Jazzie

Opće je poznato da kao turisti obilazimo muzeje raznih zemalja, dok u vlastite ne odlazimo. Nije ništa čudno da su svi pročitali knjige Dana Browna ili Paula Coelha, dok se naši autori jedva prodaju. U kazališta redovito odlazi manji dio stanovništva, nego vrijeme troše gledajući američke blokbastere na TV-u. I za sve to mogli bi naći opravdanje u činjenici da su možda strani autori bolji, zanimljiviji, atraktivniji od naših, a trava je uvijek zelenija kod susjeda, ali nedostatak barem elementarnog poznavanja vlastite kulture i tradicije uvijek me uspije začuditi.

Ja nisam društvenjak, ne znam kada je započeo dadaizam niti koji su njegovi predstavnici, ne znam niti nabrojati tri zbirke pjesama Baudelaire (već samo jednu, a i ime sam morala pogledati kako se piše), ne razmijem u potpunosti slike kubista niti uživam sjedeći dva sata na baletu, ne razumijem u operi u čemu pjevaju, a nisam nikada pročitala niti jedan Tolstojev roman. Dakle, mislim da ste shvatili da nisam kulturno potkovana, već posjedujem samo neka znanja koja su mi ostala u glavi iz gimnazije, nakon koje sam se nastavila razvijati u jednom potpuno drukčijem smjeru. Ipak, elementarno poznavanje povijesti vlastite države, kulture i tradicijskih običaja za mene predstavlja nešto potpuno normalno, što nikako ne smije biti predmet podsmjeha ili izrugivanja.

Kada sam se za Martinje našla u jednom restoranu u okolinci Zagreba okružena mladim intelektualcima (s diplomama u džepu) svojeg godišta podrijetlom iz Zagore i Hercegovine, nisam niti očekivala kakvu će reakciju u njima izazvati običaj krštenja vina, karakterističan za ovaj kraj. Žene iz lokalnog kulturno-umjetničkog društva su došle na podij, zapjevale neku prigorsku popevku, onaj (martinovski) svećenik i njegov pomoćnik održali su kratke govorancije, a „moje društvo“ se podsmjehivalo, čudom čudilo i molilo boga da ta glupost što prije završi. Kada su nakon toga zapjevali „lirum, lirum lavica...“, a svi ljudi za okolnim stolovima se dignuli s čašama vina u rukama da si nazdrave, ovi su ostali sjediti prevrćući očima.

Nakon nedavne pobjede Severinine štikle na Dori, razvezle su se rasprave o srpskom narodnjaku, gangi i reri te 'ko zna čemu. Ne pada mi na pamet objašnjavati ovdje ritmove Balkana, tradicionalne napjeve ovih krajeva ili braniti bilo čije stavove – ono što je mene začudilo je što većina ljudi nikada nije čula niti vidjela lijericu*! Svi su čuli za balalajku, ali nitko za lijericu. Tradicionalni instrument kojeg Ansambl narodnih plesova i običaja Lado, već godina koristi u svojim nastupima, većina ljudi uopće niti ne zna da postoji.

Jako me ljuti prevrtanje očima na zvukove tamburice ili linđa, nepoznavanje vlastite kulture i tradicije te izrugivanje svemu tome. Nitko ne kaže da svi trebamo doma slušati CD-e narodnih pjesama – ja ih uopće ne slušam, ali znam da postoje i znam što je to. Znam kako izgledaju prekrasne narodne nošnje otoka Suska i Prigorja, znam kako izgledaju slavonsko kolo i dalmatinski plesovi (u elegantnim haljinama), znam kakav je ritam linđa, a kakav zvuk sopila ili lijerice.

Ne morate to voljeti, ali pokušajte barem naći malo razuma u sebi da ta tradicija ne bude predmet ismijavanja i nešto čemu automatski pridodajemo epitet seljačkog.

(*neki pišu s -ije, neki s -je)