Jazzie

Pitali me neki na mail što se događa - pišem rijetko i malo, ne čitam uopće. Naime, učeći za preostalih par ispita, pišući diplomski, šljakajući dva posla i jedan "fuš", nemam vremena za ništa drugo. Još smo počeli jučer i s preuređivanjem (što znači da je čitav stan prekriven debelom prašinom), a za vikend smo malo otišli van grada na tour de Zagorje - ili kako se izgubiti u zagorskim selima s vodičem zagorsko-prigorskog podrijetla.

A imam toliko toga (ne)pametnog za reći... (ovo je prvo pojavljivanje smajlija u mom postu - i zadnje!)

Pozdrav od Đezi koja se ide skljokati u krevet.

Bila sam dijete od svojih 6 godina i te mi je večeri mama objasnila kako se rade djeca – dečko gurne pišu curi u pipicu! Šok je bio beskonačan. Sram još veći. Brzo sam svoje (sa)znanje podijelila s ostalim klincima u parku i bila sam tako cool – ja sam bila ona koja tajnu zna.

U vrevi puberteta, sa svojih 14 godina, bila sam buntovna na sve. Tvrdila sam da nikada neću imati djecu – plače, gnjavi, sere, piša, sise ti se objese...

Kada sam dosegla 18. već sam bila dovoljno odrasla da sam znala da želim djecu. Jednoga dana. Kada dođe vrijeme za to. Kada se ispune svi uvjeti. Budem jednom...

I onda se srušio moj svijet... Znala sam ja da porod boli, ali što sam sve saznala u proteklih par godina, neugodno me iznenadilo. Moja teorija je bila da ću tražiti epiduralnu i mirna Bosna. Ali mi nitko nije rekao da prije poroda žena popuca ili je izreckaju dolje pa je poslije šivaju! Kada sam se kao mala čudila kao dijete izađe kroz pizdu, rekoše mi da se raširi. Sad se čude, pa kako nisi znala da se ipak ne može toliko raširiti.

Svakim danom saznajem sve više činjenica vezanih uz trudnoću i porod (ne nisam trudna, niti planiram u skorije vrijeme), a djelomično sam se obrazovala i kroz Thejine ne tako davne postove o ne-lijepoj strani poroda. Sve više prijateljica i poznanica se odlučuje za bebu ili im se jednostavno zalomi (iako teorija zalamanja stoji na klimavim nogama, obzirom da svi znamo kako djeca nastaju) pa sam tako svakim danom bogatija za još koju informaciju koja me sve više udaljava od želje za imanjem djece.

Da, kažu da se na kraju sve to isplati – ali kako bi bilo da muškarci to preuzmu na sebe – bol bih propustila, krajnji efekt isti. Činjenica da su to „sve žene ovog svijeta prošle“, nije nimalo olakšavajuća...

Pridružujem se Scarlett O'Hara – „I'll think about it tomorrow!“.

1. Dobih novi posao. Radim. Dobro je. U jednoj od onih ogromnih firmi koje organiziraju tim bildinge, pričaju na spanglishu (osim što je španjolski zamjenjen hrvatskim) i imaju fensi-šmensi urede.

2. Potvrđeno je da se radilo o cisti. Pao mi kamen sa srca.

3. Ono što mi predstavlja ogromni motiv u životu su putovanja kojima se častim kao nagradama. Pretprošle godine sam proputovala četiri europske prijestolnice, prošle godine tri, a ove još niti jednu. Ali i to će se ubrzo promijeniti - karta mi je v žepu!

4. Spremam se za jednu svadbu (ne svoju!) - a jedna sam od rijetkih koji vole svadbe.

5. Spremam se i za jedno veliko obiteljsko druženje, koje uključuje okretanje janjca, pečenje roštilja, puno alkohola i više od trideset članova obitelji.

6. Pitanjce - koliko vas je rezerviralo "domene" na novom blogerskom alatu www.bloger.hr i zašto?

Dobila sam pozivnicu za godišnjicu mature, jednu od onih s okruglastom brojkicom, iako fizički baš i nije okrugla. Da me netko na kraju srednje škole pitao kako će to izgledati dobar dio bih bila pogodila – onaj očekivani dio, kako će neki još muku mučiti s padovima godina, neki izgledati isto kao i tada, neki se vjerojatno poženiti... Istina, krivi su se poženili i dobili djecu, diplome u džepovima imaju i neki neočekivani, a opet oni drugi su zakazali.

Gledam sebe onda i sad i dolazim u napast da se zaletim frizeru, pofarbam u plavu i ošišam na kratko. Jer naime, toliko sam sama sebi ista da sam zgrožena. Imam osjećaj da su se svi otišli negdje dalje, bez obzira u kojem smjeru, a ja stojim na istom mjestu. Još uvijek mogu ući u većinu odjeće koju sam onda nosila (i još uvijek je nosim), šminkam se neprimjetno kao i onda, kosa mi je duža za koji centimetar, diploma još nije niti u tiskanju, nisam se udala, nisam proputovala Indiju, još uvijek hodam s istim frajerom – zapravo izgledam još uvijek kao da imam 17, a i razmišljanja mi se nisu pretjerano promijenila. Ili sam onda bila preodrasla za svoje godine, ili sam danas predjetinjasta.

Razmišljala sam čak da i ne odem na proslavu – bojim se da ću tek onda postati svjesna činjenice da cupkam na mjestu. Iako, svjesna sam da je to sve nekakvo pesimistično promišljanje i da u ovom trenutku ne mogu niti približno objektivno sagledati situaciju, ali ova me proslava godišnjice mature totalno bacila u neku depru. A opet, još uvijek mi ti ljudi puno znače i ne želim propustiti šansu da ih vidim sve na istom mjestu.

A nemam-šta-obući problem da i ne spominjem...

1. Spoj svjetova sjajila za usne i logaritamskih tablica. (Rock Roll)

2. Uz dva ZZ u imenu svi ćete se naći na tapeti jeZičavosti i iZblogiranosti. (Menervna)

3. Blog mlade djevojke upućene u zdrav razum i ostala ekskluzivna i rijetka zbivanja. (Ariston)

4. Mejnstrim žena s jajima. (Stroke)

5. Ironicno-cinican, bezobrazno dvoznacan i za vas dragi moji sasvim neobvezatan;...MOJ PRIVATNI BLOG! (Lude)

6. Žena kakvu bi poželio neprijatelju za ženu. (Likma)

7. Samoprozvana nefeministica u teoriji, a punokrvna femme u blogovskoj praksi, sjajna smisla za fabulu i nepogrešiva njuha za atraktivne teme, upakirane u celofan dnevnih zbivanja i s mašnom od najslađeg ženskog cinizma. (translator wannabe) - ovaj mi je malo predug

8. Dnevna doza cinizma iz ženske perspektive. (Ribafish)

Nije ovo neka humanitarna akcija u kojoj skupljate pare da bi si ja kupila nove tene, dapače, uopće ne trebate slati milodare (dobro, ako baš inzistirate mogu vam dati broj svog tekućeg), već mi treba samo mala uslugica u kojoj ćete iskoristiti svoj dar pismenog izražavanja.

Naime, za potrebe bestselera trebala bih napisati u rečenici, dvije, kratki opis svog bloga. Kako sam rubriku "opis bloga" likvidirala iz boxa davnih dana jer je u njoj kratko pisalo "ni ne treba vam biti zanimljivo" (dakle, vidite da sam skromne inspiracije), nadam se da mi vi možete pomoći i smisliti nekakav opis ovog bloga.

Pa molim vas, upregnite svoje moždane vijuge i smislite mi neki zanimljiv opis - ne treba biti nešto softi, krasno, divno, ulizivački, već ironično, cinično, bezobrazno, dvoznačno - pustite mašti na volju. Posebno se nadam originalnim opisima iz pera onih već poznatih po svojoj jezičavosti.

Pobjednik će dobiti nagradu po dogovoru (seksualne usluge isključene).

Nedavno mi je rekla prijateljica da nikada neće biti s frajerom druge vjere - jednostavno si neće dozvoliti da se u jednog takvog zaljubi. Razgovarajući s nekim ljudima (sad ćete opet reći da s kakvim se ljudima ja to družim) saznala sam da je to totalno normalno, posebice kada se radi o ovim „ratnim“ vjerama. Naime, i kada bi mogli zanemariti te ratne razmirice, problem zajedničkog odgoja djeteta, razlike u mišljenju i svi ostali problemi koji bi se mogli javiti u slučaju ozbiljne veze, smatraju neki, nepremostive su. Pa čak i kada je ta vjeroispovijest ona stečena rođenjem, a osobi te „krive“ vjere ona je potpuno irelevantna.

Kategorički odbijam ikada postati takva. I neću nikada prihvatiti način da ljubav svoga života biram po boji kože, narodnosti ili vjeri. Fuj!

„Gospođo Jazzie“, viknula je sestra s vrata onkološke ambulante.

Ušla sam u ambulantu, a sestra me otpratila do moje kabine. U maloj, mračnoj kabini skinula sam svoju vestu, majicu i grudnjak te sjela na stari metalni stolac s tamno crvenim kožnim tapecirungom. Razmišljala sam o ženama čija sam lica maloprije promatrala u čekaonici dok sam valjala neke glupe fore s mamom, nastojeći ne misliti na ono što me čeka. Sve su one bile 40+, opuštene, bez imalo straha na licu.

Doktorica me pozvala i ja sam ušla u malu ambulantu te se legla na krevet. Namazala me s masti i pomicala onu dršku ultrazvuka po mojoj dojci analizirajući moju kvrgu – dimenzija 2x1 cm. Cijelo vrijeme mi je milim glasom govorila da to nije ništa.

Druga doktorica mi je prišla, osmjehnula mi se ohrabrujuće, te zapiknula malu iglicu u moju dojku. Što se poslije događalo ne znam jer sam se zabuljila u ekran aparata za ultrazvuk pokušavajući vidjeti šta se događa, ali ništa nisam shvatila. Malo je zabolilo i u par sekundi sve je bilo gotovo. Priljepili su mi gazu na mjesto uboda.

Ušla sam u kabinu ponovno se obući i u tom trenutku sam pukla. Suze su same navrle na oči, a ja sam pokušala pogled usmjeriti prema gore da ih zadržim da ne kliznu. U tom trenutku sam shvatila zašto su žene do tada hladnih lica izlazile iz ambulante uznemirene, s očiglednim bijesom, očajem, tugom i jadom na licu.

Ja nisam rizična skupina. Ja imam samo bezopasnu cistu čiji je sadržaj danas isisan iz mene i poslan na analizu za svaki slučaj. Ali kod njih situacija nije tako jednostavna.

PREGLEDAVAJTE SE!!!

Već negdje godinu dana točim svoj auto na Tifonovim benzinskim pumpama, prvenstveno zbog dokazane kvalitete njihovog goriva (ne, nisu mi platili za reklamu), koje i košta nešto više.

Pri prvom dolasku na pumpu u Lučkom, prije nego što sam i čep rezervoara odšarafila, doletio je do mene jedan zaposlenik i natočio mi auto. Pomislila sam da kako je to zgodno kada pumpa nije samoposluga, nego ti oni natoče. Ne moraš se brinuti da ćeš se možda zaprljati, ne moraš navlačiti rukavicu, ne moraš paziti da dobro iscijediš pištolj da si ne pošpricaš lak na autu i slično.

Sljedeći put već sam navukla rukavicu i gurnula pištolj, a radnica je došla do mene i preuzela dalje. Treći put opet – još nisam nit izašla iz auta, a već je radnik bio pored mene, spreman da mi natoči auto.

A onda sam obratila malo pažnju na događanja i primijetila da svi muškarci oko mene sami toče aute, dok meni ženi uvijek netko od osoblja dolazi pomoći, iako ja pomoć niti jednom nisam tražila. Čak oni meni ne prilaze s pitanjem „jel vam treba pomoći“, nego jednostavno odmah uzimaju pištolju u ruke i toče mi auto, provjeravajući samo količinu koju želim.

Svaki sljedeći put pratila sam situaciju i dogodilo se isto – muškarci imaju samoposlugu, ženama dolazi osoblje natočiti auto.

Ja ne znam koji im je klinac, niti što su si oni umislili, ali barem ja, nisam nesposobno žensko koji ne zna natočiti vlastiti automobil te mi je njihovo ponašanje postalo krajnje bezobrazno. Ne, nisam feministica, ne zalažem se za apsolutnu jednakost muškaraca i žena, ali nisam niti guska koja ne zna natočiti fucking auto! Neš ti nauke – gurnut pištolj u rupu i pritisnut gumb!

Iako shvaćam da je njihova ideja pomoći svojim kupcima, ali selektiranje kome će pomoći, a kome ne, na temelju spola je čisti primjer diskriminacije i danas su imali zadnju priliku to provoditi na meni. Sljedeći put neću šutiti!

Poslala sam u životu brat-bratu 5 životopisa, bila sam pozvana na jedan razgovor i posao sam dobila (treba li reći da se radilo na najboljem od ovih 5?). Razmišljajući kako ću i šta na razgovoru, čitala sam malo nekakve tekstiće koji bi nas kao trebali pripremiti za taj svima mrski čin, kada sjednemo pred nekoliko ljudi, a oni nas rešetaju. I odmah sam shvatila što je razgovor za posao – glumatanje i ulizivanje. Ako želite dobiti posao ne traže se iskreni odgovori, nego oni točni.

Pitanje broj 1.
Zašto ste se odlučili za našu tvrtku?
U ovom trenutku lupetajte samo komplimente. Ne samo da su oni idealni za vas, nego ste i vi idealni kandidat za njih. Spominjite njihov ugled i tradiciju, njihove odlične proizvode, dobar image i slične bulšite.

Pitanje broj 2.
Gdje se vidite za 5 godina?
Naravno vidite se u njihovoj firmi, napredovali ste u vertikalnoj hijerarhiji, samo pripazite na rang osoba koje vas intervjuiraju da ne bi pomislili da ciljate na njihove pozicije.

Pitanje broj 3.
Zašto bi baš vi bili najbolji kandidat za nas?
Nema goreg seratorskog pitanja – naravno da ste idealni kandidat, naravno da znate raditi sve što se traži, osim formalnih uvjeta koje ofkors ispunjavate, naravno da ste radišni i marljivi, naravno da će oni vama ponuditi najbolje okružje za vaš daljnji profesionalni razvoj, a vi njima predati cijelog sebe...

Pitanje broj 3.
Koja je vaša najveća mana?
Ofkors – tu ćete reći ili perfekcionizam, ili pretjeranu urednost, ili pretjeranu samokritičnost – odnosno nešto što vaš budući poslodavac može procijeniti kao vrlo pozitivno za njega.

Pitanje broj 4.
Koja je vaša najveća vrlina?
Tu morate biti blagi, samozatajni, skromni, ali vam ne smije biti neugodno procijeniti svoje dobre strane. Nemojte reći pravednost ili pretjerana iskrenost jer bi poslodavcu to moglo predstavljati opasnot, bolje bi bilo reći npr. marljivost. Iz toga ne može ništa loše ispasti.

Pitanje broj 5.
Planirate li imati djecu ubrzo?
Tipično pitanje za žene, iako niti muškarci nisu pošteđeni. Ofkors, ne planirate se ženiti/udavati niti imati djecu, već ćete se posvetiti karijeri u potpunosti do daljnjega.

Btw. povod posta je činjenica da drugi tjedan idem na razgovor za posao – a najbolje je da čak nisam niti molbu slala, nego je poslodavac došao do mene nekim drugim kanalima (a nisu veze i vezice). Ipak, moja metoda je iskrenost pa A.P.P., ali bar sam ja zadovoljna sobom.

Nedavno me majka nazvala na mobitel i sva izbezumljena pitala: „Jesi čula što se dogodilo?“ Svašta mi se prolomilo glavom u tom trenutku, prvenstveno da je netko blizak umro, da bi mi ona rekla da je umro Slobodan Milošević. Moja rekacija je bila „ma odi vrit“, jer koliko god je ta informacija svima nama bila zanimljiva hitnost njezinog poziva i ton njezinog glasa dao mi je potpuno pogrešne ideje. Ne da je moja majka patila za pokojnikom, nego jednostavno je bila nekako euforična zbog ekskluzivne vijest koju je bila spremna podijeliti sa mnom.

Na jednaki način sam ja danas potpuno nesvjesno njoj uzvratila. Upalivši ujutro komp, otvorio mi se moj homepage i odmah po čitanju vijesti, uzela sam mob i nazvala mamu. Jedva dočekavši da se javi graknula sam „Jesi čula što se dogodilo? Boba je ostavio Brenu!“. Njena reakcije - „Nemoj jebat!“. I tako smo mi sljedećih deset minuta provele u razgovoru o potencijalnim razlozim – nevjera na prvom mjestu.

Vjerovali ili ne, ja sam bila ogromni fan Lepe Brene aka Fahrete Jahić aka Jelene Živojinović. Kao klinka skupljala sam njezine kazete, pjevala njezine pjesme (Okrećeš mi leđa mi je bio glavni hit, posebno stih „a ti zato ne haješ...“, valjda zbog ovog glagola hajati), a vjerojatno sam bila i najmlađi posjetitelj njenog zadnjeg koncerta u Domu sportova. Kada se Brena, ikona tadašnje Juge, odlučila udati za poznatog tenisača, bio je to naš pandan princu Charles i Lady Di.

Danas, dvadeset godina kasnije, Boba se iselio, Brena je ostala sama u kućerini, Jazzie se prisjeća svojeg djetinjstva, na TV-u Kućanice.... Kamo ide ovaj svijet?

(sad onako u fade away zamislite „čik, čik, čik pogodi, što mi treba, što mi godi...“)

Kada se dijelila naivnost, ja sam bila na početku reda pa sam i dobila ogromnu porciju. Uvijek sve promatram dječjim očima, u svemu vidim neiskvarenost i neke više ciljeve, a novac – budim iskreni, stvar koja pokreće svijet – nekako uvijek ostaje meni skrivena.

Oduvijek sam razmišljala da je blog prije svega zabava, opuštanje, a tek onda nešto istinski korisno, i to korisno na način da čovjek riješi neke svoje frustracije, neke probleme sam sa sobom. Jasno mi je da neki mogu iskoristiti svoj blog za vlastitu promociju – prodaju nakit, odjeću, predstavljaju svoje spisateljsko umjeće, svoje bendove, svoje fotografsko oko. Ali nikada nisam shvatila da čovjek na blogu može i novac zaraditi bez da ikome išta prodaje.

Jučer sam otišla do obitelji Kokolović, da preuzmem od Demjan jednu novu krpicu. Naime, moram se pohvaliti, jedna sam od prvih koja nosi komad s njenom etiketom (i to unikat!). Ta krpica bila je samo iznimka da se zavalim na stolac u njihovoj blagavaoni, naručim si Nes i ostanem par sati u ugodnom razgovoru.

Tako mi je Kokolo otkrio jedan potpuno novi svijet – odnosno zaradu preko Interneta. Općenito, Interneta kao izvora nekakvih sredstava se grozim, iako imam neka znanja koja sam u proteklih par godina mogla već pošteno iskoristiti da nešto i zaradim na netu, no količina poduzetničkog duha u meni ravna je nuli. Ali čak i bez toga duha, ja imam blog koji ima solidnu čitanost, pišem ga već godinu i pol, sitno po sitno mogla sam već nešto i zaraditi.

U prvi tren mi se učinilo kao SF, sve dok me čovjek nije posjeo pred računalo i pokazao mi kako neki naši blogeri već zarađuju na svojim blogovima. Ko malo dijete, iz Pušće Bistre, koje je prvi puta vidjelo kompjuter, čudom sam se čudila i zgražala da kako sam tako bedasta da nisam shvatila. Ja sam nekako vjerovala da su smo svi ovdje neki entuzijasti koji pisuckaju iz vlastitog gušta, neke svoje pisanije bezvrijedne ikome osim nas samih, a kad ono entuzijasti oko mene stave i pokoji entuzijastični dolar u džep.

Sve u svemu – kada bi mi ovaj blog donio 50 kuna, ja bih bila sretna – čisto da odem na pizzu i sok, ili u kino. Ne da sam sada nesretna s ovim blogom kakav je, ali nekako taj sitniš bio bi dodatno veselje.

Naravno, ako ćemo gledati službeno, prema pravilima blog.hr-a, nije nam niti dozvoljeno stavljati reklame i slične stvari na blog, ali pravila su tu da se krše :), a možda ih s vremena na vrijeme treba i mijenjati.

Sve u svemu – čim se promjene pravila, ja iznajmljujem dio svog bloga za reklamu! Pa ne živi se od komentara.

U potpisu: Jazzie the prodana-dusha!

(ako ste očekivali tips&tricks "how to earn money blogging" kriva adresa ljudi - ja još ni lipe nisam zaradila)

Opće je poznato da kao turisti obilazimo muzeje raznih zemalja, dok u vlastite ne odlazimo. Nije ništa čudno da su svi pročitali knjige Dana Browna ili Paula Coelha, dok se naši autori jedva prodaju. U kazališta redovito odlazi manji dio stanovništva, nego vrijeme troše gledajući američke blokbastere na TV-u. I za sve to mogli bi naći opravdanje u činjenici da su možda strani autori bolji, zanimljiviji, atraktivniji od naših, a trava je uvijek zelenija kod susjeda, ali nedostatak barem elementarnog poznavanja vlastite kulture i tradicije uvijek me uspije začuditi.

Ja nisam društvenjak, ne znam kada je započeo dadaizam niti koji su njegovi predstavnici, ne znam niti nabrojati tri zbirke pjesama Baudelaire (već samo jednu, a i ime sam morala pogledati kako se piše), ne razmijem u potpunosti slike kubista niti uživam sjedeći dva sata na baletu, ne razumijem u operi u čemu pjevaju, a nisam nikada pročitala niti jedan Tolstojev roman. Dakle, mislim da ste shvatili da nisam kulturno potkovana, već posjedujem samo neka znanja koja su mi ostala u glavi iz gimnazije, nakon koje sam se nastavila razvijati u jednom potpuno drukčijem smjeru. Ipak, elementarno poznavanje povijesti vlastite države, kulture i tradicijskih običaja za mene predstavlja nešto potpuno normalno, što nikako ne smije biti predmet podsmjeha ili izrugivanja.

Kada sam se za Martinje našla u jednom restoranu u okolinci Zagreba okružena mladim intelektualcima (s diplomama u džepu) svojeg godišta podrijetlom iz Zagore i Hercegovine, nisam niti očekivala kakvu će reakciju u njima izazvati običaj krštenja vina, karakterističan za ovaj kraj. Žene iz lokalnog kulturno-umjetničkog društva su došle na podij, zapjevale neku prigorsku popevku, onaj (martinovski) svećenik i njegov pomoćnik održali su kratke govorancije, a „moje društvo“ se podsmjehivalo, čudom čudilo i molilo boga da ta glupost što prije završi. Kada su nakon toga zapjevali „lirum, lirum lavica...“, a svi ljudi za okolnim stolovima se dignuli s čašama vina u rukama da si nazdrave, ovi su ostali sjediti prevrćući očima.

Nakon nedavne pobjede Severinine štikle na Dori, razvezle su se rasprave o srpskom narodnjaku, gangi i reri te 'ko zna čemu. Ne pada mi na pamet objašnjavati ovdje ritmove Balkana, tradicionalne napjeve ovih krajeva ili braniti bilo čije stavove – ono što je mene začudilo je što većina ljudi nikada nije čula niti vidjela lijericu*! Svi su čuli za balalajku, ali nitko za lijericu. Tradicionalni instrument kojeg Ansambl narodnih plesova i običaja Lado, već godina koristi u svojim nastupima, većina ljudi uopće niti ne zna da postoji.

Jako me ljuti prevrtanje očima na zvukove tamburice ili linđa, nepoznavanje vlastite kulture i tradicije te izrugivanje svemu tome. Nitko ne kaže da svi trebamo doma slušati CD-e narodnih pjesama – ja ih uopće ne slušam, ali znam da postoje i znam što je to. Znam kako izgledaju prekrasne narodne nošnje otoka Suska i Prigorja, znam kako izgledaju slavonsko kolo i dalmatinski plesovi (u elegantnim haljinama), znam kakav je ritam linđa, a kakav zvuk sopila ili lijerice.

Ne morate to voljeti, ali pokušajte barem naći malo razuma u sebi da ta tradicija ne bude predmet ismijavanja i nešto čemu automatski pridodajemo epitet seljačkog.

(*neki pišu s -ije, neki s -je)