Dobila sam pozivnicu za godišnjicu mature, jednu od onih s okruglastom brojkicom, iako fizički baš i nije okrugla. Da me netko na kraju srednje škole pitao kako će to izgledati dobar dio bih bila pogodila – onaj očekivani dio, kako će neki još muku mučiti s padovima godina, neki izgledati isto kao i tada, neki se vjerojatno poženiti... Istina, krivi su se poženili i dobili djecu, diplome u džepovima imaju i neki neočekivani, a opet oni drugi su zakazali.
Gledam sebe onda i sad i dolazim u napast da se zaletim frizeru, pofarbam u plavu i ošišam na kratko. Jer naime, toliko sam sama sebi ista da sam zgrožena. Imam osjećaj da su se svi otišli negdje dalje, bez obzira u kojem smjeru, a ja stojim na istom mjestu. Još uvijek mogu ući u većinu odjeće koju sam onda nosila (i još uvijek je nosim), šminkam se neprimjetno kao i onda, kosa mi je duža za koji centimetar, diploma još nije niti u tiskanju, nisam se udala, nisam proputovala Indiju, još uvijek hodam s istim frajerom – zapravo izgledam još uvijek kao da imam 17, a i razmišljanja mi se nisu pretjerano promijenila. Ili sam onda bila preodrasla za svoje godine, ili sam danas predjetinjasta.
Razmišljala sam čak da i ne odem na proslavu – bojim se da ću tek onda postati svjesna činjenice da cupkam na mjestu. Iako, svjesna sam da je to sve nekakvo pesimistično promišljanje i da u ovom trenutku ne mogu niti približno objektivno sagledati situaciju, ali ova me proslava godišnjice mature totalno bacila u neku depru. A opet, još uvijek mi ti ljudi puno znače i ne želim propustiti šansu da ih vidim sve na istom mjestu.
A nemam-šta-obući problem da i ne spominjem...
Post je objavljen 17.04.2006. u 14:39 sati.