Why you have to go and make things so complicated?

Movie stars
Find the end of the rainbow, with a fortune to win
It's so different from the world I'm living in

Strofa Abbine pjesme. A baš je tako. Ne valja puno maštati, dovodi do ludila. Pogotovo kada je mašta sve što ti preostalo od realnog svijeta. Ali tako je kako je. Toliko sam bio u snovima da više ne znam da li sam budan ili sanjam. Sve je tako nestvarno i umor me ubija.
Opet zima.
E, volim taj ugođaj. Taj popodnevni miris zime. Uvijek mi budi neke uspomene koje su nestale u magli. Skrivaju se negdje u meni, osjećam ih, ali ih ne vidim. Zašto uvijek napišem osijećam umjesto osjećam? Pa taj pritisak u duši… ili srcu(?), ne znam, nisam siguran i da li je pritisak ili neki novi osjećaj koji ne mogu opisati; nešto kao ljubav? I sad prolazim maglovitim parkom i sve se u meni lomi. Suze mi idu na oči, ali ne žele da krenu. Ta mješavina zelene i bijele, smeđe boje, golih grana i magle, stvara u meni strahopoštovanje i prisjećam se odjednom svega. Prijatelja starih koji više nisu tu. Oni su otišli mnogo dalje od mene, ali ja se sjećam svega. Da li su oni napredovali ili ja što sam ostao na mjestu, samo vrijeme zna i ono zna točno kada će nam šapnuti istinu. Koja će nas zaboljeti ili obradovati…
Osmjesi njihovi tutnjaju mojom glavom. Slike njihovi ozarenih lica. Tko može prekinuti debele lance prijateljstva. Mač? Sjekira? Bomba? Oni nam ništa ne mogu, ali ono može… trulo i pokvareno vrijeme koje svima kad-tad donese presudu, tako i našem prijateljstvu. Ono je sudac i porota i nema se smisla boriti s njim. Svi mudraci ovoga svijeta, svi ljubavnici, gospodari i vladari mu ponikoše i padoše po njegovim strijelama; strijelama vremena…
Sjećam se i tebe…tebe posebno...