JAVERT

nedjelja, 15.01.2012.

Buvlji fašizam

Opet je proradio buvljak fašizma u Hrvata. Kažu da nesreća, utkana u temelje kuće, makar i u manjoj mjeri, povremeno izlazi van i uznemiruje ukućane. Isti je slučaj i s državom, a u njenim temeljima je ima, ma koliko se tko tomu opirao, i to u rasponu od česte upotrebe sastavnica fašizma do onog koji se razmahao u svoj svojoj punini. Uostalom, ista ta država ga je ponekad, najčešće pod pritiskom civiliziranog dijela svijeta, osuđivala, a mnogo češće nagrađivala, što ga je činilo samo jačim. Možda opreznijim, jer ono što te ne uništi to te ojača. Iz povijesne ropotarnice nedavno se izvukao sam Antun Vrdoljak, olovni čovjek olovnih vremena, što je medijski prihvaćeno poput svakog normalnog događaja. Čak i uz činjenicu da opet prijeti, jer mu je očito svjetiljka postala pretijesna, ili je osjetio zov iz baze skrivene u politički poraženim silama.

Drugi slučaj, koji je aktualiziran prije tri mjeseca, a ovih dana ponovno, posebno uznemiruje, koliko zbog sebe samog toliko i zbog ravnodušnosti javnih medija. Tretiraju ga, prema „dobrim običajima“ iz devedesetih, običnim sudskim procesom koji, zasad, nema izgleda čak ni za prerastanje u optužnicu. Naime, radi se o krakovima nesreće zvane slučaj obitelji Zec, koji i danas izaziva osjećaj jeze i stida kod svakog mislećeg građanina, koji je u nj makar i površno upućen.

Dakle, u vezi s tim, baš se ovih dana, nastavlja sudski proces, ne protiv ubojica obitelji Zec, koji su redom oslobođeni bilo kakve odgovornosti, čak i uprkos priznanju svih vinovnika zločina, već protiv Žarka Domjana, bivšeg premijera RH. Baš taj, Žarko Domjan, dok je obnašao visoku dužnost premijera, po uzoru na najmračnije ljude i vremena, bez dokaza i suda, osudio je na smrt izvjesnog Škorića, šefa saborskog restorana i – ne osjeća se krivim. Dapače, baš kao sada na sudu, lani je na hrvatskoj katedrali duha naširoko opravdavao svoje morbidne postupke i dosipao sol na ranu žrtvinoj obitelji. Oni su, dakako, pokrenuli privatnu tužbu povrijeđeni hladnokrvnošću ovog monstruma, koji je, sasvim normalno, sve mogao prešutjeti i doživotno uživati zaštitu Lijepe svoje. Još se ne zna da li i on osjeća isti zov poput spomenutog Antuna, s kojim je dijelio iste ideje i postupke, iako neka aktualna događanja zovu, samo zovu.

Da njegov spomenuti morbidni postupak nije bio slučajan i usamljen dokazuje činjenica da se, paralelno njegovoj potjeri za izdajicama Domovine, koja je rezultirala smrću progonjenih, upravo u kući njegove sestre, „slučajno“ opet jedne od utemeljiteljica hrvatske katedrale duha, odvijao pravi horor – kažnjavanje izdajica teškim mučenjem. Ta obiteljska sklonost će, po svemu sudeći, ostati nekažnjena, barem dok zemljom hoda pravnički mag Vladimir Šeks, jak u zaštiti koliko su drugi slabi u progonu tih i takvih neljudi.

Po svemu sudeći, ne samo temelji, već su i noseći stubovi ove monumentalne građevine, koja nam je suđena, bitno kontaminirani „projektom diktature, koji državu, naciju i vođu nadređuje građaninu i njegovim pravima“.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv