DOCTYPE html PUBLIC "-//W3C//DTD XHTML 1.0 Transitional//EN" "http://www.w3.org/TR/xhtml1/DTD/xhtml1-transitional.dtd"> Nikola Tesla promet Kopirajte slijedeći kod i pastajte ga iza taga u vašem HTML dokumentu. janjo Why you have to go and make things so complicated?

nedjelja, 08.04.2007.

ROMANTIČI USKRS

Uskrs je. Gledam kroz prozor. Počela je padati kiša. Uvijek pada kada sam tužan. Mrzim kada se uspomene vrate; kao nekakav kružni vlak. Katkada ode dalje, pa i najdalje, ali uvijek se mora vratiti na prvu stanicu, odakle je sve krenulo i opet krene. To je više evergreen. Sinoć mi je opet došla, iznenadno i magično. Ne, nije bio pun mjesec, bilo bi suviše romantično, niti je bilo nebo puno zvijezda, bilo bi suviše mistično. Jedna obična večer, bez ikakvih očekivanja, nadanja ni slutnje, pretvorila se u jednu prekrasnu pustolovinu. Kada misliš da je noć preobična da bude zanimljiva, pretvori se, odjednom, u san. I zaklopim oči i sanjam; pustim neka me vodi noćni povjetarac prema njoj. Primim je za nježnu ruku i ona me pusti da je vodim gdje god da zaželim (zapravo, samo sam predložio u koji kafić da idemo, ali ovako ljepše zvuči). Uz miris ruža i kristalnu polupunu čašu crvenog vina (zapravo riječ je o nekom osvježivaču zraka i čaši gustog sokacool), slušam njene riječi. Priča mi o dalekom egzotičnom svijetu (točnije Zagrebu) i raznim pustolovinama od kojih ostajem bez daha (zapravo, nije riječ o nekim pustolovinama, već o svakidašnjim problemima jedne studentice… a bez daha ostajem, jer ona svako malo puhne dim duhana točno u meneheadbang). Oči joj sjaje od tamno narančastog svijetla koje prolijeva stara lampa što nas gleda od gore, kao što je gledala i tisuće parova prije nas i tko zna koliko će ih se još nagledati u svome monotonom životu. Tada joj dotaknem kosu, koja je mirisala na lavandu (zapravo, smrdila je na duvansmokin, ali nema veze), a ona se nasmije svojim usnama boje ruže (u biti, usne su joj nekako mlohave i ispucane, ali to ćemo zanemariti u svrhu ljepotemouthwash). Taj stari klavir, koji je stajao pored nas, kao da je mamio da ga zasvira i ona se digne sa sjedala i počne da svira neki Noctturno. Bijaše je prelijepo slušati, toliko je glazba, što je stvarala svojim nježnim prstima kao što pauk oprezno tka mrežu, bila božanstvena da je cijeli kafić stao, uključujući i muziku, da čuje, bar na tren, tu božanstvenu melodiju. Kada je završila, ogromni aplauz, pohvale, od silnog oduševljenja konobar nam je donio bocu najskupljeg bijelog vina i buketić bijelih ruža (ne moram govoriti koliko sam preuveliča događaje u ove zadnje dvije rečeniceroflroflrofl). Pogledala me je svojim predivnim plavim očima, što zrače kao mjesečina u najljepšoj proljetnoj noći; šutila je a sve je rekla. Riječi su suvišne kada pogled sve govori. Riječi su zle i nemaju pravo na život. I tako smo krenuli dalje u noć.. (zapravo, mora sam nešto ići kući oko 23:00h jer sam imao nekih obaveza..smijeh)

U biti, bila je to još jedna u nizu, sasvim obična večer koju sam proveo s prijateljicom... ali sam je neobično doživio... (ne znam zaštolud)

- 14:24 - AJDE, KOMENTIŠI NEŠTO ( 3 scratches) - jebena arhiva mnoge tajne skriva - #

petak, 06.04.2007.

ZA MILENU

Ovo je napisala šesnaestogodišnja Milena Olujić, 17.veljače 1992. Te večeri sjela je za stol i počela pisati školsku zadaću, ne sluteći da će, nekoliko sati nakon toga, kada je već obukla pidžamu spremajući se za počinak, petorica HOS-ovaca upasti u njenu kuću te ubiti nju, njenog tri godine mlađeg brata, oca i majku.
"Tko ima uši, neka čuje!" (Isus Krist)

Svi mi ponekad lutamo i ne znamo gdje ćemo stići, to jednostavno mora biti tako jer razočarenje u životu je često i tada se čovjek nađe na raskrsnici i pita se što valja činiti.
Moj život je imao dosta takvih trenutaka, iako nisam pesimist i život mi nije „Prohujalo s vihorom“. Pokušavam gledati na svijet ok sebe što ljepše mogu. Ali, kao i svi, i ja sam imala dosta tužnih trenutaka i tada samo mrak, tuga, crne misli putuju samnom kroz prazan horizont u neki nepovrat. Tada se pitam da li sam sretna i imam li uopće svoj život, mir.
Bezizlaznost nikada ne vidim jer uvijek u meni ima nade da će sve jednom proći, da će meni netko pružiti ruku spasa i spasiti me ponora. Nadam se da će sunce i za mene svanut te da će zrake svjetlosti doći i do moga srca.
Bježim od sebe, a majka mi često kaže da sam u takvim godinama i da sve primam suviše tragično. Lično mislim da sam preosjetljiva i zato često osjećam ogromnu prazninu i ponovo se pitam „zašto“.
Nikad nisam usamljena jer imam oko sebe svoje roditelje i prijatelje bez kojih život ne bi imao smisla i oni su ti koje ja neizmjerno volim i ne bih željela da ih ikada razočaram.
Moji roditelji su predivni i razumiju me, sve moje uspjehe i neuspjehe. U ljude još uvijek vjerujem iako i to zna biti velika iluzija i ljudi znaju biti zli, ali vjeru još nisam izgubila i to mi je drago. Kada se sjetim, prije dvije godine izgubila sam dragu osobu, moju baku, i tada sam lutala, živjela u nekom svom svijetu iz kojeg nisam htjela iskoračiti jer stvarnost je bila i suviše bolna.
Ali ljubav i razumijevanje je spas za sve, treba živjeti i voljeti i čvrsto biti na zemlji i ne pokolebati se pred ničim.


Image Hosted by ImageShack.us

- 16:30 - AJDE, KOMENTIŠI NEŠTO ( 2 scratches) - jebena arhiva mnoge tajne skriva - #

Bobo, jebat ću te, skidaj gaće, odmah sada odmah... BOOOOZA

Designed by: Nlo©