Kao vlasnik psa posebnu pažnju poklanjam djeci na koju moja đukela i ja nailazimo. Svjesna sam da se mnoga djeca (i njihovi roditelji) boje pasa, ali da postoje i suprotni slučajevi gdje djeca nemaju nikakvog straha i svojim "preveselim" pristupom bi mogli izazvati neželjenu reakciju psa. Kada kažem neželjenu nikako ne mislim na ugrize i slično jer da mislim da su velike šanse da moj pas to napravi, stavila bi mu brnjicu kada je vani. Naravno, svi mi znamo da svaki vlasnik psa tvrdi da je njegov pas najumiljatije biće na svijetu, iako to nije uvijek slučaj, ali to je priča za neki drugi post. Neželjena reakcija bi kod moga psa vrlo lako mogla biti pretjerano veselje što bi urodilo time da nesvjestan krhosti djeteta skoči na njega i eventualno ga sruši, što također nosi potencijalnu opasnost, ali prije svega može stvoriti trajni strah u djetetu.
Kada dijete izrazi želju da podraga mog psa ili jednostavno viče "mama, gje maji peso", ja imam naviku čučnuti se do svog psa u blizini glave i dragati ga zajedno sa djetetom. Pas se osjeća sigurnije jer mi je gazda(rica) blizu, djeca vide na koji način ja to radim pa ponavljaju moje pokrete i na kraju svi sretni i zadovoljni.
Danas dok sam šetala kvartovskom livadom, naišla sam na curicu od cca. 5 godina koja se sama igrala na sred livade. Dijete je čupalo travu, prekapalo zemlju, potpuno samo, a roditelju su valjda doma odmarali poslije ručka. Kada je vidjela mog psića curica mu je mahnula i rekla "bok peso!". Meni je to bilo preslatko i pitala sam ju želi li ga podragati, a mala mi je na to odgovorila da bi ga ona rado podragala, ali joj mama ne da da dira pse. Odgovorila sam "dobro, onda bolje ne" i odšetala dalje s pomalo gorkim okusom u ustima.
Naime, iako je priča o djeci i psima u gradu poprilično složena tema, zahvaljujući isključivo neodgovornim vlasnicima pasa, mislim da ovakav odgoj nije nikakvo rješenje jer se u djetetu stvara trajni strah od svih pasa. Razmišljala sam o svojoj (potencijalnoj) djeci i kako ću ja njima objasniti što smiju i što ne smiju, ali i o svom djetinjstvu i kako su mene moji roditelji učili. Čini mi se da mi to nikada nisu niti spomenuli, ali valjda nije niti bilo potrebe jer sam se ja užasno bojala pasa pa nije bilo rizika da ću ijednom prići.
Ovo su neke najosnovnije upute kako djeca trebaju prilaziti psu (preuzeto s foruma o kućnim ljubimcima):