Zasto Japanci "srcu" dok jedu?
Kad sam god u nekoj tradicionalnoj japanskoj zalogajnici, gotovo uvijek cujem da ostali gosti glasno "usrkavaju" svoje jelo proizvodeci pri tom i pripadajuce zvukove.
Proslo sam ljeto sa nekoliko japanskih prijatelja bio i u Hrvatskoj. Oni koji su u Europi bili prvi put, u restoranima su se "takmicili" tko ce glasnije "srkati" odredjena jela - ona koja su im se posebno svidjela.
Mnoga se jela u Japanu sluze gotovo pa kipuca. A isto tako, mnoga se jela, kada nisu iznimno vruca ne smatraju ukusnim - osim sukiyakija ili tempure, ovdje valja pribrojati i razlicite vrste tjestenina kao i miso juhu.
Osim sto srkanjem komplimentiraju jelo, kod jedenja prevrucih jela stavar je i u prakticnim razlozima - zrak koji se usrkuje zajedno sa jelom ( osim sto stvara zvuk) jelo ujedno i hladi i sprjecava opekline po ustima i jeziku. Umaci i juhe na zapadnjackim trpezama takodjer znaju biti vrlo vruci, ali zlica je dizajnirana na nacin da put koji prodje od zdjele do usta hladi jelo na odgovarajucu i prihvatljivu temperaturu. Japanci ne koriste zlice i ne postoji "put hladjenja", nego se npr. miso juha ispija izravno iz posude.
Odredjene vrste tjestenina - sobe - takodjer se usrkuju iako nisu vruce. Kod njih tajna lezi u tome na nacin na koji se jedu - umakanjem u umake, punih usta i gutanjem bez zvakanja. Kazu i da je ovo najbolji nacin za dozivjeti punocu okusa japanske sobe.
Zasto zapadnjaci ne vole japanske javne WC-e?
Javnih WC-a u Japanu ima na svakom koraku. Mali ducani, stanice za vlak, trgovine, robne kuce... sve imaju WC-e otvorene za one koji su u nuzdi, i ne placaju se. Zapadnjacima je mozda malo konfuzno uci u tradicionalni japanski WC - cucavac. Nisu sigurni kako se "postaviti," postoji mogucnost da stvari iz dzepova padnu u rupu, ili nesto na vlastitu noguako niste dovoljno pazlljivi. WC-i sa skoljkama ili kako ih u Japanu zovu zapadnjacki, isto tako imaju neke svoje zamke. Koji gumb pritisnuti? Malo nepazljiviji, u nepoznavanju japanskog pisma, mogu pospricati i cijeli WC.
Ipak, nesto sto zapadnjacimamozda i najvise smeta je to sto se ljudi koji su zauzeti sami sobom na pisoarima, jako se cesto mogu vidjeti iz vana.
Za razliku od onih na Zapadu, WC - u japanu su dizajnirani da se ljudi mogu vidjeti. Ali, na Zapadu i mnogi WC-i imaju vrata kojima je donji dio "odrezan" da se vide noge onih koji su u kabini. Iako je ovaj segment uveden iz sigurnosnih razloga, zapadnjacima ne smeta ako im se vide noge - uostalom, manje vise svi se ovdje nalaze iz istih potreba. ( Naravno, one malobrojne koji nemaju pametnijeg posla nego se natezati do besvjesti ne treba u brajati u ovu skupinu.)
U Japanu, zbog toga sto ljudi koji nemaju potrebe uci u WC, njih niti ih ne zanima sto se tamo dogadja i cak ni ne primjecuju da postoji WC. Javni WC-i su nesto poput paralelne dimenzije, koja mozda egzistira, ali se ne primjecuje. Ljudi kad iz jednog realiteta zakorace u drugi, jednostavno se iskljuce iz onog prijasnjeg.
Zbog cega Japanci lose govore engleski jezik?
O.K. nije samo engleski jezik u pitanju, za Japance kruzi stereotip koji to vise i nije, da su losi u stranim jezicima. Engleski je ipak najpopularniji, ali svejedno... Turist koji posjeti Japan, u najvecem broju slucajeva moze sjesti i zaplakati od muke i pri najobicnijem narucivanju jela u McDonaldsu.
Internetom takojer kruze mnoge fotografije razlicitih natpisa koje Japanci sa ponosom isticu na svojim proizvodima. U mnogo slucajeva, za engleskog su govornika, vrlo nerazumljivi.
Japanci se medju sobom sale da nemaju problema sa engleskim jezikom kada putuju inozemstvo, jedino problema imaju oni koji ih slusaju.
Jedan dio problema lezi u poprilicno japanskom losem izgovoru engleskih rijeci, ali po rijecima strucnjaka, izvor problema lezi u pomalo besmislenom nacinu ucenja engleskog jezika u skolama.
Navodno su sada poceli "eksperimentirati" i sa izgovorom u skolama, ali u najvecem broju slucajeva, streba se samo gramatika i ciranje. Kroz citanje se zapamti nesto i rijeci, ali ne i kako se izgovara.
Kako nisu uvjezbavali izgovor, Japance je jako tesko razumjeti kad pricaju, ono sto oni misle, engleski jezik.
Uz manjkavost u skolama, u Japanu takodjer, do nedavno nisu imali ni previse stranaca s kojima bi mogli govoriti ili vjezbati, ali je bilo dosta novina, publikacija i knjiga tiskanih na engleskom jeziku. Skolski se sistem prilagodio zbilji i fokusirao najvise na citanje.
Zbog nedostatka govornog jezika i razumjevanja istog, u Japanu nije problem vidjeti i neki trendy ducan vrlo zanimljiva imena poput ovog na donjoj fotografiji.
Zbog cega se budisticki svecenici u Japanu mogu vjencavati?
I u krscanstvu neki se svecinici mogu vjencavati, dok za druhe je obavezan celibat. Katolicki su svecenici ( barem sluzbeno ) u celibatu, dok to ne vrijedi za njihove protestantske i neke pravoslavne kolege.
Budisticka je doktrina slicna. U pradavnom Japanu, svecenicima svih sekti je bilo zabranjeno vjencavati se i jesti meso.
Kako god, negdje u 12-om stoljecu, osnivac sekte Joodo Shin-shu, Shinran (1173-1263 N.E.) vidio je apsurdnost celibata, zapitavsi se zbog cega netko ne moze biti svecenik i istovremeno i vjencan.
Svecenik Shinran je vjerovao da se Buddha najbolje moze sluziti ako se zivi zivot slican onom koji zivi i obican narod. Drugim rijecima - neudaljavanje od naroda u nikojem pogledu. Ozenio se u tridesetoj i nastavio sluziti kao svecenik.
Druge budisticke su sekte ostale dosljedne celibatu, ali tada je "svjetovna" vlast dala svoju preporuku. U travnju 1872. japanska je Vlada izdala dekret koji kaze da "svecenici mogu jesti meso, vjencavati se i imati kosu."
Nije bilo obaveno, ali samim je svecenicima ostavljeno da mogu birati. Isto tako, kazano je da neci biti nikakvih kazni ako se odluce odjevati u obicbu, svjetovnu odjecu kad ne sluze mise.
Naravno, bilo je i otpora tradicionalista, ali stvari su ipak krenule u nekim novim pravcima. U Japanu ni u 19-om stoljecu kler nije mogao govoriti sto raditi ni uplitati se u svjetovne stvari. Dapace, svletovna je vlast bila iznad nebeske.
Zasto u Japanu postoje vagoni samo za zene?
Japanci ne vole fizicki dodir i gotovo svugdje se izbjegava, a jedino mjesto gdje se donekle tolerira su vlakovi - naravno iz prakticnih razloga. U prenatrpanim je vlakovima nemoguce imati neki osobni kutak za vlastite potrebe i osobni je prostor sveden na minumum. Odnosno, nema ga. Po vasem ce tjelu plaziti jos pet do sest drudih tjelesa.
Naravno u takvom mnostvu uvijek ima i onih koji ce iskoristavati situaciju i nehajno nabaciti desnu ruku na medjunozje neke srednjoskolke u skolskoj suknjici ili provjeriti cvrstinu dojki neke slucajne suputnice.
Prvi vagoni iskljucivo za zene, u Japanu su se pojavili 1912 na "mojoj" Chuo liniji u Tokyu.Tada je razlog bio da se zadovolji nostalgija za "starim dobrim danima" jer je Konfucije jednom bio kazao da "djecaci i curice od sedam godina na vise ne mogu sjediti zajedno." Zakon je ubrzo odbacen.
Ponovno, 1947. godine, na Chuo liniji su se pojavili isti vagoni, ali ovaj put je razlog bio da se zenamai djeci olaksa prijevoz u kaoticnom transportu nakon Drugog svjetskog rata. Ovo je takodjer odbaceno 1973. godine jer je bilo jako puno protestiranja vezano uz spolnu diskriminaciju.
Treci, i izgleda konacni, put, vagoni za zene su uvedeni 2000., iz razloga napisanom na samom pocetku posta - zbog rastuceg broja perverznjaka koji iskoristavaju situaciju ne samo nad zenama. Nekad i na muskarcima. Problem je bio toliki da je cak 2/3 putnica u dvadesetim i tridesetim godinama prijavilo da su bile silovane na ovaj nacin. neke i vise puta.
U svakom slucaju, u restrikcije za muskarce u ovim vagonima su samo za radnih dana u vrijeme jutarnjeg ili vecernjeg "rush-hour." Vikendima, praznicima i kad nije guzva, otvoreni su i za muskarce.
Zasto je Japan prepun tresnji?
Nakon Velikog zemljotresa i tsunamija koji ju pogodili japanske obale, znajuci da se priblizava o-hanami, ili promatranje cbatova tresnji, vlasti u Tokyu su bile izdale zamolbu da se ljudi uzdrze od prevelikog slavlja i ispijanja alkohola u znak podrske onim koji to ne mogu.
Ovo je jedan od rijetkih naputaka koji su gradjani redovito izignorirali. Parkovi su bili prepuni ljudi koji su dosli na picnickovanje, a ni piva nije nedostajalo. Nekad davno me je znalo iznervirati sto smo u skoli morali pjevati pjesme o tresnjama:
Sakura sakura
Yayoi no sora wa
Miwatasu kagiri
Kasumi ka kumo ka.
Jos bih se vise iznervirao kada bih u svibnju hodocastio po tim istim parkovima u nadi da cu si nabrati finih hrustavih plodova - a plodova nigdje. Japanske tresnje ne nose plod, a one u ducanima, cije se cijene opasno priblizavaju onima za narkotike, uglavnom su iz uvoza. Recimo iz Cilea.
Naravno, najveci je razlog zbog cega ima puno tresanja je jer ih Japanci vole. Za Japace ima nesto posebno u tome kada su ulice prepune otpalih snjeznobijelih latica. Razgaljuje im se dusa, pisci ih redovito ubacuju kao motive u svoja djela, bas kao i slikari. Tresnje su integralni dio japanske kulture, ali i zivota. Tresnje cvjetaju u vrijeme kad se pocinje ici u sloku, ili se zavrsava jedan razred, ili kad novi diplomci sa sveucilista uskacu u zivotnu kolotecinu zaposljavajuci se u nekoj od lokalnih tvrtki. Ove asocijacije o tresnjinu cvijetu i nekim vaznim trenucima mladog covjeka su jos jedan vazan razlog zbog cega Japanci osjecaju privrzenost tresnjama.
Iz te ljubavi, dolazi i do uzgajanja, i to je najpopularnije drvece koje se sadi oko osnovnih skola. U Japanu ima devet osnovnih vrsti tresnji koje rastu u divljini u 100 podvrsta. Ako se tome pribroje umjetno uzgojene podvrste, dodje se do broja od 400 razlicitih podvrsti tresnje. Naravno, kada se uzme u obzir broj stabala tresnje po jedinici ozemlja - Japan je tu svjetski rekorder.
Usput, obicaj promatranja rascvjetalog drveca u Japanu je zapoceo u Nara periodu (710-794 N.E.), ali u to vrijeme puno je popularnije bilo promatrati sljive. Tresnje su postale popularne u Heian periodu (794-1185 N.E.).
U svojim zacecima, i hanami je imao religijski predznak vezan uz pocetak sezone sadnje rize, a ljudi su vjerovali da se u ovim stablima nalaze bozanstva te su im prinosili razlicite zrtve u obliku alkohola.
Nesto poslije hanami je ipak postao sekularni praznik, te se razvila i uzrecica "hana yori dango," sto bi se moglo prevesti kao otprilike "hrana prije cvijeca." Drugim rijecima, rascvale tresnje bile su dobar izgovor da se ljudi okupljaju na otvorenom i dijele hranu i pice.
Zbog cega Japanci vole jela kuhana u jednom loncu?
O.K. sezona je gotova, ali u zimskom periodu, kada obitelj ili prijatelji razgovaraju sto bi jeli, odluka vrlo cesto padne na jelo koje se kuha direktno na stolu, u jednom loncu - nabe.
Osim sto bi se ljudi, jeduci jelo koje se kuha direktno na stolu ugrijali, ima i drugih dodatnih pogodnosti.
Ljudi zaista uzivaju objedujuci u drustvu, ovo je jelo izvrstan izvor kvalitetnih hranjivih tvari, svi koji so oko stola aktivno sudjeluju u kuhanju, i svaka osoba priprema jelo, zacinja ga i kuha onako kako voli.
Drugim rijecima, zajednicko kuhanje u istom loncu daje dobru mogucnost interakcije i socijalizacije dok se istovremeno uziva u ukusnom jelu.
Japanci vjeruju da se jedenjem iz ovog lonca stvaraju dobre veze sa prijateljima, te imaju i uzrecicu Nabe o kakomu, ili sjedenje oko lonca, sto implicira da ce djeljenje ovog jela pripomoci razvijanju toplih odnosa medju svim koji ucestvuju u veceri.
Postoji mnostvo razlicitih varijacija jela, a meso i razlicito povce se dodaje prema nekim osobnim sklonostima.
Zasto su Japanci kosu na tjemenu uvezivali u pletenicu, a okolo izbrijavali?
Mnogi koji su gledali filmove sa samurajima, morali su primjetiti vrlo neobicne frizure koje su bile popularne u nekim proslim japanskim vremenima.
Tjeme je potpuno izbrijano, osim malog "otocica" koje se uvezivao u cvor koji se naziva chonmage.
Ovaj "modni" detalj je izvorno japanski, a kreiran je iz vrlo prakticnih razloga.
Negdje u kasnom Heian periodu (794-1185 N.E.) na trzistu rada otvoreno je novo zanimanje - samuraj, ciji je opis posla bio da se bori, a odjeca za ovaj naporan rad se sastojala od oklopa i pripadajuce kacige.
Problem je bio u kacigi, posebice ako je ratnik imao dugu kosu. Pod tezinom kacige bilo je jednostavno prevruce i ljudi su se jako znojili. Neki domisljati modni kreator je na kacigama uveo otvore, koji osim sto su smanjivali tezinu, primarna im je funkcija bila da omoguce strujanje zraka oko samurajeve glave.
Samuraji su instiktivno poceli izbrijavati glave oko otvora za zrak, a dodatni cboric na tjemenu je bio jako dobar za ublazavanje tezine kacige.
Kako to da su onda ovu vrstu frizure poceli upraznjavati i oni koji nisu pripadali ratnickoj kasti? Jednostavno, mislili su da jako lijepo izgleda - naravno kad su to imali i oni povlasteni. Izgledali su macho i hrabri. Ukratko, bili su si ubercool.
U Muromachi periodu (1336-1573 N.E.) gotovo svi seljaci, ratari, i svi ostali muskarci su brijali tjemena, nesto poslije i cela formirajuci ovaj, unikatni, modni detalj.
Zasto se na Dan djecaka Japanom vijore "zastave" u obliku sarana?
Nedavno sam bio i na nogometnoj utakmici, a oko stadiona na kojemu je odigrano finale Svjetskog nogometnog prvenstva sve je bilo dekorirano vrpcama u obliku ribe. Slicno se moglo vidjeti i po gradskim ulicama, parkovima. Cijeli Japan bio je dekoriran sarenim vrpcama i saranolikim zastavama kojima se slavio Djecji dan, do nedavne proslosti zvan Dan djecaka. Kodomo no hi se svake godine slavi 5. svibnja.
Ovim s evrpcama slavi rani pocetak ljeta, a izvoriste ima u jednoj prastaroj tuznoj prici iz Kine.
U kineskom kraljevstvu Chu zivio je drzavnik i pjesnik Qu Yuan (340 - 278 pne) koji je bio iznimno strogo nepravedno kritiziran od suparnika na dvoru, te gubi kraljevu naklonost.
Ovo mu je posebno tesko palo jer se danas spekulira da je Qu Yuan bio kraljev ljubavnik.
Kako god, Qu Yuan je jednog dana odlucio oduzeti si zivot skokom u jezero Miluo, a narod kraljevstva Chu koji je jako cjenio ovog pjesnika, za njim je tugovao vjesajuci papirne vrpce u obilu sarana.
Obicaj se prosirio u Japan, a u Muromachi periodu (1336-1573 N.E.) samurajska su domacinstva vjesala duge vrpce od tkanine i na taj nacin izrazavale nadu da ce i njihovi sinovi biti uspjesni i voljeni kao i Qu Yuan.
U Edo periodu (1603-1868 N.E.) i trgovci su prihvatili ovaj obicaj i ove su se vrpce nazivale Svibanjski sarani.
Prica o Qu Yuan se pomjesala sa sikom vitkih sarana koji iskacu iz vodopada te je postala neizostavni dio svetkovine u svibnju kada se ljudi mole za zdravlje sinova.
Japansko ime za festival Tango no Sekku se odnosio na prvi dan starog kalendara koji je bio oznacen znakom ushi koji s emoze citati i kao go. Go je takodjer rijec za broj pet, ovaj festival se poceo slaviti 5. svibnja. Nakon drugog svjetskog rata praznik s epreimenovao u Dan djece.
