Janko od Papuka

Snajper

Danas sam sreo prijatelja iz djetinjstva kojeg nisam vidio 25 godina.
Na prvu ga nisam prepoznao, kada smo bili desetogodišnjaci imao je stakla na naočalama debljine đona na borosanama. Sad se proljepšao, nema naočale, atletski građen, ma svaka bi ga punica za zeta poželjela.
Zvali smo ga "Snajper", ali samo kad nije bio prisutan u društvu.
Bio je težak kao tri desetogodišnjaka i svi smo ga se bojali, logično jer je bio jak kao naši očevi.
Sjećam se kada smo kao klinci išli krasti trešnje, mi bi se popeli na trešnju, a on na šljivu.
Nitko mu se nije smijao niti mu je rekao da se zajebao za drvo.
Jednom prilikom smo ispred njegove kuće igrali nogomet, klinci ko klinci, igramo i psujemo kao kočijaši. Tek će Snajper:

- Dečki nemojte psovati, mama mi je tu.
- Gdje?
- Eno je na prozoru.

Mi pogledamo, a na prozoru saksija sa cvijećem. Opet mu nitko nije proturječio, samo smo prestali psovati i nastavili igrati.