti po kartu. na nekih 5 m od karte cuo me je pas, dotrcao i dobio dozu spreja po njusci te stao glavom trljati po travi. u sekundi je dotrcao i drugi, a ja sam neodlucan napravio gresku i stao bjezati prema unaprijed pripremljenom biciklu. jedva sam stigao sjesti na njega, a on, neprestano me pokusavajuci dohvatiti za nogu skakao. nakon nekoliko traljavih sjeo je udarac palicom punom snagom po celu- njusci i dok se je on pribrao uspio sam se udaljiti. opet sam zastao, ali nakon kraceg razmisljanja shvatio sam da bi prilikom slijedeceg povratka potekla necija krv. odlučio sam zrtvovati kartu grčkim bogovima. ako su Perzijanci pod Darijem na Maratonu, 42 km sjeveroistocno od Atene, polomili zube, morao sam izvuci pouku iz toga. s druge strane nebi bilo primjereno da me zaustave dva psa. i to na prvoj liniji obrane.
već je bilo prilično kasno kad sam se spustio do gradica Kastra i sjeo na osvijetljenu klupicu da se najedem. pojeo sam na silu uz pomoc lokalne macke uzeglu konzervu i prebacio se preko puta na terasu i narucio pivo. konobarica se valjda sazalila i uz pivo mi donesla ostatke nečijeg nepojedenog girosa sa komadicima paradajza. sve sam ne trepnuvsi pojeo i nestao u noci u potrazi sa sklonistem. nakon prolaska kroz oblake komaraca penjem se na slijedeci brijeg gdje su se culi u daljini novi psi. ne znajuci da li su vezani vratio sam se natrag te u masliniku na 30-ak metara od najprometnijeg grckog autoputa utonuo u san. nakon samo nekoliko sati me je probudilo stado ovaca i pastir u Ladi Nivi koji ih je neprestano trubeci tjerao naprijed. sunce je vec uparilo te sam se preslozio i krenuo dalje. zapravo po noci nisam vidio skretanje u daljini. put prema Ateni je bio otvoren. nije me cekala lijepa Helena, ali me je cekao krevet. prvi u Grckoj. zapravo mi je bilo svejedno. samo sam zelio stici.


BOŽJA VODA




SVAKIDASNJE ZAGONETKE


NEK SE NADJE


JUTRO PRIJE ATENE (KAMP IZA MASLINA)


RUTA ( Florina - Kastoria - Gravena - Meteore - Lamia - Thiva )

krenuo sam dalje smjerom Tetovo - Gostivar - Mavrovo. trebalo je savladati poduzi uspon, ali bio je to najbolji izbor. boje Mavrovskog jezera ne ostavljaju nikoga ravnodusnim. zaustavljam se cesto da bih slikao i odnekud je iz sume dolutao neki divlji pas koji je ličio na vuka ili obrnuto, šta znam, te me je pratio kilometar - dva. nije želio prici blize od 20-30 metara, a nisam ga baš ni zvao.
na odlasku sa jezera prolazim kroz kanjon rijeke Radike i nema kraja veselju. sigurno jedan od najljepsih kanjona dosada. takvi momenti kad nesta ne ocekujete me najviše motiviraju. povremeno me je podsjecalo na Paklenicu, ali su padine dosta vise obrasle raslinjem. u srcu klisure je skretanje za Golem korab najvisi vrh na makedonsko-albanskoj granici. u svakoj drugoj situaciji bih skrenuo tamo ,ali bio sam preumoran.


POLJE KAMILICE I CRKVICA NA MAVROVSKOM JEZERU


NITI LAJE NIT ZAVIJA


KANJON RADIKE

pod jakim dojmovima stizem oko 20 h do manastira Sv. Jovan bigorski gdje sam zatrazio konak. to je jedan od najznacajnijih manastira u Makedoniji. prvo je izgradjen oko 1020 godine, pa su ga Turci srusili, pa je opet izgradjen pocevsi od 18 stoljeca. ikonostas urezbaren u drvetu je remek djelo, a mozda i najljepsi u Makedoniji. takodjer sacuvana je i ikona sv. Jovana (Ivana) Krstitelja iz 11 stoljeca. u novije vrijeme je oko starog manastira izgradjen kompleks sa predjelom za goste i za monahe, a jedan dio je izgorio pred koju godinu te su upravo bili u tijeku radovi na obnovi. zapravo sam bio jedini gost. obicaj je da se odlazi u spavaonice oko 21 h, trpeza je bila dvaput dnevno u 10h i u 17h, a izmedju toga sluzbe i radovi i neznam sta jos. tako je pisalo u sobi. bilo je tu petnaestak monaha ukljucujuci i naucnike ili kako se vec zovu.


MANASTIR JOVAN BIGORSKI (STARI DIO)


I NOVI DIO


TIPICNO ALBANSKO PLANINSKO SELO

slijedeci dan nakon dorucka-rucka odlazim preko Debra i Debarskog jezera dalje. cijelim putem od Mavrova prolazim kroz izrazito planinska podrucja i to redom Mavrovsko jezero - kanjon Radike - Debarsko jezero - Crni drim - Ohridsko jezero. ujedno vecina tog puta je i dio nacionalnog parka Mavrovo. tu kampiram na rijeci Crni drim u Drimskoj klisuri, onako za gušt. najljepši kamp do sada.


ODLAGALIŠTE


KANJON CRNOG DRIMA


KAPULICA


JUTARNJA KAVICA

29.06 u Strugi konacno izbijam na Ohridsko jezero i tu se opskrbljujem jednom stvarcicom koja ce mi jako prirasti srcu. kupujem sklopivu stoličicu za 100 denara ili 1.65 euro. kada sam se pakirao u Rijeci kupio sam jeftini i lagani tronozac -stolicu, ali nekako sam se odrekao prelako toga misleci da je to luksuz. ali nije bilo tako. na duzim dionicama, a pogotovo na uzbrdicama gdje je potreban cesci odmor, ako se zelim zaustaviti prvo treba da nadjem ogradicu, stupic ili nesta slicno da mogu nasloniti bicikl jer ga je tesko svaki put rusiti i dizati, a i nema uvijek mjesta. nozica na opterecenom biciklu ne moze izdrzavati teret te ju ne upotrebljavam, eventualno se moze osloniti bicikl pedalom na ivicnjak pod uvjetom da nema nagiba. nakon toga, ako zelim odmoriti noge ili jesti treba negdje i sjesti, a uz cestu takva su mjesta jako rijetka. uglavnom jos od Hrvatske gledam da kupim nesta takvo i evo konacno je naisla. i vrlo brzo mi je prirasla srcu.
cim sam ugledao Ohridsko jezero i planinu Galicicu u daljini bavio sam se mislju da se popnem gore jer se nisam mogao pomiriti sa maglom na Sarplanini. planirao sam da se popnem biciklom do prijevoja na 1568m, pa nek bole noge koliko hoce, zatim prespavati negdje gore i rano ujutro se popeti na vrh sa kojega bi se trebala vidjeti oba jezera kao na dlanu. galicica je inace ujedno i nacionalni park, a tu je i bila fronta u prvom svjetskom ratu te se jos uvijek mogu vidjeti ostaci od rovova. nedaleko vrha Magaro je i albanska granica, a kazu da je pogled odozgo među najljepsim u Makedoniji.
ipak vratimo se prvo u Ohrid gdje se nude sobe sve u šesnaest. cjene su se kretale od 5 do 10 eura, a ja sam se smjestio kod gospođe Naumke na petom katu u centru, ali zgrada je imala lift. Naumka ima dvosobni stan, penziju oko 150 eura i obe sobe je iznajmljivala preko ljeta te bi tako zaradila dodatnih oko 1000e da lakse prezivi. i to sve legalno, pokazala mi je knjigu gostiju.

inace Ohrid je turisticki i kulturni centar Makedonije. ovdje su udareni temelji slavenske pismenosti zahvaljujuci sv. Klimentu i sv. Naumu Ohridskom koji su tokom devetog i desetog stoljeca djelovali ovdje, a sveti Kliment je bio i osnivac ohridske literalne skole. nekad je Ohrid imao 365 crkvi, a od preostalih su znacajne sv. Sofija, sv Panteleimon, sv Ivan Kaneo, sv Bogorodica zaumska te sv Naum na samom jugu Ohridskoga jezera itd.. mnogo je crkvi poruseno od strane Turaka, pa iznova izgradjeno na temeljima gdje su nekad bile, a neke su i prezivjele vise od 500 g otomanskog carstva. vjerojatno najvece vrijednosti ovih crkvi su stare ikone i ikonostasi izrezbareni u drvetu. tu su makedonski majstori u samom vrhu. u starom gradu jos i danas se nailazi na brojne rezbarske ateliere, a najvise me je odusevila mala radionica za pravljenje papira na nacin kako se radio prije nekoliko stoljeca. drvo, voda, presa i strpljenje.
na samom vrhu starog grada nalaze se ostaci Samuilove tvrdjave. inace Samuilo je bio vladar na cijelom podrucju danasnje Makedonije i zapadne Bugarske, a za prijestolnicu je izabrao Ohrid. u bitki na Belasici 1014 godine bizantinci su konacno porazili samuilovu vojsku, a bizantski car Vasilije je naredio da se 14000 porazenih oslijepi, a svakom stotom da se ostavi po jedno oko da bi se mogli vratiti pred Samuila.
Balkanu moj.


OHRIDSKO JEZERO (KOD STRUGE)


ZA SVAKOGA PONEŠTO


GRADSKA ARHITEKTURA


IZRADA PAPIRA - LJUPCO PANEVSKI


MAJSTOR REZBAR - KOČO ANIOSKI


SV. KLIMENT


SV. JOVAN KANEO


OSTACI SAMUILOVE TVRDJAVE


JUZNI VJETRIC


MAVROVSKA PASTRVA

ako krenemo na jug ohridskim jezerom osim brojnih hotela i apartmana naici cemo i na lokalitet Poncho-Michov grad. to je mjesto na jezeru gdje su ronioci pronasli na dnu ostatke od kolaca od hrasta i razne predmete koji poticu iz broncanog i zeljeznog doba. na tim kolcima je nekad stajala platforma sa naseljem, pa je na osnovu ostataka podignuto novo sa kucicama od pruca, blata i drveta, a originalni ostaci se mogu vidjeti u obliznjem muzeju.
na samom jugu jezera neposredno uz granicu s Albanijom se smjestio manastir i manastirski kompleks sv. Naum koji je najposjeceniji u Makedoniji. kako je karta za domace posjetitelje bila jeftinija, pravio sam se Makedonac, ali me covjek na ulazu prozreo. ipak mi je naplatio manje. valjda za trud. jos kad je cuo da sam dosao biciklom dao mi na poklon ikonicu sv Naum i pozelio sretan put. nedaleko manastira su izvorista odakle se puni Ohridsko jezero podzemnim vodama ispod Galicice. jezero je inace jako bistro i pravi se je uzitak okupati u njemu na brojnim pjescanim plazama.


N. P. GALICICA


PLOCHA MITCHOV GRAD





SV. NAUM MANASTIR


SUTON NA JEZERU


OSVJEŽENJE


FOTELJA - 100 DENARA


2.07. sam se napunjenih baterija krenuo obracunati sa 800metara nadmorske visine u desetak kilometara. zapravo je pri velikim nagibima jednako tesko, ako ne i teze gurati optereceni bicikl. utjece tu dosta i psiha, zavoj po zavoj, red odmora, red kukanja, pa ushicenje jer vidis da mozes. ljudi ti masu iz auta i poticu da ne odustanes. na pola sata ispod prevoja ima neko odmaraliste sa vodom gdje sam planirao prespavati, ali bilo je previse prometno pa sam se bojao da me ne pokradu. bila je subota uvecer. tu srecem Dimitrija iz Skopja, biciklista koji me je otpratio do vrha i koji mi je rekao da ima u sumi neka kuca sa nadstresnicom, pa sam kampirao ispred te kuce. ujutro nisam mogao doci sebi, sav taj trud uzalud. opet je bilo oblacno, pa sam odlucio cekati. nakon 4-5 sati sam ipak otisao na vrh jer nisam imao dovoljno vode i hrane za jos jednu noc. ne samo da sa vrha nisam vidio jezero nego nisam vidio ni prst pred sobom. ne pamtim bas takvu maglu. bar 4-5 puta sam se gubio sa markiranog puta i vracao i opet mokrih nogu se vratio za duplo duze vremena do kuce, gdje sam posakrivao stvari i bicikl. nedaleko kuce sam vidio covjeka koji je rezao i skupljao neka drva iz šume, pa se on prepao i dosao pitati tko sam. ispostavilo se da je iz sela na ohridskoj strani i da ne prima placu mjesecima, pa prezivljava. ispricao mi je interesantne price o jezeru i Galicici te me pozvao da se odmorim, osusim, najedem i prespavam kod njega. kao da ga je bog poslao, ali zivio je s krive strane planine, a ja ne bih mogao podnijeti jos jedan uspon nakon svega.


GALICICA - KARTA


KONAČNO - NA PREVOJU


DIMITRI


VRH GALIČICE


A GDJE SADA


PRESPANSKO JEZERO (KASNIJE)


OVDJE SAM POSAKRIVAO STVARI


i tako sam se spustio na prespansku stranu i u nekom mjestascu Carev dvor podigao sator iza crkve i zaspao snom pravednika.
4.07. ujutro sam krenuo put Bitole zaobilazeci treci makedonski nacionalni park Pelister. zahvaljujuci Goranu Stosicu iz Vranja u Srbiji kojeg sam slucajno upoznao u tom gradu jer je imao trgovinu za bicikle, imao sam u dzepu broj telefona od Borceta iz Bitole koji je njegov prijatelj i takodjer ima trgovinu biciklima. inace za Bitolu sam prvi puta cuo jer se moj nikad vidjeni ujak tamo rodio dok je pokojni deda sluzbovao u starojugoslavenskoj vojsci. javio sam se Borcetu, a on me smjestio u svojoj kuci u Krklinu nedaleko od Bitole. uz svoju veliku tradicionalnu i gostoljubivu porodicu Borce osim trgovine ima i muzej "Filip" avto-etno zbirka na retkosti. zbirka sadrzi desetak oldtajmera, 30-ak starih motora, a u etno djelu osim brojnih predmeta mogu da se vide i seoska, gradska, jevrejska i turska soba, antikvarnica te brojni muzicki instrumenti i oruzja. kaze da je sve nabavljeno u Makedoniji u tridesetak godina. koga zanima moze da vidi vise na stranicama www.muzejkrklino.mk
slijedeci dan boravka koristim za obilazak grada i nabavku te da zalijepim gojzerice. siroki sokak ili korzo dominira centrom, a nedaleko je i ovdasnja carsija gdje se moze naci sve, od igle do lokomotive. dobro ne bas lokomotive, ali sigurno se moze naslusati zanimljivih prica. tako sam i ja svratio kod Sase cevlara ili postolara da mi zalijepi cipele, a on je krpao rucno djeci loptu koja brat bratu nova ne kosta par eura, pa nemos otic bez da popijes tursku kavu, pa se skupilo drustvance i bas su mi bili dragi ti razgovori. kao da smo se poznavali oduvjek. naisao i Mendel inace negdje mojih godina, pa prica da nije volio skolu, a naucio srpskohrvatski iz romana o Zagoru i Bleku. kaze on da ima i novih stripova na makedonskom, ali da 'sto gromovi' mu ne zvuci dobro kao "sto mu gromova", pa cita samo stare.

i tako nakon sto sam se zadrzao duplo duze od planiranog u Makedoniji, prepun lijepih dojmova i domaceg sira i ajvara krenuo sam na jug.


N. P. PELISTER


POCEO SAM MASTATI


BITOLA - PANORAMA


BITOLA - FONTANA I TURSKA DZAMIJA


SIROKI SOKAK


PORODICA TANEVSKI (NEDOSTAJU DVIJE KCERI)


DVORISTE KUCE-MUZEJA


ETNO MUZEJ


SASO I MENDEL (ZAGOR)


FRANCUSKO GROBLJE - SOLUNSKI FRONT (1914-1918)


RUTA ( Mavrovo - Ohrid - Bitola )

23.06 napokon stizem u Skopje nakon iscrpljujuce voznje po makedonskom suncu. negdje na ulazu u grad sam prvi puta probusio gumu. ovdje zelim pohvaliti moga majstora i sponzora koji je pripremio bicikl za put - Vasu iz Giro bike-a, jer stvarno do sad nisam imao nikakvih problema.
kako nisam poznavao nikog iz Skopja, imao sam u dzepu popis 4 hostela i dao sam se u potragu. nekako pronalazim mrtav umoran hostel "Hostel" te se smjestam u podrum (najjeftinija varijanta za 8 eura + juha za veceru + dorucak). nakon sto sam pojeo sav kruh i juhu te se bacio pod tus krenuo sam u obliznju trgovinu po zasluzeno pivce i ostale potrepstine. ali, achtung, nisam mogao vjerovati, ne prodaju pice poslije 21h, prohibicija, u 21 stoljecu u srcu Europe. nisam se predavao te sam otpjesacio dalje i pronasao restoran Sofra gdje sam prvi puta otkrio čari makedonske pivske industrije. jos me i kuhar pocastio piletinom u curryju kad je cuo da smo kolege po struci.


ULAZ U HOSTEL


KREVETAC U PODRUMU

nadao sam se da cu mozda u hostelu upoznati kakve putnike te razmijeniti iskustva i prikupiti kakve informacije. kroz 2 dana koliko sam ostao proslo je tu sareno drustvo. stalni gosti su bili celavko sa Farskih otoka, interesantan tip, ali dok bi ja pojeo svu veceru on nije niti poceo jer je non stop pricao i to sa svima koji su bili u dometu. zatim bio je tu i mladi japanac koji uopce nije izlazio nego je po cijele dane slao neke sms-ove i smjeskao se. jos su bile nekakve ruske klinke, dvije japanke, svedski par itd. zapravo u podrumu sam jedino ja spavao dok nisu dosli svedjani. svi su bili vise manje ok te je bilo interesantno slusati price za stolom, ali na tome je i ostalo.

sutradan sam otisao u grad u obilazak i nabavku. odmah upada u oci da su neki veliki radovi po gradu kao da se sprema olimpijada. gradila se tu zgrada ustavnog suda, drzavnog arhiva i arheoloski muzej, zatim brojni spomenici ukljucujuci i onaj Aleksandru Velikom. izbrojao sam u okolici kamenog mosta 13 spomenika izmedju ostalog Justinijan prvi, car Samuil, Dane Gruev, Goce Delcev, sv Kliment i Naum, Karpos, Ćiril i Metod itd. nedaleko se gradila i Porta Makedonija spomenik slican trijumfalnoj kapiji u Parizu samo manjih dimenzija. kasnije saznajem da je sve to dio projekta Skopje 2014, koji na taj nacin zeli izgraditi ili ojacati identitet makedonskom narodu. zemlja je smjestena u prilicno nepovoljnom geografskom okruzenju te joj kroz povijest nije bilo lako, a nije ni sada. upravo zato mi je draga, ali previse je, gdje god se okrenes spomenik. pogrijesio sam sto nisam ponio bolju literaturu o Makedoniji sa sobom, jer sve knjige sa informacijama podosta koštaju.
proveo sam divan dan u obilasku skopske čaršije, nacionalnog muzeja Makedonije, staru željezničku stanicu - spomen na potres koji je razorio Skopje 1963g, spomen kucu na Majku Terezu. ispred zeljeznicke stanice sam se zapričao sa clanovima nekakve partije Titovi levi sili, a kazu da imaju i zastupnike da li u parlamentu ili gradu, zaboravio sam. kad sam rekao da sam iz Hrvatske predsjednik partije je odnekud donio kalendar i poklonio mi, a ja sam ga okacio u hostelu da vidim hoce li ga tko skinuti. na obliznjem brdascu Vodno ima gigantski kriz do kojeg vodi zicara i mora da je super pogled s njega na cijeli grad, ali ne stizem gore jer sam jurio na pivu prije 21h. razmisljajuci tako otici dalje ili ostati i dici ustanak protiv prohibicije odlucio sam otici. nebi bilo mjesta za još jedan spomenik.


KAMENI MOST PREKO VARDARA - U POZADINI RADOVI - SKOPJE 2014 PROJEKT


SPOMEN MUZEJ NA MAJKU TEREZU


OVDJE POCINJE CARSIJA, NAJZIVLJI PREDIO U GRADU


STRANACKA BAZA


STRANICA IZ KALENDARA

24. 06. prije nego sam krenuo za Tetovo svratio sam u Šuto orizari ili popularnije Šutku, predio Skopja koji je nastanjen Romima. kazu da je to najvece romsko naselje na balkanu, a brojke variraju od 15000 pa do 50000. i kraljica ciganske muzike Esma Redzepova cija karijera traje vise od 50 godina potice odavde kao i cijeli njezin orkestar. zahvaljujuci njoj sam i saznao za ovo naselje.

kasnije stizem u Tetovo gdje su me docekali prijatelji i domacini iz planinarskog kluba "Ljuboten" - Ganco, Vanco i Bojan. nakon nezaobilaznog gravce-tavceta i kraceg odmora odlazimo na Popovu sapku u planinarski dom odakle cemo ja i moj mladi vodic Bojan krenuti ka Titovom vrhu (2748m), najvisem vrhu Sarplanine ili Sare kako je ovdje zovu. za one koji ne znaju sigurno su culi za pse sarplanince. slijedeci dan ujutro magla, ali ipak krecemo na vrh jer prognoza za nedjelju nije bila ništa bolja, a više nisam mogao čekati. nakon 4 sata hoda sa bazenom u cipelama stizemo na vrh. cekali smo neko vrijeme nadajuci se da ce se razbiti naoblaka, ali nije mi bilo sudjeno. Bojan je inace u svojih 17 ili 18 godina bio vec 5-6 puta na vrhu i vjerujem da ce se nauziti planina za zivota. istovremeno smio , a racionalan i skroman nekako mi dodje zao da ja nisam bio takav u njegovim godinama.
Popova sapka je inace poznato skijaliste sa brojnim stazama i hotelima i citavim nizom vikendica gdje se organiziraju i razna takmicenja u zimskim mjesecima.
u nedjelju ostajem sam u domu te uz police i domace specijalitete odmaram i pisem prethodni post. zapravo je ovdje kad zadje sunce prohladno pa sam ložio obje večeri.


DOMACINI - BOJAN, VANCO I GANCO ISPRED P. K. LJUBOTEN


PRED POLAZAK


SARPLANINA - POTOK


CVIJECE U MAGLI


KULA NA VRHU


WATERPROOF MREZA


VIKENDICE NA POPOVOJ SAPKI


STADO NA ŠARI - NIGDJE ŠARPLANINCA


IPAK SE POJAVIO


PLANINARSKI DOM (DRUGI DAN)


ODMOR ZA DUŠU U DOMU (RADNI)


RUTA ( Skopje - Šarplanina)