Jazzie

Kao vlasnik psa posebnu pažnju poklanjam djeci na koju moja đukela i ja nailazimo. Svjesna sam da se mnoga djeca (i njihovi roditelji) boje pasa, ali da postoje i suprotni slučajevi gdje djeca nemaju nikakvog straha i svojim "preveselim" pristupom bi mogli izazvati neželjenu reakciju psa. Kada kažem neželjenu nikako ne mislim na ugrize i slično jer da mislim da su velike šanse da moj pas to napravi, stavila bi mu brnjicu kada je vani. Naravno, svi mi znamo da svaki vlasnik psa tvrdi da je njegov pas najumiljatije biće na svijetu, iako to nije uvijek slučaj, ali to je priča za neki drugi post. Neželjena reakcija bi kod moga psa vrlo lako mogla biti pretjerano veselje što bi urodilo time da nesvjestan krhosti djeteta skoči na njega i eventualno ga sruši, što također nosi potencijalnu opasnost, ali prije svega može stvoriti trajni strah u djetetu.

Kada dijete izrazi želju da podraga mog psa ili jednostavno viče "mama, gje maji peso", ja imam naviku čučnuti se do svog psa u blizini glave i dragati ga zajedno sa djetetom. Pas se osjeća sigurnije jer mi je gazda(rica) blizu, djeca vide na koji način ja to radim pa ponavljaju moje pokrete i na kraju svi sretni i zadovoljni.

Danas dok sam šetala kvartovskom livadom, naišla sam na curicu od cca. 5 godina koja se sama igrala na sred livade. Dijete je čupalo travu, prekapalo zemlju, potpuno samo, a roditelju su valjda doma odmarali poslije ručka. Kada je vidjela mog psića curica mu je mahnula i rekla "bok peso!". Meni je to bilo preslatko i pitala sam ju želi li ga podragati, a mala mi je na to odgovorila da bi ga ona rado podragala, ali joj mama ne da da dira pse. Odgovorila sam "dobro, onda bolje ne" i odšetala dalje s pomalo gorkim okusom u ustima.

Naime, iako je priča o djeci i psima u gradu poprilično složena tema, zahvaljujući isključivo neodgovornim vlasnicima pasa, mislim da ovakav odgoj nije nikakvo rješenje jer se u djetetu stvara trajni strah od svih pasa. Razmišljala sam o svojoj (potencijalnoj) djeci i kako ću ja njima objasniti što smiju i što ne smiju, ali i o svom djetinjstvu i kako su mene moji roditelji učili. Čini mi se da mi to nikada nisu niti spomenuli, ali valjda nije niti bilo potrebe jer sam se ja užasno bojala pasa pa nije bilo rizika da ću ijednom prići.

Ovo su neke najosnovnije upute kako djeca trebaju prilaziti psu (preuzeto s foruma o kućnim ljubimcima):
O samim psima, njihovom odgoju i neodgovornim vlasnicima, napisat ću jedan opširan post čim nađem vremena.

Oduvijek sam gajila neki hladna-ko-špricer look koji za posljedicu ima da me ljudi doživljaju poprilično odbojnom. Naime, ne volim ulizivače i njima slične pa u skladu s time niti ja ne volim visiti iz tuđih guzica. To znači da kad se nađete sa mnom na kavici, sigurno vam neću pričati kako imate prekrasnu kosu, kako vam hlače genijalno stoje, djeca su vam najljepša na svijetu i još se pri tome slatkasto smješkati. Ali zato ako vam nešto od toga i kažem, onda to znači da to stvarno i mislim.

Potpuno mogu shvatiti da postoje ljudi koji vole da se drugi osjećaju dobro u njihovom društvu, ali doza altruizma koja čuči u meni je toliko mala da se stvarno ne trudim biti zabavna i zanimljiva. Kakva sam, takva sam – kome pašem nek se sa mnom druška, oni drugi nek odjebu.

Ipak, lagani osmjeh koji trajno titra na ustima nekih ljudi mi je do danas ostao prava enigma. Naime, ja se ne smijem puno – ako je netko ispričao dobar vic odvalit ću se od smijeha, ako je nešto lijepo izmamit će mi osmjeh na lice, ali očekivat da ćemo šetati po centru i pričati o vremenskoj prognozi, a ja ću cijelo vrijeme pokazivati svoje žuto-bijelo zubalo – e pa nećemo.

Činjenica je da ljudi s osmjehom na licu djeluju simpatično, otvoreno, pristupačno, ali je isto tako iskustvo (barem moje) pokazalo da se iza tih lica često kriju podmukli i zli ljudi. Suprotno tome, to što ja ne držim trajno neki umjetni osmjeh na licu ne znači da sam namrgođena ili tužna, niti da mislim išta loše o osobi koja sjedi preko put mene.

Prije otprilike godinu dana bila sam u nekoj seriji „fali-mi-ševe“ postova (što je potpuno razumljivo obzirom na okolnosti u to vrijeme). I baš tada sam otkrila njemu da pišem blog – samo sam rekla pogledaj i dala mu link. Prvo pitanje je bilo: „Je li to neka tvoja porno stranica? Ima i fotki?“.

Čitavši malo unazad komentare, primjetio je da se neki tamo odnose dosta prisno prema meni (gle čuda, poznamo se i privatno) i pita on mene: „Tko je taj Demjan?“.

Kada sam proglasila hrvatski dan O(rgazma), samo se nasmijao i rekao: „vidim da te malo pere apstinencija“...

Na moj komentar kod Beštijice da su svi muškarci gaypederi jer se žele jebati u šupak, on će meni prvom prilikom: „Nisu svi muškarci gaypederi! I odi tamo i ispravi se!“.

A na moj madež na, kako je netko rekao „kolegici“, komentira on meni: „Ja nisam niti znao da imaš madež tu dolje!!!!“. Još uvijek tvrdim da su mu sljedeća investicija trebale biti naočale.

Danas je njemu rođendan.
U petak mu je promocija.
Za manje od mjesec dana nam je godišnjica.
Sve u svemu, pun qrac poklona za kupiti...

Bila sam još balavo malo dijete, koje je išlo u vrtić i najstarije dijete u čitavom vrtiću koje je voljelo spavati s dudom. Sa sobom sam nosila jednu malu torbicu u kojoj sam čuvala tu svoju dudu i uvijek prosvjedovala protiv popodnevnog spavanja. Sa ili bez dude. Za vrijeme prijepodnevne igre, dok su se djeca penjala po jednoj od onih vlakić-penjalica, ja sam odlučila malo odmoriti i sjela sam na klupu pored odgajateljice (koje su se u moje vrijeme nazivale tetama). Odmah sam primijetila jednu krasnu malu plastičnu špangicu kričavo roze boje (današnja djeca bi to vjerojatno okarakterizirala kao T-com boju, a gradske šminkerice kao boju fuksije) koju je teta čuvala nekoj curici. Iskoristila sam nepažnju učiteljice, zgrabila tu špangicu s klupe i strpala ju u malu torbicu, odmah uz dudu. Kada je igra završila, djevojčica je htjela svoju špangicu koje više nije bilo. Oduvijek sam bila osoba koja može lagati ako treba bez da trepne, te sam i ja sa svima tražila tu špangicu, koja je zapravo cijelo vrijeme stajala u mojoj torbici.

Događaj je to iz mojeg djetinjstva kojeg sam se godinama sramila, posebice kada bih negdje u ladici naišla na tu špangicu. Puno godina kasnije priznala sam mami što sam napravila uz osmijeh i onda mi je nekako bilo lakše. Ipak, iako nisam uhvaćena, nikada u životu mi više nije palo na pamet nešto ukrasti. Adrenalin koji sam pri tom činu davnih dana osjetila, bio je pregorak za moj ukus.

Ono što me podsjetilo na taj događaj iz djetinjstva (možda čak i prvu stvar koju uopće pamtima od rođenja) dogodilo se ovaj tjedan. Naime, u jednom dućanu koji prodaje daske i slične stvari za izradu namještaja, birajući ručkice koje će krasiti moj novi ormar, na trenutak sam odlutala u odjel s nekakvim sitnicama te odlučila kupiti male spužvice koje se stave na štok od vrata (dovratnik) kako vrata ne bi lupala. Vrativši se izboru kvakica, paketić s malim spužvicama sam potpuno nesvjesno spremila u torbu da mi ne smeta u ruci. Našla sam ih tek kada sam došla kući. Bilo mi je smješno kako sam zapravo nenamjerno ukrala stvar koja košta 8 kuna i nešto sitno lipa, ali sam se odmah sjetila i neugodnosti koju sam mogla doživjeti da me netko vidio uživo ili preko kamera u dućanu. Htjela sam se čak vratiti u dućan i platiti te spužvice, čisto da skinem glupav osjećaj krivnje koji mi je ostao, no dragi me odgovorio smijući se ko blesav.

Ne znam je li glupo to što ja osjećam (malu) grižnju savjesti zbog otuđivanja te sitnice vrijedne "pišljivih" 8 kuna ili bi možda ipak gluplje bilo da mi je potpuno svejedno?