Bila sam još balavo malo dijete, koje je išlo u vrtić i najstarije dijete u čitavom vrtiću koje je voljelo spavati s dudom. Sa sobom sam nosila jednu malu torbicu u kojoj sam čuvala tu svoju dudu i uvijek prosvjedovala protiv popodnevnog spavanja. Sa ili bez dude. Za vrijeme prijepodnevne igre, dok su se djeca penjala po jednoj od onih vlakić-penjalica, ja sam odlučila malo odmoriti i sjela sam na klupu pored odgajateljice (koje su se u moje vrijeme nazivale tetama). Odmah sam primijetila jednu krasnu malu plastičnu špangicu kričavo roze boje (današnja djeca bi to vjerojatno okarakterizirala kao T-com boju, a gradske šminkerice kao boju fuksije) koju je teta čuvala nekoj curici. Iskoristila sam nepažnju učiteljice, zgrabila tu špangicu s klupe i strpala ju u malu torbicu, odmah uz dudu. Kada je igra završila, djevojčica je htjela svoju špangicu koje više nije bilo. Oduvijek sam bila osoba koja može lagati ako treba bez da trepne, te sam i ja sa svima tražila tu špangicu, koja je zapravo cijelo vrijeme stajala u mojoj torbici.
Događaj je to iz mojeg djetinjstva kojeg sam se godinama sramila, posebice kada bih negdje u ladici naišla na tu špangicu. Puno godina kasnije priznala sam mami što sam napravila uz osmijeh i onda mi je nekako bilo lakše. Ipak, iako nisam uhvaćena, nikada u životu mi više nije palo na pamet nešto ukrasti. Adrenalin koji sam pri tom činu davnih dana osjetila, bio je pregorak za moj ukus.
Ono što me podsjetilo na taj događaj iz djetinjstva (možda čak i prvu stvar koju uopće pamtima od rođenja) dogodilo se ovaj tjedan. Naime, u jednom dućanu koji prodaje daske i slične stvari za izradu namještaja, birajući ručkice koje će krasiti moj novi ormar, na trenutak sam odlutala u odjel s nekakvim sitnicama te odlučila kupiti male spužvice koje se stave na štok od vrata (dovratnik) kako vrata ne bi lupala. Vrativši se izboru kvakica, paketić s malim spužvicama sam potpuno nesvjesno spremila u torbu da mi ne smeta u ruci. Našla sam ih tek kada sam došla kući. Bilo mi je smješno kako sam zapravo nenamjerno ukrala stvar koja košta 8 kuna i nešto sitno lipa, ali sam se odmah sjetila i neugodnosti koju sam mogla doživjeti da me netko vidio uživo ili preko kamera u dućanu. Htjela sam se čak vratiti u dućan i platiti te spužvice, čisto da skinem glupav osjećaj krivnje koji mi je ostao, no dragi me odgovorio smijući se ko blesav.
Ne znam je li glupo to što ja osjećam (malu) grižnju savjesti zbog otuđivanja te sitnice vrijedne "pišljivih" 8 kuna ili bi možda ipak gluplje bilo da mi je potpuno svejedno?
Post je objavljen 11.05.2006. u 23:38 sati.