https://www.youtube.com/watch?v=omr2ZOqCIto

Njihov svijet je tako savršen i idiličan,a moj paklen i odvratan. Dugovala si mi još ta dva sata sreće za sve one mjesece koje sam propatila u onoj školi. Školi u koju si me ti upisala.

I evo nas opet na istom mjestu, godina dana je prošla, a ništa nije isto kao prije. Bliži se Božić, a mene hvata nostalgija za onakvim Božićem kakav sam zadnji put imala prije šest godina, prije nego se sve nepovratno promijenilo. Na gore, naravno.
Umjesto da sam sretna što je škola završila a ispred mene su tri tjedna odmora mene hvata tuga. Svaku minutu mi se sve više čini da ću pasti u depresiju. Prvi od razloga je taj što ja ne mogu kao sva druga djeca imati tatu za Božić. Zašto? Zato jer je njegov šef odlučio da je važnije da on bude doma nego da jedno djete ima svog tatu kraj sebe za Božić. Odlučio je da je važnije da on doma odmara nego da se jedna četrnaestogodišnjakinja osjeća sigurno u svom domu za Božić. Nema veze, znam ja otprije da više nikad neću imati normalan Božić dok god živim s njom. Ha, baš me zanima kako bi se osjećala da zna da o njoj raspravljam u trećem rodu. Nek sad osjeti na svojoj koži kako je to. Zna koliko mrzim kad me oslovljava sa 'ona' i priča o meni kao nisam u prostoriji,kao da nečujem. Još više mrzim kad me zove 'to'. Ja imam svoje ime, ona mi ga je nametnula, da me cijeli život zezaju zbog imena. Ali ne, što ja više mrzim da me tako oslovljava, ona to sve više radi. Zna da od toga tako poludim, da mi dođe da razbijam nešto. Samo što ja nikada nemam hrabrosti da se suprotstavim, nego samo plačem i osječam se kao luđakinja. U našoj kući je kao na sudu, sve što kažeš može i iskoristit će se protiv tebe. Za svoj 14 rođendan ja sam dobila masnice po rukama i tijelu, samo zato jer je tata bio na poslu pa se osjećala hrabro. Kad njega nema radi što god hoće,a čim on dođe doma manja je od makova zrna. Samo uz tatu ja sam se osjećala sigurno u vlastitom domu. A njega sada nema. I što ako imam starijeg brata kad me on mrzi i misli da sam luda kao i ona. Nikad neće stati u moju obranu. Ja sam samo još jedno dijete koje je sigurnije u ovom okrutnom svijetu nego u vlastitom domu...

Ma što ti,dovraga,znaš o meni!? Pričaš okolo loše stvari,izmišljaš.. Smeta ti što me ne možeš uništiti. Ne trudi se uzalud, ja sam jednostavno takva. Ne možeš uništiti nešto što je već uništeno. Ne možeš ni zamisliti koliko sam toga prošla u mom, relativno kratkom, životu. Prošla sam kroz uspone i padove,sretna i tužna,dobra i loša vremena. Život me uništio, ali nedam se. Nećete me srušiti na tlo. Mene,koja sam gledala kako se život u ljudima koje volim polako gasi,kako iz njih nestaje žar života. Gledala sam ih kako iz dana u dan postaju sve slabiji. Ni sama još nisam shvaćala pojam smrti. Ni sami nisu bili svjesni da će zaista umrijeti,do zadnjeg trenutka su vjerovali da će preživjeti. Vjerovala sam im! Bila sam naivno dijete koje je nasjelo na sve one priče u kojima svi na kraju završe sretno. Kako se ono zovu,bajke? E pa,nikakva vila se nije pojavila i odriješila ih bolova. Nikakva vila im nije podarila život. Nikakva vila se nije pojavila da obriše suze s naših lica. Još uvijek se sjećam očajnih pogleda onih koji su ostali. Sjećam se suza koje su im kapale niz obraze, i sjećam se kako su im usne podrhtavale na hladnoći. Gledala sam u njihova tužna lica i nisam mogla ništa učiniti da im olakšam kad sam se i sama slamala od tuge. Zato sam pokušala ostati jaka. Jaka zbog njih,onih koji su ostali. A tako sam željela i ja otići,pobjeći s ovog svijeta i od te boli. Ali ostala sam. Vi koji pričate takve stvari o meni ne znate na koliko mi se dijelića srce slomilo kad se ta situacija opet ponovila. Samo zato što vi nikada niste vidjeli moje suze ne znači da one nisu tu. O,itekako jesu. Često im popustim,onda kad me nitko ne vidi,pa ih pustim da teku i teku. Ali moram ostati jaka,zbog njih. Netko mora ostati jak. Neću si dopustiti da ih izgubim. Nisam više naivna i mala,znam da vile ne postoje i da se neće pojaviti da spase situaciju. Bajke su samo laži,divne laži. O kako bi samo bilo lijepo opet moći u njih vjerovati.

Nisam imala nikakvih posebnih ideja za ovaj najnoviji post,a i ne osjećam se baš najbolje zato sam odlučila iskoristiti moj sastavak za zadačnicu koju smo pisali nedugo.Budući da me u zadnje vrijeme tišti ova tema osuđivanja nacionalnosti i da me su me te primitivne kritike,uz par virusa,oborili na krevet sa puno maramica i čajem nisam imala snage da zapravo napišem nešto kvalitetnije.Mislim da bi ljudi trebali imati više razumijevanja za djecu iz višenacionalnih obitelji.Zamislite,kako biste se Vi kao djete osjećali na njihovom mjestu?


Pravdo,gdje si?

Opet se noćas prevrćem po krevetu.Već su odavno meni poznate ovakve noći.
Stvarno bih htjela spavati,ali nešto mi ne da.Uspomene,te tužne misli mi se stalno vrte po glavi.Slomit ću se,opet.Pa tko ne bi u ovakvom okrutnom svijetu?Pogotovo kad sam tražiš svoje mjesto i put u ovom životu.Uvijek su me učili da se ustanem kad padnem,ali tih padova je prokleto mnogo.Vrijeđali su me,smijali mi se u lice zbog mojih snova,ismijavali su me i rušili na tlo.Uživali su gledajući me kako se iz one jake,nedodirljive pretvaram u slabu i ranjivu osobu.Slamala sam se,pred tuđim očima, i gledala zabrinute strance i nezainteresirane prijatelje.I napokon sam shvatila.Bila sam žrtva nečega na što su se oni pozivali.Diskriminacije i,očigledno,lažnih prijatelja.Hrvatica je uvijek bila smatrana manje vrijednom,ali čim je isplivalo na površinu da u meni ima srpske krvi spala sam na najniži društveni sloj.Zar je to pravedno? Mene su,glupu,uvijek učili da smo svi ljudi.Još se sijećam kad mi je moj deda govorio "Nemoj mrziti nikoga.Ni Bošnjaka,ni Srbina,ni muslimana.Svi su oni ljudi,nacionalnost i vjera ne odlučuju kakav ćeš biti čovjek." Ja se nikada neću odreći svoje obitelji zbog njih.Oni će uvijek biti tu i čekati me,a ja ću im se uvijek vraćati.Prijatelji dolaze i odlaze,ali obitelj zauvijek ostaje.Obasipali su me pažnjom još prvog trenutka kad su me vidjeli.Jedini su mi izrekli saoćešće na bakinom sprovodu kad ni moja rođena majka nije obraćala pažnju na mene.Nikad nisu mrzili Hrvate,nikad nisu bili u ratu,svoju djecu su učili toleranciji. Učili su ih da vole,a ne da mrze.Ali ljudi to ne znaju.Ni ne pitaju za činjenice,samo presude.Pitam se,otkud im to pravo? Tko im je rekao da se smiju igrati Boga? I mi smo ljudi i mi griješimo.Priznajem,ni moja srpska ni hrvatska strana obitelji nije savršena. Ali nikome nisu namjerno naudili. I te misli mi se stalno roje po glavi, a suze teku i teku,nepozvane. Proklete izdajice,uvijek istaknu moje slabosti. I ja čekam,čekam i molim se Bogu,za kog ni ne znam postoji li,da mi san dođe na oči. Ne želim razmišljati o problemima u svijetu,državi ili životu. Ne želim plakati pred spavanje. Čime sam to zaslužila? Jesam li stvarno bila toliko loša osoba? I,što je najvažnije,hoću li ikada slobodno šetati gradom sa sestričnom,bez straha od osude drugih ljudi jer ona je Srpkinja,a ja Hrvatica.
Suze i dalje teku,san ne dolazi na oči,isto pitanje je još uvijek na usnama.Pravdo,gdje si?

Pošto mi ovo jako puno znači,molila bih vas da to ne kopirate bez mog dopuštenja i bez zasluga koje mi po autorskim pravima pripadaju.