JAVERT

nedjelja, 15.01.2012.

Buvlji fašizam

Opet je proradio buvljak fašizma u Hrvata. Kažu da nesreća, utkana u temelje kuće, makar i u manjoj mjeri, povremeno izlazi van i uznemiruje ukućane. Isti je slučaj i s državom, a u njenim temeljima je ima, ma koliko se tko tomu opirao, i to u rasponu od česte upotrebe sastavnica fašizma do onog koji se razmahao u svoj svojoj punini. Uostalom, ista ta država ga je ponekad, najčešće pod pritiskom civiliziranog dijela svijeta, osuđivala, a mnogo češće nagrađivala, što ga je činilo samo jačim. Možda opreznijim, jer ono što te ne uništi to te ojača. Iz povijesne ropotarnice nedavno se izvukao sam Antun Vrdoljak, olovni čovjek olovnih vremena, što je medijski prihvaćeno poput svakog normalnog događaja. Čak i uz činjenicu da opet prijeti, jer mu je očito svjetiljka postala pretijesna, ili je osjetio zov iz baze skrivene u politički poraženim silama.

Drugi slučaj, koji je aktualiziran prije tri mjeseca, a ovih dana ponovno, posebno uznemiruje, koliko zbog sebe samog toliko i zbog ravnodušnosti javnih medija. Tretiraju ga, prema „dobrim običajima“ iz devedesetih, običnim sudskim procesom koji, zasad, nema izgleda čak ni za prerastanje u optužnicu. Naime, radi se o krakovima nesreće zvane slučaj obitelji Zec, koji i danas izaziva osjećaj jeze i stida kod svakog mislećeg građanina, koji je u nj makar i površno upućen.

Dakle, u vezi s tim, baš se ovih dana, nastavlja sudski proces, ne protiv ubojica obitelji Zec, koji su redom oslobođeni bilo kakve odgovornosti, čak i uprkos priznanju svih vinovnika zločina, već protiv Žarka Domjana, bivšeg premijera RH. Baš taj, Žarko Domjan, dok je obnašao visoku dužnost premijera, po uzoru na najmračnije ljude i vremena, bez dokaza i suda, osudio je na smrt izvjesnog Škorića, šefa saborskog restorana i – ne osjeća se krivim. Dapače, baš kao sada na sudu, lani je na hrvatskoj katedrali duha naširoko opravdavao svoje morbidne postupke i dosipao sol na ranu žrtvinoj obitelji. Oni su, dakako, pokrenuli privatnu tužbu povrijeđeni hladnokrvnošću ovog monstruma, koji je, sasvim normalno, sve mogao prešutjeti i doživotno uživati zaštitu Lijepe svoje. Još se ne zna da li i on osjeća isti zov poput spomenutog Antuna, s kojim je dijelio iste ideje i postupke, iako neka aktualna događanja zovu, samo zovu.

Da njegov spomenuti morbidni postupak nije bio slučajan i usamljen dokazuje činjenica da se, paralelno njegovoj potjeri za izdajicama Domovine, koja je rezultirala smrću progonjenih, upravo u kući njegove sestre, „slučajno“ opet jedne od utemeljiteljica hrvatske katedrale duha, odvijao pravi horor – kažnjavanje izdajica teškim mučenjem. Ta obiteljska sklonost će, po svemu sudeći, ostati nekažnjena, barem dok zemljom hoda pravnički mag Vladimir Šeks, jak u zaštiti koliko su drugi slabi u progonu tih i takvih neljudi.

Po svemu sudeći, ne samo temelji, već su i noseći stubovi ove monumentalne građevine, koja nam je suđena, bitno kontaminirani „projektom diktature, koji državu, naciju i vođu nadređuje građaninu i njegovim pravima“.

četvrtak, 12.01.2012.

ŠTO JE, ZAPRAVO, EUROPSKA UNIJA I KOME (NE)TREBA?

Najnovija vijest; Indeks ekonomskih sloboda: Hrvatska lošija od Gvatemale i Mongolije. Padamo. U 2011. Albanija i Ruanda slobodnije od Hrvatske.

Već smo navikli da se civilizacijska dostignuća Republike Hrvatske kreću, uglavnom, između pedesete i stopedesete „stube“ u svijetu i biti na dvadesetosmoj je već, samo po sebi, golem uspjeh. Nešto manji je kada shvatimo da se radi o europskom „stubištu“ i da je ta europska, optimistička, civilizacijska stuba ekvivalent one posljednje, stopedesete, u svjetskim razmjerima. Dodajući poseban tretman, koji nam je Europa nametnula, prije nego nas kani „prigrliti“, bremzu, kojom nam uvjetuje brzinu i kvalitetu približavanja krajnjem cilju, sve je manje mjesta optimizmu. Do formalnog i punopravnog (ako ikada bude) članstva u EU bit će još niz testova, koji će, sudeći po svemu, i u uvjetima ostvarenja formalnog članstva, dovesti u pitanje punopravnost. Gotovo je izvjesno da ćemo dugo stažirati prije polaganja europskog ispita punopravnosti. Pa, ako položimo. U svijetu, kakav jeste, preživljavaju jaki, što i jeste suština prekrajanja svijeta, odnosno globalizacije, a RH, s geopolitičkim položajem i povijesnim iskustvom, čini zahvalan „materijal za oblikovanje“. Ne svjedočimo li tomu svakodnevno? Konfuzija, a ne neznanje, nametnuta građanima, koji navodno odlučuju za i protiv, samo je stvaranje alibija za političku elitu koja, dokazano je, nije uvijek kompatibilna s vlastitim narodom.

Dakle, neosporna činjenica da ćemo biti tek 28. članica, da je ispunjavanje europskih zahtjeva trajalo neshvatljivo dugo i da je stanje u EU alarmantno – u startu obeshrabruje. Kako bilo, tu smo gdje jesmo i dugo se barata podatkom kako je za članstvo u EU tek polovina hrvatskih ljudi. Detaljne analize razloga zašto je tomu tako - nema. Obzirom na ekonomsko i političko stanje u EU, koje je svakim danom sve bremenitije, gotovo je izvjesno kako će elan hrvatskog proeuropskog čovjeka sasvim sigurno u silaznu putanju, uprkos tv propagandi (ili zahvaljujući upravo njoj). Koliko će tome doprinijeti stanje stvari u EU, toliko će i politička (zlo)upotreba pristupanja na domaćoj političkoj sceni, posebno izražena u postizbornom periodu i djelovanju gubitničkih povrijeđenih „veličina“, najviše u svjetlu referenduma o pristupanju. Doduše, mediji su tome pristupali iz raznih kutova, najčešće stavljajući raspoloženje građana prema EU u kontekst političkog (ne)raspoloženja na domaćem terenu ispred europskih odlučujućih faktora.

Najveći problem, koji utječe na (ne)raspoloženje građana Hrvatske prema EU, nije onaj uvjetovan (ne)raspoloženjem na domaćoj političkoj sceni, jer stav takvih građana proizlazi makar i iz sužene političke svijesti. Najveći je problem što su se ljudi prinuđeni životno odrediti prema nečemu što ne poznaju, o čemu imaju nametnuto, konfuzno mišljenje. Odatle strahovi i materijal za političko manipuliranje ljudima u zemlji gdje politika prvenstveno služi samoj sebi, a „najuspješnija“ je kada manipulira neznanjem i neredom u glavi sljedbenika.

Danas europski, pa i hrvatski građanin, od strane relevantnih političkih faktora, nailazi na zagovor „više“ faze ujedinjenja europskih zemalja, koji rješenje vide u Sjedinjenim europskim državama. To jest planirana faza geopolitičkog i ekonomskog ustrojstva Europe stara koliko EU i nije sporna osim u mjeri koja se odnosi na nas, na građane kojima nitko (realno) nije objasnio suštinu EU, koja traje pola stoljeća. Baš onoliko koliko kasnimo za svijetom u mnogim aspektima života. Hoćemo li opterećeni neznanjem i zabludama, pored svekolike zaostalosti, preživjeti šok ulaska u EU, odnosno globalizirani svijet.

Što je zapravo, EU? Povijest i cilj

Ni ljude, ni stvari, ni događaje, ni pojave, ne možemo shvatiti ili razumjeti ako ne znamo tko su ili što, njihovo porijeklo, čemu služe, kada su i zbog čega nastali, a onda i druge pojedinosti, ovisno o njihovom utjecaju na naše živote. Što građanin Hrvatske zna o svojoj budućoj eventualnoj životnoj sudbini naročito u uvjetima općeg nepovjerenja čak prema „svom, poznatom“. A, tek prema tuđem i nepoznatom?

„Tehnički podaci“, koji su poznati...

Zametak EU datira iz 1947. godine, od tzv. Marshallovog plana, nazvanog po Georgeu Marshallu, američkom (a da čijem?) generalu i državnom tajniku, koji je njime inicirao rješenje za ekonomske i socijalne prilike poslijeratne Europe, koja je bila u posvemašnjem rasulu. Zbog američke pomoći poharanoj Europi, ista je pozvana da se ujedini oko zajedničkog plana gospodarske obnove. Amerika je, dakako, iskoristila šansu stjecanja dragocjenih trgovinskih partnera, osiguravajući si tržište i trajnu ovisnost o sebi, odnosno amerikanizaciju Europe i svoju dominantnu ulogu u svijetu. Nikada se više ništa bitno nije odlučivalo bez Amerike. To besprimjerno dokazivanje velikodušnosti naišlo je na osudu europskih političkih znalaca, a sam Churchill ga je nazvao „najpodlijim činom u povijesti“.

Pokret za stvaranje ujedinjene Europe dio je šireg plana stvaranja Svjetske vlade, odnosno, budućeg Novog svjetskog poretka, u kojem će američke korporacije biti temelj razvoja, najprije Europe, s glavnim ciljem stvaranja Ujedinjenog svijeta. Upravo na temelju funkcioniranja američke „besprimjerne velikodušnosti“, koja je osnažila Europu, 1950. francuski ministar vanjskih poslova, Robert Schuman, predložio je stvaranje jednog nadnacionalnog tijela koje će upravljati cjelokupnom proizvodnjom ugljena i čelika u Francuskoj i Njemačkoj. Stvorena je Europska zajednica za ugljen i čelik, za atomsku energiju i kasnije, Zajedničko tržište.Tada je, po prvi put, omogućeno upravljanje tim resursima i skupljanje novca van postojećih državnih ovlasti. Stvorena je prva rudimentarna vlada 6 europskih najrazvijenijih zemalja što je, faktički, bio kamen-temeljac Jedinstvene svjetske vlade, preduvjeta Rimskom sporazumu 1957. i stvaranju Europske ekonomske zajednice. Europske zemlje su, dakle, bila primorane na ujedinjenje, ulažući vlastite suverenitete u današnju EU, formiranu u sadašnjem obliku 1993. „Tehnički podaci“ EU su, manje – više, dostupni, nakićeni i lako mogu fascinirati, međutim proklamirane slobode EU svode se na stvaranje korporativne Europe kroz slobode kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala, koje EU doslovno čine korporativnim tijelom, odnosno vrstom asocijacije usmjerene jedino na neometano daljnje bogaćenje najbogatijih, kojima je ostatak Europe na „neograničenoj usluzi“.

I manje poznati

Prema Wikipediji „EU je jedinstveno međuvladino nadnacionalno tijelo zajednice europskih država“, koje neodoljivo podsjeća na već viđeno iz kakvog smo netom mukom izišli. Ona je svojevrsna ekonomsko-politička okupacija (pandan propalom britanskom kolonijalizmu), kojeg valja promatrati kao totalnu preobrazbu Europe, od „bezopasne“ zajednice za ugljen i čelik, preko EZ do spomenute nadnacionalne asocijacije i ustoličenja nove federacije.

EU nije žuđena parlamentarna demokracija, nego neoliberalna federalna diktatura, jer izvršnu vlast ne kontrolira volja naroda. Ona ima Europsku komisiju, koja kao izvršni organ Unije ima potpunu vlast nad zakonodavnim procesom i praktično je nitko ne kontrolira. EU parlament, (s mogućih 12 Hrvata od ukupno 736) ne donosi zakone niti ima moć njihovog predlaganja. Predsjednika Europskog vijeća (trenutno Hermana Van Rompuya) ne bira narod, već to Vijeće i uprkos tome predstavlja Europu s pola milijarde ljudi. Usput, mjesečna plaća mu je 235.000 kuna, dodajući tome još oko 30.000 eurokrata. Zakoni EU su iznad nacionalnih zakona zemalja članica, koje ti likovi uvijek mogu tužiti.

„Naš je cilj integracija Europe, mi industrijalci nadamo se da ćemo uspjeti tamo gdje su političari zakazali“, govorio je Giovanni Angelli, talijanski idustrijalac, pokojni predsjednik „Fiata“ i član neformalnih međunarodnih udruženja koje desetljećima rade na globalizaciji svijeta, odnosno na stvaranju novog svjetskog poretka ili ujedinjenja svijeta pod jedinstvenom Svjetskom vladom Oni tvrde da globalizacija – ekonomska, tehnološka, kulturna i politička integracija svijeta – nije izbor. Ona je rastuća činjenica, koja se neumoljivo razvija uz naš pristanak ili bez njega. Činjenica koju ignoriramo na vlastiti rizik. A oni su najmoćniji ljudi svijeta, vlasnici multinacionalnih korporacija, najvećih medija, banaka, bivši i aktualni političari moćnih zemalja, članovi kraljevskih obitelji, generali, moćni obavještajni lobiji i njima slični. Kroz neformalne organizacije pod patronatom moćnih vlada, prvenstveno američke, stvaraju uvjete za doba u kojemu neće postojati zemlje, već samo regije Zemlje okružene univerzalnim vrijednostima. Dakle, traže globalnu ekonomiju, jedinstvenu Svjetsku vladu (odabranu, a ne izabranu) i jedinstvenu svjetsku Regiju. To je moguće, svjesni su, samo ako se u ostvarenju svojih ciljeva usmjeravaju na tehniku djelovanja, a ne na upoznavanje šire svjetske javnosti s ciljevima. Uvijek s uspjehom nalaze načina da svijet „zabave“ drugim temama, jer su njegovi gospodari, uvijek adekvatno oprezu ljudi na za njih neuralgičnim točkama svijeta. Jako se boje organiziranog otpora stvaranju tog Svjetskog trgovačkog društva, s jednim globalnim tržištem, jednom vojskom za održavanje reda, jednom Svjetskom bankom i jednom globalnom valutom. Sadašnji političko-ekonomski potresi u Americi i EU, umjetno su isprovocirani i planirano vode njihovom krajnjem cilju.

I danas čitamo sviježi tisak, koji prenosi kontrolirane vijesti šireći paniku od mogućeg bankrota nekih članica EU, dok se istodobno, stranicu-dvije dalje, iz usta istomišljenika, nude rješenja za izlazak iz EU krize, dakako, pod već rečenim uvjetima.

Moćni zagovornici globalizacije svijeta svoje želje i planove, na kojima rade duže od pola stoljeća, saželi su u slijedeća pravila koja bi im omogućila potpunu kontrolu svijeta. Oni žele:

-Jedan međunarodni identitet temeljen na uništenju nacionalnih identiteta i stvaranju univerzalnih ljudskih vrijednosti.

-Centraliziranu kontrolu ljudi, putem kontrole mišljenja i nametanja jedinstvenih, njihovih, pravila, kojima će ih kontrolirati.

-Društvo s nultom stopom rasta, neophodno radi uništenja općeg blagostanja.

-Stanje neprekidne neravnoteže izazivanjem umjetnih kriza radi vršenja stalnog pritiska – fizičkog, mentalnog i emocionalnog, radi držanja ljudi u stalnoj neravnoteži. Iscrpljenim ljudima bilo bi „omogućeno“ odlučivanje o vlastitoj sudbini, koje bi se zbunjeno i razočarano izborom okrenulo apatiji. Pravilo dobro uvježbano, među ostalima, i u RH, gdje su autori projekta neprekidno.

-Centralizirana kontrola obrazovanja s ciljem steriliziranja svijeta u pogledu njegove prave povijesti.

-Centralizirana kontrola cjelokupne vanjske i unutarnje politike od strane Amerike ili EU.

-Jačanje Ujedinjenih naroda i njihovo pretvaranje u Svjetsku vladu, najprije u de jure,potom u de facto. Građani bi porez plaćali izravno UN.

-Zapadni trgovinski blok sve do stvaranja Američke unije po uzoru na EU.

-Ekspanzija NATO-a, koji bi postao Svjetska vojska pod patronatom UN.

-Jedinstveni pravni sustav u kojem bi Međunarodni sud pravde postao jedina institucija pravnog poretka.

-Jednu socijalističku socijalnu državu u kojoj bi se pokorni robovi nagrađivali, a drugi planski istrebljivali.

Na osnivačkoj skupini UN u San Franciscu, više od pedeset američkih izaslanika bilo je članovima (ne)vladinih udruga koje su se borile za uspostavu Novog svjetskog poretka. UN su usvojili deklaraciju o ljudskim pravima i međunarodno pravo se bavilo isključivo kontrolom provedbe zakona u zemljama-članicama. Danas UN ima pravo otimati pojedince unutar granica njihovih zemalja i privoditi ih na suđenje u Haag. Premda su ratni zločini gnjusni, na svakoj je državi-žrtvi da sudi vlastitim ljudima po vlastitim zakonima. Ipak, nitko se nije pobunio protiv drske travestije međunarodne pravde.

Stratezi svjetske globalizacije danas kontroliraju svijet, Predsjednika SAD, zameću ratove prema svojim pravilima, kontroliraju sve glavne medijske centre svijeta, sve najvažnije političare, financijaše, sve čelnike središnjih banaka, Saveznih rezervi SAD, MMF, Svjetsku banku, burze, energiju, čak i UN. Zahvaljujući tome otporni su na drugačija mišljenja i postupke i sposobni su ukloniti svaku prepreku svom naumu. Uvjereni su da je danas moguće potpuno legalnim sredstvima utrti put totalnoj diktaturi, a da američke, europske ili ostale svjetske vlade uopće ne primjete. Članovi dinastije Rockfeller, Brzezinski, Kisinger, Vance, Owen, Bildt i stotine sličnih, članovi su nekoliko svjetskih globalističkig neformalnih organizacija, instituta, okruglih stolova i drugih formi (ne)vladinih udruga, garant su uspjeha svog nauma. Nihove ideje su duboko inkorporirane u politike ovih prostora i u mnogočemu se daju prepoznati, dakako po stvaranju preduvjeta. Za sada, jer su uključivali i niz eksperimenata za druga vremena i narode. Mnogi osvješćeni ljudi u svijetu smatraju ih zakonitom korporativnom mafijom za čije postojanje rijetki znaju, ali ih svi osjećaju, jer utječu na državne politike u svim područjima.

Ameriku, današnju, u vremenu sadašnjem, prepoznajemo iz riječi jednog od najvećih svjetskih „zavjerenika“, Henrya Kissingera, koji je svojedobno rekao: „ Danas bi Amerikanci bili ogorčeni kada bi UN-ove jedinice ušle u Los Angeles da uspostave red; sutra će na tome biti zahvalni. To će vrlo pouzdano biti tako ukoliko im se bude reklo da postoji nekakva vanjska opasnost, stvarna ili nagovještena, koja izdaleka prijeti samom našem opstanku. Tada će svi narodi svijeta preklinjati svjetske vođe da ih izbave od tog zla. Jedina stvar koje se svaki čovjek boji je nepoznato. Kada im se podastre takav scenarij osobna prava bit će dragovoljno ustupljena u zamjenu za opću dobrobit koju će im jamčiti svjetska vlada“. Potom je Nelson Rockfeller obznanio u knjizi Budućnost federalizma, slijedeće: Baš po tom receptu posljednjih godina živi Amerika. „Danas niti jedna država nije u stanju obraniti svoju slobodu ni zadovoljiti potrebe i želje svog naroda unutar vlastitih granica ili uz pomoć samo vlastitih resursa... Dakle, samostalna nacionalna država prijeti da će po mnogočemu postati anakrona...“.

Mnogi moćni, nerijetko tajni, forumi, igraju na stvaranje Novog svjetskog poretka, prema kojem se bogatstvo, koncentrirano u rukama malobrojnih, koristi za postizanje kontrole nad svijetom. Moćni pojedinci, često isti u većini foruma, dijele istu antinacionalističku filozofiju i pokušavaju spriječiti nacionalne snage unutar država da utječu na politiku.

EU je, dakle, ekonomsko-politička asocijacija, koja će tvoriti Novi svijet i biti jedna od tri Regije svijeta, pored Američke unije i Pacifičko-azijske zajednice. Ključna politička zadaća vlada svih zemalja je da po svaku cijenu spriječi ponovnu pojavu gospodarskog nacionalizma u svim oblicima – industrijskom, tehnološkom i znanstvenom, radi tog ostvarenja. Sve to dovest će, na kraju, do željenog cilja svjetske korporativne mafije kada bogati postaju još bogatiji, siromašni još siromašniji, a srednja klasa se neprestano smanjuje. To je cijena koju su međusobno povezane organizacije „s međunarodnim krugom pripadnika“ silom naplatile svijetu iza leđa. Danijel Estulin bi rekao: “Žrtvuju naše snove, našu neovisnost i našu samostalnost na oltaru Novog svjetskog poretka.

Humanost svjetskih „zavjerenika“

Često smo imali (ne)sreću čitati o humanosti tvoraca Novog svijeta, Skupine G-8, koju čine najbogatije zemlje svijeta i njihovom (nesebičnom?!) obećanju pomoći nerazvijenim zemljama, naročito onim s Novim vladama nastalim u „Arapskom proljeću“. Obećali su 80 milijardi dolara, dvostruko više nego do sada, što i nije problem jer obećanja uglavnom ne ispunjavaju. Tu je nezaobilaznih 7 međunarodnih financijskih institucija; Svjetska banka, MMF, 3 arapska fonda... Njihovo pravilo „voditi ratove da bi nastao mir, ali i ekonomska iscrpljenost i ovisnost o jakima“, ovaj put je naročito uspjelo u Sjevernoj Africi, kao i pravilo:“ Katastrofe su dobre za posao. Bez njih ne bi bilo humanitarne pomoći, a bez toga ne bi bilo prostora za tajne obavještajne umrežene operacije, kao dijela nezaobilaznih zahtjeva Zapada za geopolitičkom kontrolom svijeta“. Ne čini li nam se ta strategija odnekud poznata kao i sve navedeno, te još mnogo nevjerojatnih stvari koje ćemo postupno otkrivati.

Građanin RH ne zna što je sve ispregovarano kao preduvjet ulaska u EU. No, znajući što nam je prenio Wiki Leaks i koja iskustva imamo do sada, lako je shvatiti naš strah, uostalom ne reče li sam Kissinger da je strah osnova za manipulaciju.

Ali, već je rečeno da globalizacija nije izbor. Ona je rastuća činjenica koja se neumoljivo razvija uz naš pristanak ili bez njega. Činjenica koju ignoriramo na vlastiti rizik. Onda se lakše odlučiti:

EU – yes or no?

Učini li komu da je previše teorija zavjere neka se prisjeti ljudi i događaja posljednja dva desetljeća, ili sačeka – ne previše.

srijeda, 11.01.2012.

KARAMARKO, TOMISLAV KARAMARKO – IZNENAĐENJE TJEDNA U HRVATA

Iznenađenje tjedna, i ove (mlade) godine, svakako je KARAMARKO, TOMISLAV KARAMARKO – ČOVJEK KOJI NE PODNOSI DEZOLACIJU. Dok je veliki postotak ponosne Nacije očekivao barem malo odmora od prvog mediokriteta Lijepe svoje, on je, poput Mr. Chancea, ponovno avanzirao i, sa svojim rijetkim, neodoljivim osmjehom, stigao u naše domove trijumfalno najavljujući pohod na čelo zajednice, Hrvatske demokratske zajednice. Da nismo retardirani ne bi nam bilo kako jeste, ali ni to nije zapreka da se automatski shvati kako će Mr. Chance, koristeći ranija „vrtlarska“ iskustva, lako isprovocirati prijevremene izbore i evo nam ga za premijera već za godinu dvije. Okorjeli desničar sa stažom koliko i u HDZ-u, iza sebe ima sve povrijeđene veličine poput generalskog zbora, nekoliko stotina šefova braniteljskih udruga i hrpe špijuna i policajaca svih provenijencija, koje je godinama spremao praštajući im grijehe šančeći ih moralno i materijalno za presudnu bitku protiv boljševizma. Ima nešto u tom čovjeku, ili možda u nama nema što bi trebalo, no kako bilo, njegovo poslanje započinje u simboličnoj 33 godini života i, da ne bi činili grijeh, valja podsjetiti kako je preko aspere došao do astre.

Veliko Poslanje Mr. Chancea

A.D. 1992. javlja nam se u funkciji šefa kabineta predsjednika Vlade RH, gospodina Josipa Manolića, potom Franje Gregurića. Koliko je prva (politička) ljubav bila presudna u njegovom kasnijem poslanju znat ćemo uskoro. Slijedeće dvije godine žrtvuje se na funkciji šefa kabineta predsjednika Hrvatskog sabora, gospodina Stjepana Mesića, a onda tri godine ima misiju pastira Policijske uprave zagrebačke. Od 1996. kada osjeća zov i napušta HDZ, do 1998. biva pomoćnik ministra policije, odakle slijedi poslanje do šefa izbornog stožera predsjedničkog kandidata Stjepana Mesića i postaje savjetnik Predsjednika države za nacionalnu sigurnost. Od smjene vlasti 2000. godine, u misiji je predstojnika ureda za nacionalnu sigurnost. Od 2004. do 2006. ravna protuobavještajnom agencijom, a dvije slijedeće godine je vrhovni ravnatelj SOA-e, ili, za smrtnike, vrhovne tajne sigurnosne službe. Od 2008. do nedavno, ili do općenarodne vježbe početkom prosinca, pod nazivom Sjaši kurta da uzjaši Murta, On je Ministar unutarnjih poslova. ZNA SE tko ga je odakle i kada doveo i zašto mu je trebao. Krug se zatvorio, sve moguće zapreke je uklonio i bal može početi. I, sada je tu, ozbiljno, ma koliko se mi tješili da je u nemogućoj misiji. Jer, on Karamarko, Tomislav Karamarko, sa svjetovnim zvanjem profesora povijesti, na TV nam je OBJAVIO što će OBJAVITI uskoro - svoj pohod u nove političke visine. Objava što će objaviti zacijelo je nauk iz hrvatskih tajnih službi kojima je ravnao.

Nema hrvatskog nesretnika koji s dosezima ovog genijalca ne bi postao sretan. Sva mu uža i šira rodbina već jest, a ima i zašto, ali im još nije palo na pamet da se u karijeri Mr. Chancea potkrao jedan problem. Naime, on je od početka do kraja (vjerujem definitivnog) bio u samom vrhu borbe protiv kriminala, korupcije i inih zala koja rastaču ovu nesretnu zemlju. Svo vrijeme je bio bogato nagrađivan, a u pauzama se i sam snalazio rukovodeći vlastitim privatnim sigurnosnim tvrtkama čije je djelovanje nepropusno ispreplitao s državnim. Dakle, njegovo genijalno sigurnosno „vrtlarenje“, gotovo svo vrijeme postojanja samostalne RH, korespondira s vremenom neviđene pljačke, a specifikum je da su ga upravo pljačkaši zdušno podržavali u ostvarenju blistave karijere, sve do posljednjeg levela koji mu je osigurao trajnu nedodirljivost.

Teško je razlučiti što je kod njega utjecajnije, PR ili urođena autističnost, tek ponašanje mu prilično zbunjuje. Bavio se policijskom strukom i sudjelovao u operativi kada nije trebalo i obratno, nije ga bilo gdje mu je inače mjesto. Malo je govorio, što mu je jedina pozitivna odlika, ali sasvim dovoljno da ogrebe slušni mehanizam iole normalnog slušatelja. Vozio je po rubu kompetencija i nerijetko zalazio u vode protiv kojih se trebao boriti. Samozatajnost, koju je očito pokupio u jeftinim krimi-serijama, momku kamenih gena nije uspjevala, a političkim bauljanjem napravio je zavidnu političku lepezu – od Manolića do rigidnog desničara. Djeluje „samouvjereno“, poput svih mu sličnih koji su svjesni da račune moraju položiti kad-tad.

Mr Chance je, dakle, najdirektnije odgovoran za podrivanje gospodarskog sustava zemlje, štoviše za njegovo uništenje, što je najveći krimen koji je bio pozvan spriječiti. On je bio prvi pastir u koži vuka, pa mu mora biti jasno da će stradati, ako su ovce nestale. Autor je, ili koautor, najvećih policijskih bisera u kojima su stradali brojni nevini građani. Maskiranim specijalcima „hvatao“ je devedesetogodišnjake po klijetima, a na naoružane pljačkaše banaka slao je goloruke policijske pitomce. Prvog je morao pustiti, jer je pogriješio, a drugi je poginuo, jer je opet pogriješio. U njegovu mandatu u službenu upotrebu ušla je policijska sintagma: Policija ne može pronaći osobu koja joj je dobro poznata, ili policijski uspjeh razvidan je u velikom broju pozvanih na obavjesni razgovor.

Izdaja kao vrlina

Samo iz djelića CV –a našeg Mr. Chancea jasno proizlazi da je, u osnovi, izdao vlastitu zemlju ne čuvajući povjereno, zbog čega će generacije ispaštati, dapače aktivno sudjelujući u rastakanju nekad zavidnog bogatstva ove zemlje-paćenice, da je potom izdao svog mentora, koji mu je osigurao predposljednju, najveću funkciju, a evo ga, upravo izdaje posljednjeg, Jadranku Kosor , što samo po sebi i nije zlo da nije od njega.

Pouka i poruka

Karamarko, Tomislav Karamarko, loši profesor povijesti, jer iz nje nije ništa naučio, nikada faktički nije bio na čelu nacionalne sigurnosti, već nacionalne sramote i nepopravljive štete. Domogne li se nove funkcije, iako ni njegovi prethodnici nisu bili mnogo bolji, veliki prorok, sadašnji Ministar financija, koji nam je nedavno prorekao iznimno teška nadolazeća vremena, morat će svoje proročanstvo dopuniti novim poraznim predviđanjima, a novi Ministar policije, morat će aktivirati dio umirovljenih policajaca iz kvote svog prethodnika, jer mu je aktivnih kadrova već ponestalo.

„Dobrodošli, Mr. Chance“ , američki film snimljen po scenariju Jerzya Kosinskog, je crnohumorni osvrt na neke aspekte američkog načina života, za većinu hrvatskih medija bio bi prikaz sasvim normalnih stanja, ako je suditi po njihovoj pecepciji imena i djela NAŠEG Mr. Chancea, kojeg, bez zadrške, prikazuju kao poštenjaka, borca protiv kriminala i korupcije, priželjkujući nastavak njegova političkog uspona.

Pozdrav svim mladim poštenim profesorima povijesti, kolegama opisanog, koji vrhunac karijere ostvaruju konobareći ljeti na Jadranu, koji, eto, slučajno nisu polivalentni poput njega, ili su preskakali predavanja iz kameleonstva. Da je i jedini bilo bi previše, ali on je tek jedan od njih. A kraj se, složit ćete se, ne vidi.

Bože, navraćaš li ikada u ove zabiti?

subota, 07.01.2012.

NEKA TI BOG POMOGNE, MINISTRE MATIĆU

Rat

Rat je kompleksni i intenzivni društveni sukob prouzrokovan etničkim ili političkim proturječnostima, kojima se, uz primjenu masovne oružane borbe teži ostvarenju ekonomskih i(li) političkih ciljeva država i(li) naroda. Iako mu je temeljni sadržaj oružana borba, u se uključuje i druge oblike borbe, koje ga čine sveobuhvatnim. Rat je rješavanje povijesnih suprotnosti, koje su se nagomilale u tolikoj mjeri da nema drugih načina rješenja problema. Rat je sredstvo politike i njena produžena ruka. Dakle, nije svrha sam sebi, već već produženju određenih politika.

(Anti)ratnici

Rat, prvenstveno, realizira jedna kategorija pripadnika zaraćenog naroda - vojska, koja se, postupno, dijeli na idealiste, koji u pravilu ginu, ili završavaju u zatvorima (zbog iznevjerenih ideala ). Njen najveći dio kasnije "baulja" u novostečenoj "slobodi", najčešće marginaliziran od ostalih kategorija društva, svojevrsnih nus pojava, gdje prvenstveno spadaju slavohlepci svih vrsta i boja i nezaobilazni ratni profiteri. Borci pobjeđuju u ratu, politika u miru, ili banalizirano; konj ore, a kočijaš naplaćuje. Politika se temelji, u pravilu, na ratnim nus-pojavama.

Tip rata, ovog posljednjeg, Domovinskog, to iskustvo, iz ranijih ratova, potpuno je usavršio.I do tada je bio manji problem ratni neprijatelj, jer se s njime nosi svatko prema ratničkim sposobnostima i motivima koji najčešće budu "stvar odgoja" i u toj relaciji postoje kakva-takva pravila. Onaj drugi, rat poslije rata, kada rezultate prigrabe slavohlepci i ratni profiteri, koji se uhljebe u politici i raspolažu stečevinama rata, opasniji je i nemoralniji od prvog, jer su žrtve vlastiti ljudi - oni koji bi po svemu trebali biti baštinici tih stečevina, a i traje nmogo duže. Hrvatski čovjek, onaj pozitivni, tek izišao iz petogodišnjeg rata s vojnim neprijateljem uvučen je u drugi, dugotrajni, koji traje i, po svemu sudeći, trajat će još dugo, dok se ne ugasi sam od sebe.

Što Ti je činiti, ministre

Navedeno je osobina svakog rata, ma kada i gdje se vodio, ovog Domovinskog posebno, jer su njegove nus-pojave predviđene i u startu ozakonjene, što opterećuje njegove stečevine, povijest i posao svakog ministra branitelja, koji, makar i nesigurno, poput ovog posljednjeg, pokušava „uvesti reda“. Ako su njegovi prethodnici, proizašli iz ratnih nus-pojava, dodatno zakomplicirali stanje stvari, iz političkih ili osobnih razloga, sve dobiva na težini posla koji mu predstoji. Pa, neka mu Bog pomogne.
No, ako se uvuče u rasprave s raznim Pavkovićima iz Podravke, koji se godinama predstavljaju jedinim osloboditeljima zemlje, uzimajući sebi i prava koja spadaju u nadležnost Vlade i Sabora,a takav je slučaj i s privilegijama, onda, u startu, gubi svaku šansu za svoje i naše „preživljavanje“. Njegovo nastojanje da udovolji svakome rezultirat će, kako to inače biva, da neće udovoljiti nikome, već će SDP-ov kompleks podilaženja galamdžijama ponovno oživjeti. Sentimentalno je vezan za stvari koje bi trebao hladno razriješiti, konačno i onako kako se definitivno očekuje od ministra čija je to nadležnost.

Iskustvo koje previđa...

Ministar će, kako reče danas u „Veteranima mira“, dio tereta prebaciti na ratne zapovjednike, koji bi, prema njegovu (ne)iskustvu trebali biti temelj i garancija uvođenja reda u osjetljivo braniteljsko područje. Dat će im, kaže, na uvid Registar branitelja, koji će moći reducirati, a to su, uvjeren je, već dijelom učinili pišući monografije postrojbi. Dobra priča za pripite ljude ispred prodavnice piva u predgrađu, no krajnje pogrešna iz usta Ministra branitelja.

...Škabrnjsko iskustvo

Dakle, Ministar će, prema njegovim riječima, postupiti prema iskustvu Škabrnje, odnosno njenog slučaja, boraca i zapovjednika, jer je baš „Obrana Škabrnje“, na čelu s njenim zapovjednikom, dok je on bio savjetnik Predsjednika, odlikovana najvišim odličjem za hrabrost. Valja vjerovati da je tada budući Ministar bio ključna figura u savjetovanju šefa, čime je, između ostalog, zaslužio ministarsku poziciju. Ali, valja se i plašiti sličnog scenarija u budućnosti, jer je taj čin, prema težini uvrede poštenih branitelja, u rangu najvećih gluposti njegovih prethodnika. Dakako, Ministar ima i druge uzvišene planove s „Škabrnjom“ i valja se bojati da „betonira“ , poslije Vukovara, najveću ratnu sramotu vojnih stratega, glupost, neznanje, ili nešto treće, čime bi se, prije svega trebale baviti njegove kolege, a on tek potom. Jer, istinu se teško može beskrajno kriti, a ona, barem u Škabrnji i zadarskoj županiji postoji, ali do sada nikome nije trebala. Preskoči li raščistiti „Slučaj Škabrnja“, koji uzima danak i prečesto van granica Lijepe naše, prvenstveno u Haagu, a ne manje i u domaćem pravosuđu, ništa ga neće spasiti od nastavka valjanja u davno stvorenom političkom blatu, koje se održava smrtima najnedužnijih. Građani Hrvatske su navikli gledati lopove, profitere i slične na slobodi, ali im sve teže pada što razne protuhe, neljudi i lažni branitelji, postaju heroji Domovinskog rata dok pošteni „bauljaju u slobodi“.

Nesigurnost i lutanje Ministra branitelja, kojemu valja dodati i neodlučnost njegova šefa u pogledu bitnijeg zaokreta u „problemu branitelja“, te ostavljanje prostora već viđenom političkom pragmatizmu, obeshrabruje u startu.

Izgradnji bolnica i hospicija za branitelje, što je vjerojatno „diplomski rad“ (jedini) ministra Kotromanovića, a drži je se i ministar Matić, trebalo je prethoditi oslobađanje participacije, u visini 50 ili 80 kuna HZZO-u, čime bi, u ovoj fazi, svi bili zadovoljni. No, to traži konkretan potez, a do sada se sve svodilo na obećanja na čemu će, bojim se, sve i ostati.
Ako bih ikada bio u situaciji da savjetujem, po bilo čemu, ministra Matića, savjetovao bih mu da se ne upušta u proizvodnju heroja, jer je, prema navedenom iskustvu, moguća ozbiljna pogreška. A, njih je, u njegovu resoru, dovoljno za sljedeće stoljeće. Njegovo poštenje i osobnu hrabrost ni u kojem slučaju ne dovodim u pitanje. Dapače. Rado bih da griješim i ministru Matiću iskreno želim svako dobro. No stanje mi je (pre)dobro poznato da bi nasjeo na neostvariva obećanja. Stara je izreka da stotinu mudrih teško odmrsi ono što zamrsi samo jedna budala. Kakve su tek šanse ministra Matića da odmrsi planirani, ozakonjeni i institucionalizirani teški nered? Ministre, držim ti fige, ne nadam se mnogo i molim Boga da to pomogne.

Neka je sretna recesijski udarna 2012.

	siječanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Siječanj 2012 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv