Oduvijek sam gajila neki hladna-ko-špricer look koji za posljedicu ima da me ljudi doživljaju poprilično odbojnom. Naime, ne volim ulizivače i njima slične pa u skladu s time niti ja ne volim visiti iz tuđih guzica. To znači da kad se nađete sa mnom na kavici, sigurno vam neću pričati kako imate prekrasnu kosu, kako vam hlače genijalno stoje, djeca su vam najljepša na svijetu i još se pri tome slatkasto smješkati. Ali zato ako vam nešto od toga i kažem, onda to znači da to stvarno i mislim.
Potpuno mogu shvatiti da postoje ljudi koji vole da se drugi osjećaju dobro u njihovom društvu, ali doza altruizma koja čuči u meni je toliko mala da se stvarno ne trudim biti zabavna i zanimljiva. Kakva sam, takva sam – kome pašem nek se sa mnom druška, oni drugi nek odjebu.
Ipak, lagani osmjeh koji trajno titra na ustima nekih ljudi mi je do danas ostao prava enigma. Naime, ja se ne smijem puno – ako je netko ispričao dobar vic odvalit ću se od smijeha, ako je nešto lijepo izmamit će mi osmjeh na lice, ali očekivat da ćemo šetati po centru i pričati o vremenskoj prognozi, a ja ću cijelo vrijeme pokazivati svoje žuto-bijelo zubalo – e pa nećemo.
Činjenica je da ljudi s osmjehom na licu djeluju simpatično, otvoreno, pristupačno, ali je isto tako iskustvo (barem moje) pokazalo da se iza tih lica često kriju podmukli i zli ljudi. Suprotno tome, to što ja ne držim trajno neki umjetni osmjeh na licu ne znači da sam namrgođena ili tužna, niti da mislim išta loše o osobi koja sjedi preko put mene.
Post je objavljen 24.05.2006. u 19:31 sati.