jedansan
14.11.2010., nedjelja
|
Oaza ljubavi!........... Spustila se noć,prekrivena sjajem, Ukrašena zvijezdama kao dragim kamenjem, Naslonjen na prozoru gledam njezinu ljepotu, Njezinu beskrajnost i vječnu slobodu.Gledajući kako zvijezde trepere,Mislima sam lagano odlepršao do tebe, One su me podsjetile da tvoje oči,Na njihovu ljepotu poput ove noći… Od kad su se naši putovi razdvojili, Kao da su mi dušu rastvorili, Izgubljen i otuđena od svih, Još uvijek nedostaješ mi… U srcu su se nastanili hladni vjetrovi i kiše,Ali ova ljubav još uvijek za tebe diše,Jer kome da je na ovom svijetu dam,Kad samo tebi pripada?Ti si moja uvala,gdje se najljepši suton rađa,Moja skrivena i najprostranija oaza, Ti si moj san poslije teškog dana, Moj posljednji dah,kad me napusti snaga. I kako sad da krenem dalje bez tebe, Kako da ostanem svoj,kad si ti dio mene, Gdje da usidrim svoj brod,kada luke nema, Gdje da pronađem mir ispod ovog neba? Kako ću bez tebe,kad si mi ti bila sve, Moj smisao,moje nadanje?... Kako da ovu bol izliječim, Kad svaka ulica,svaki kutak na tebe me podsjeti?Vjerojatno ne shvaćaš koliko je ljubavi u meni, Koliko je mojih osjećaja upućeno prema tebi, Ali ni to ti ne mogu zamjeriti,niti želim, Jer ti si moja radost,moja sreća u nesreći… I dok ne dođe naše novo svitanje, Ja ću te čekani na proplanku naše uvale, Tamo gdje se najljepši suton rađa, Tamo gdje je moja ljubav,gdje najljepša oaza… |
