Najnovija vijest; Indeks ekonomskih sloboda: Hrvatska lošija od Gvatemale i Mongolije. Padamo. U 2011. Albanija i Ruanda slobodnije od Hrvatske.
Već smo navikli da se civilizacijska dostignuća Republike Hrvatske kreću, uglavnom, između pedesete i stopedesete „stube“ u svijetu i biti na dvadesetosmoj je već, samo po sebi, golem uspjeh. Nešto manji je kada shvatimo da se radi o europskom „stubištu“ i da je ta europska, optimistička, civilizacijska stuba ekvivalent one posljednje, stopedesete, u svjetskim razmjerima. Dodajući poseban tretman, koji nam je Europa nametnula, prije nego nas kani „prigrliti“, bremzu, kojom nam uvjetuje brzinu i kvalitetu približavanja krajnjem cilju, sve je manje mjesta optimizmu. Do formalnog i punopravnog (ako ikada bude) članstva u EU bit će još niz testova, koji će, sudeći po svemu, i u uvjetima ostvarenja formalnog članstva, dovesti u pitanje punopravnost. Gotovo je izvjesno da ćemo dugo stažirati prije polaganja europskog ispita punopravnosti. Pa, ako položimo. U svijetu, kakav jeste, preživljavaju jaki, što i jeste suština prekrajanja svijeta, odnosno globalizacije, a RH, s geopolitičkim položajem i povijesnim iskustvom, čini zahvalan „materijal za oblikovanje“. Ne svjedočimo li tomu svakodnevno? Konfuzija, a ne neznanje, nametnuta građanima, koji navodno odlučuju za i protiv, samo je stvaranje alibija za političku elitu koja, dokazano je, nije uvijek kompatibilna s vlastitim narodom.
Dakle, neosporna činjenica da ćemo biti tek 28. članica, da je ispunjavanje europskih zahtjeva trajalo neshvatljivo dugo i da je stanje u EU alarmantno – u startu obeshrabruje. Kako bilo, tu smo gdje jesmo i dugo se barata podatkom kako je za članstvo u EU tek polovina hrvatskih ljudi. Detaljne analize razloga zašto je tomu tako - nema. Obzirom na ekonomsko i političko stanje u EU, koje je svakim danom sve bremenitije, gotovo je izvjesno kako će elan hrvatskog proeuropskog čovjeka sasvim sigurno u silaznu putanju, uprkos tv propagandi (ili zahvaljujući upravo njoj). Koliko će tome doprinijeti stanje stvari u EU, toliko će i politička (zlo)upotreba pristupanja na domaćoj političkoj sceni, posebno izražena u postizbornom periodu i djelovanju gubitničkih povrijeđenih „veličina“, najviše u svjetlu referenduma o pristupanju. Doduše, mediji su tome pristupali iz raznih kutova, najčešće stavljajući raspoloženje građana prema EU u kontekst političkog (ne)raspoloženja na domaćem terenu ispred europskih odlučujućih faktora.
Najveći problem, koji utječe na (ne)raspoloženje građana Hrvatske prema EU, nije onaj uvjetovan (ne)raspoloženjem na domaćoj političkoj sceni, jer stav takvih građana proizlazi makar i iz sužene političke svijesti. Najveći je problem što su se ljudi prinuđeni životno odrediti prema nečemu što ne poznaju, o čemu imaju nametnuto, konfuzno mišljenje. Odatle strahovi i materijal za političko manipuliranje ljudima u zemlji gdje politika prvenstveno služi samoj sebi, a „najuspješnija“ je kada manipulira neznanjem i neredom u glavi sljedbenika.
Danas europski, pa i hrvatski građanin, od strane relevantnih političkih faktora, nailazi na zagovor „više“ faze ujedinjenja europskih zemalja, koji rješenje vide u Sjedinjenim europskim državama. To jest planirana faza geopolitičkog i ekonomskog ustrojstva Europe stara koliko EU i nije sporna osim u mjeri koja se odnosi na nas, na građane kojima nitko (realno) nije objasnio suštinu EU, koja traje pola stoljeća. Baš onoliko koliko kasnimo za svijetom u mnogim aspektima života. Hoćemo li opterećeni neznanjem i zabludama, pored svekolike zaostalosti, preživjeti šok ulaska u EU, odnosno globalizirani svijet.
Što je zapravo, EU? Povijest i cilj
Ni ljude, ni stvari, ni događaje, ni pojave, ne možemo shvatiti ili razumjeti ako ne znamo tko su ili što, njihovo porijeklo, čemu služe, kada su i zbog čega nastali, a onda i druge pojedinosti, ovisno o njihovom utjecaju na naše živote. Što građanin Hrvatske zna o svojoj budućoj eventualnoj životnoj sudbini naročito u uvjetima općeg nepovjerenja čak prema „svom, poznatom“. A, tek prema tuđem i nepoznatom?
„Tehnički podaci“, koji su poznati...
Zametak EU datira iz 1947. godine, od tzv. Marshallovog plana, nazvanog po Georgeu Marshallu, američkom (a da čijem?) generalu i državnom tajniku, koji je njime inicirao rješenje za ekonomske i socijalne prilike poslijeratne Europe, koja je bila u posvemašnjem rasulu. Zbog američke pomoći poharanoj Europi, ista je pozvana da se ujedini oko zajedničkog plana gospodarske obnove. Amerika je, dakako, iskoristila šansu stjecanja dragocjenih trgovinskih partnera, osiguravajući si tržište i trajnu ovisnost o sebi, odnosno amerikanizaciju Europe i svoju dominantnu ulogu u svijetu. Nikada se više ništa bitno nije odlučivalo bez Amerike. To besprimjerno dokazivanje velikodušnosti naišlo je na osudu europskih političkih znalaca, a sam Churchill ga je nazvao „najpodlijim činom u povijesti“.
Pokret za stvaranje ujedinjene Europe dio je šireg plana stvaranja Svjetske vlade, odnosno, budućeg Novog svjetskog poretka, u kojem će američke korporacije biti temelj razvoja, najprije Europe, s glavnim ciljem stvaranja Ujedinjenog svijeta. Upravo na temelju funkcioniranja američke „besprimjerne velikodušnosti“, koja je osnažila Europu, 1950. francuski ministar vanjskih poslova, Robert Schuman, predložio je stvaranje jednog nadnacionalnog tijela koje će upravljati cjelokupnom proizvodnjom ugljena i čelika u Francuskoj i Njemačkoj. Stvorena je Europska zajednica za ugljen i čelik, za atomsku energiju i kasnije, Zajedničko tržište.Tada je, po prvi put, omogućeno upravljanje tim resursima i skupljanje novca van postojećih državnih ovlasti. Stvorena je prva rudimentarna vlada 6 europskih najrazvijenijih zemalja što je, faktički, bio kamen-temeljac Jedinstvene svjetske vlade, preduvjeta Rimskom sporazumu 1957. i stvaranju Europske ekonomske zajednice. Europske zemlje su, dakle, bila primorane na ujedinjenje, ulažući vlastite suverenitete u današnju EU, formiranu u sadašnjem obliku 1993. „Tehnički podaci“ EU su, manje – više, dostupni, nakićeni i lako mogu fascinirati, međutim proklamirane slobode EU svode se na stvaranje korporativne Europe kroz slobode kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala, koje EU doslovno čine korporativnim tijelom, odnosno vrstom asocijacije usmjerene jedino na neometano daljnje bogaćenje najbogatijih, kojima je ostatak Europe na „neograničenoj usluzi“.
I manje poznati
Prema Wikipediji „EU je jedinstveno međuvladino nadnacionalno tijelo zajednice europskih država“, koje neodoljivo podsjeća na već viđeno iz kakvog smo netom mukom izišli. Ona je svojevrsna ekonomsko-politička okupacija (pandan propalom britanskom kolonijalizmu), kojeg valja promatrati kao totalnu preobrazbu Europe, od „bezopasne“ zajednice za ugljen i čelik, preko EZ do spomenute nadnacionalne asocijacije i ustoličenja nove federacije.
EU nije žuđena parlamentarna demokracija, nego neoliberalna federalna diktatura, jer izvršnu vlast ne kontrolira volja naroda. Ona ima Europsku komisiju, koja kao izvršni organ Unije ima potpunu vlast nad zakonodavnim procesom i praktično je nitko ne kontrolira. EU parlament, (s mogućih 12 Hrvata od ukupno 736) ne donosi zakone niti ima moć njihovog predlaganja. Predsjednika Europskog vijeća (trenutno Hermana Van Rompuya) ne bira narod, već to Vijeće i uprkos tome predstavlja Europu s pola milijarde ljudi. Usput, mjesečna plaća mu je 235.000 kuna, dodajući tome još oko 30.000 eurokrata. Zakoni EU su iznad nacionalnih zakona zemalja članica, koje ti likovi uvijek mogu tužiti.
„Naš je cilj integracija Europe, mi industrijalci nadamo se da ćemo uspjeti tamo gdje su političari zakazali“, govorio je Giovanni Angelli, talijanski idustrijalac, pokojni predsjednik „Fiata“ i član neformalnih međunarodnih udruženja koje desetljećima rade na globalizaciji svijeta, odnosno na stvaranju novog svjetskog poretka ili ujedinjenja svijeta pod jedinstvenom Svjetskom vladom Oni tvrde da globalizacija – ekonomska, tehnološka, kulturna i politička integracija svijeta – nije izbor. Ona je rastuća činjenica, koja se neumoljivo razvija uz naš pristanak ili bez njega. Činjenica koju ignoriramo na vlastiti rizik. A oni su najmoćniji ljudi svijeta, vlasnici multinacionalnih korporacija, najvećih medija, banaka, bivši i aktualni političari moćnih zemalja, članovi kraljevskih obitelji, generali, moćni obavještajni lobiji i njima slični. Kroz neformalne organizacije pod patronatom moćnih vlada, prvenstveno američke, stvaraju uvjete za doba u kojemu neće postojati zemlje, već samo regije Zemlje okružene univerzalnim vrijednostima. Dakle, traže globalnu ekonomiju, jedinstvenu Svjetsku vladu (odabranu, a ne izabranu) i jedinstvenu svjetsku Regiju. To je moguće, svjesni su, samo ako se u ostvarenju svojih ciljeva usmjeravaju na tehniku djelovanja, a ne na upoznavanje šire svjetske javnosti s ciljevima. Uvijek s uspjehom nalaze načina da svijet „zabave“ drugim temama, jer su njegovi gospodari, uvijek adekvatno oprezu ljudi na za njih neuralgičnim točkama svijeta. Jako se boje organiziranog otpora stvaranju tog Svjetskog trgovačkog društva, s jednim globalnim tržištem, jednom vojskom za održavanje reda, jednom Svjetskom bankom i jednom globalnom valutom. Sadašnji političko-ekonomski potresi u Americi i EU, umjetno su isprovocirani i planirano vode njihovom krajnjem cilju.
I danas čitamo sviježi tisak, koji prenosi kontrolirane vijesti šireći paniku od mogućeg bankrota nekih članica EU, dok se istodobno, stranicu-dvije dalje, iz usta istomišljenika, nude rješenja za izlazak iz EU krize, dakako, pod već rečenim uvjetima.
Moćni zagovornici globalizacije svijeta svoje želje i planove, na kojima rade duže od pola stoljeća, saželi su u slijedeća pravila koja bi im omogućila potpunu kontrolu svijeta. Oni žele:
-Jedan međunarodni identitet temeljen na uništenju nacionalnih identiteta i stvaranju univerzalnih ljudskih vrijednosti.
-Centraliziranu kontrolu ljudi, putem kontrole mišljenja i nametanja jedinstvenih, njihovih, pravila, kojima će ih kontrolirati.
-Društvo s nultom stopom rasta, neophodno radi uništenja općeg blagostanja.
-Stanje neprekidne neravnoteže izazivanjem umjetnih kriza radi vršenja stalnog pritiska – fizičkog, mentalnog i emocionalnog, radi držanja ljudi u stalnoj neravnoteži. Iscrpljenim ljudima bilo bi „omogućeno“ odlučivanje o vlastitoj sudbini, koje bi se zbunjeno i razočarano izborom okrenulo apatiji. Pravilo dobro uvježbano, među ostalima, i u RH, gdje su autori projekta neprekidno.
-Centralizirana kontrola obrazovanja s ciljem steriliziranja svijeta u pogledu njegove prave povijesti.
-Centralizirana kontrola cjelokupne vanjske i unutarnje politike od strane Amerike ili EU.
-Jačanje Ujedinjenih naroda i njihovo pretvaranje u Svjetsku vladu, najprije u de jure,potom u de facto. Građani bi porez plaćali izravno UN.
-Zapadni trgovinski blok sve do stvaranja Američke unije po uzoru na EU.
-Ekspanzija NATO-a, koji bi postao Svjetska vojska pod patronatom UN.
-Jedinstveni pravni sustav u kojem bi Međunarodni sud pravde postao jedina institucija pravnog poretka.
-Jednu socijalističku socijalnu državu u kojoj bi se pokorni robovi nagrađivali, a drugi planski istrebljivali.
Na osnivačkoj skupini UN u San Franciscu, više od pedeset američkih izaslanika bilo je članovima (ne)vladinih udruga koje su se borile za uspostavu Novog svjetskog poretka. UN su usvojili deklaraciju o ljudskim pravima i međunarodno pravo se bavilo isključivo kontrolom provedbe zakona u zemljama-članicama. Danas UN ima pravo otimati pojedince unutar granica njihovih zemalja i privoditi ih na suđenje u Haag. Premda su ratni zločini gnjusni, na svakoj je državi-žrtvi da sudi vlastitim ljudima po vlastitim zakonima. Ipak, nitko se nije pobunio protiv drske travestije međunarodne pravde.
Stratezi svjetske globalizacije danas kontroliraju svijet, Predsjednika SAD, zameću ratove prema svojim pravilima, kontroliraju sve glavne medijske centre svijeta, sve najvažnije političare, financijaše, sve čelnike središnjih banaka, Saveznih rezervi SAD, MMF, Svjetsku banku, burze, energiju, čak i UN. Zahvaljujući tome otporni su na drugačija mišljenja i postupke i sposobni su ukloniti svaku prepreku svom naumu. Uvjereni su da je danas moguće potpuno legalnim sredstvima utrti put totalnoj diktaturi, a da američke, europske ili ostale svjetske vlade uopće ne primjete. Članovi dinastije Rockfeller, Brzezinski, Kisinger, Vance, Owen, Bildt i stotine sličnih, članovi su nekoliko svjetskih globalističkig neformalnih organizacija, instituta, okruglih stolova i drugih formi (ne)vladinih udruga, garant su uspjeha svog nauma. Nihove ideje su duboko inkorporirane u politike ovih prostora i u mnogočemu se daju prepoznati, dakako po stvaranju preduvjeta. Za sada, jer su uključivali i niz eksperimenata za druga vremena i narode. Mnogi osvješćeni ljudi u svijetu smatraju ih zakonitom korporativnom mafijom za čije postojanje rijetki znaju, ali ih svi osjećaju, jer utječu na državne politike u svim područjima.
Ameriku, današnju, u vremenu sadašnjem, prepoznajemo iz riječi jednog od najvećih svjetskih „zavjerenika“, Henrya Kissingera, koji je svojedobno rekao: „ Danas bi Amerikanci bili ogorčeni kada bi UN-ove jedinice ušle u Los Angeles da uspostave red; sutra će na tome biti zahvalni. To će vrlo pouzdano biti tako ukoliko im se bude reklo da postoji nekakva vanjska opasnost, stvarna ili nagovještena, koja izdaleka prijeti samom našem opstanku. Tada će svi narodi svijeta preklinjati svjetske vođe da ih izbave od tog zla. Jedina stvar koje se svaki čovjek boji je nepoznato. Kada im se podastre takav scenarij osobna prava bit će dragovoljno ustupljena u zamjenu za opću dobrobit koju će im jamčiti svjetska vlada“. Potom je Nelson Rockfeller obznanio u knjizi Budućnost federalizma, slijedeće: Baš po tom receptu posljednjih godina živi Amerika. „Danas niti jedna država nije u stanju obraniti svoju slobodu ni zadovoljiti potrebe i želje svog naroda unutar vlastitih granica ili uz pomoć samo vlastitih resursa... Dakle, samostalna nacionalna država prijeti da će po mnogočemu postati anakrona...“.
Mnogi moćni, nerijetko tajni, forumi, igraju na stvaranje Novog svjetskog poretka, prema kojem se bogatstvo, koncentrirano u rukama malobrojnih, koristi za postizanje kontrole nad svijetom. Moćni pojedinci, često isti u većini foruma, dijele istu antinacionalističku filozofiju i pokušavaju spriječiti nacionalne snage unutar država da utječu na politiku.
EU je, dakle, ekonomsko-politička asocijacija, koja će tvoriti Novi svijet i biti jedna od tri Regije svijeta, pored Američke unije i Pacifičko-azijske zajednice. Ključna politička zadaća vlada svih zemalja je da po svaku cijenu spriječi ponovnu pojavu gospodarskog nacionalizma u svim oblicima – industrijskom, tehnološkom i znanstvenom, radi tog ostvarenja. Sve to dovest će, na kraju, do željenog cilja svjetske korporativne mafije kada bogati postaju još bogatiji, siromašni još siromašniji, a srednja klasa se neprestano smanjuje. To je cijena koju su međusobno povezane organizacije „s međunarodnim krugom pripadnika“ silom naplatile svijetu iza leđa. Danijel Estulin bi rekao: “Žrtvuju naše snove, našu neovisnost i našu samostalnost na oltaru Novog svjetskog poretka.
Humanost svjetskih „zavjerenika“
Često smo imali (ne)sreću čitati o humanosti tvoraca Novog svijeta, Skupine G-8, koju čine najbogatije zemlje svijeta i njihovom (nesebičnom?!) obećanju pomoći nerazvijenim zemljama, naročito onim s Novim vladama nastalim u „Arapskom proljeću“. Obećali su 80 milijardi dolara, dvostruko više nego do sada, što i nije problem jer obećanja uglavnom ne ispunjavaju. Tu je nezaobilaznih 7 međunarodnih financijskih institucija; Svjetska banka, MMF, 3 arapska fonda... Njihovo pravilo „voditi ratove da bi nastao mir, ali i ekonomska iscrpljenost i ovisnost o jakima“, ovaj put je naročito uspjelo u Sjevernoj Africi, kao i pravilo:“ Katastrofe su dobre za posao. Bez njih ne bi bilo humanitarne pomoći, a bez toga ne bi bilo prostora za tajne obavještajne umrežene operacije, kao dijela nezaobilaznih zahtjeva Zapada za geopolitičkom kontrolom svijeta“. Ne čini li nam se ta strategija odnekud poznata kao i sve navedeno, te još mnogo nevjerojatnih stvari koje ćemo postupno otkrivati.
Građanin RH ne zna što je sve ispregovarano kao preduvjet ulaska u EU. No, znajući što nam je prenio Wiki Leaks i koja iskustva imamo do sada, lako je shvatiti naš strah, uostalom ne reče li sam Kissinger da je strah osnova za manipulaciju.
Ali, već je rečeno da globalizacija nije izbor. Ona je rastuća činjenica koja se neumoljivo razvija uz naš pristanak ili bez njega. Činjenica koju ignoriramo na vlastiti rizik. Onda se lakše odlučiti:
EU – yes or no?
Učini li komu da je previše teorija zavjere neka se prisjeti ljudi i događaja posljednja dva desetljeća, ili sačeka – ne previše.
Post je objavljen 12.01.2012. u 20:19 sati.