jedansan
17.03.2011., četvrtak
|
Uživam u samoći, u nagovještaju proljeća, u samoj sebi. Osećam se smireno, inspirisano, ...slobodno. Uživam u samoći... Ali raduje me pomisao da ona ima podlogu- tebe! Zbog tebe ona više ne boli. Ti je činiš trenutnom, prolaznom... Ti činiš da napokon uživam u njoj i da je volim, ...jer ne samujem više sama... |
06.03.2011., nedjelja
|
među odabranima koji imaju problema sa svojom "prijateljicom" sam i ja. od 2006 god. borila sam se sa hipertireozom,od samog početka štitnjača je bila sasvim ok ali su hormoni bili nemogući....tsh je bio 0,002....terapiju sam dobro podnosila ali najveći problem mi je predstavljalo nemoguće debljanje koje i nije baš specifično kada je u pitanju hiper,vrlo brzo sam dobila atenolol za normalizaciju rada srca a nakon dvije godine borbe uslijedila je nova dijagnoza srednja hipertenzija i naglo pogoršanje vida.unutar 4 god. postepeno mi se smanjivala terapija jer su se hormoni normalizirali a uzv je uvijek bio ok. prestala sam uzimati atenolol a tlak i vid su ok.konačno sam došla do toga,da nakon redovnog hodočaščenja po rebru dogovorim "zadnju" kontrolu za tu godinu i sa zadovoljstvom kažem TO JE TO;skoro pa zdrava! naručena na kontrolni uzv (hormoni savršeni) i tup udarac;nađeni nepravilni čvorovi...koji su odmah punktirani, s nadom da je to više-manje ok nisam ni razmišljala o rezultatu,sve do trenutka dok nije stigao poziv na rebro da se javim slijedeći dan sa uputnicom za uzv vrata i dogovor o daljnjem liječenju. strah,bijes i ljutnja....jad,što reći kad čuješ dijagnozu koja te u trenu doslovno toliko spusti da ne znaš ni kako se zoveš....zloćudni papilarni karcinom,s velikom utjehom da se još nije proširio na limfne čvorove....narednih 20 dana je bilo kao u nekom ružnom snu....ne,nisam to ja....netko drugi....mahinalno sam obavljala pretrage za operaciju i tiho se veselila što su do tada svi nalazi ok čak i oni koji su me godinama mučili (jako niski trombociti)...jesam li bila spremna? ne znam....osim što sam uspjela savladati vlastitu bol i strah otišla sam u bolnicu sa stopostotnom sigurnošću da se vračam doma svojoj kčeri...strah sam potisnula i još ga držim što dalje od sebe.....oporavak je bio sasvim solidan bez nekih tegoba,povratak doma na par dana i natrag na rebro na radijojodnu ablaciju.....4 dana pakla u izolaciji,totalna depra i ne komuniciranje sa okolinom.....vrtoglavice,mučnine....sustavno opadanje kose....vratila sam se kući 30.12. sretnija nego ikad jer ću ući u novu godinu napola zdrava ali živa.. uspjela sam,prebrodila krize,vratila se na posao i sa jako velikom željom za životom vratila se ,promijenila neke navike i više se posvetila sebi.....kontole su redovite,liječenje dugotrajno....ali isplati se,vrijedi truda....svaka bol,suza....svaki trenutak straha je učinio da budem još jača.... |
