Ma što ti,dovraga,znaš o meni!? Pričaš okolo loše stvari,izmišljaš.. Smeta ti što me ne možeš uništiti. Ne trudi se uzalud, ja sam jednostavno takva. Ne možeš uništiti nešto što je već uništeno. Ne možeš ni zamisliti koliko sam toga prošla u mom, relativno kratkom, životu. Prošla sam kroz uspone i padove,sretna i tužna,dobra i loša vremena. Život me uništio, ali nedam se. Nećete me srušiti na tlo. Mene,koja sam gledala kako se život u ljudima koje volim polako gasi,kako iz njih nestaje žar života. Gledala sam ih kako iz dana u dan postaju sve slabiji. Ni sama još nisam shvaćala pojam smrti. Ni sami nisu bili svjesni da će zaista umrijeti,do zadnjeg trenutka su vjerovali da će preživjeti. Vjerovala sam im! Bila sam naivno dijete koje je nasjelo na sve one priče u kojima svi na kraju završe sretno. Kako se ono zovu,bajke? E pa,nikakva vila se nije pojavila i odriješila ih bolova. Nikakva vila im nije podarila život. Nikakva vila se nije pojavila da obriše suze s naših lica. Još uvijek se sjećam očajnih pogleda onih koji su ostali. Sjećam se suza koje su im kapale niz obraze, i sjećam se kako su im usne podrhtavale na hladnoći. Gledala sam u njihova tužna lica i nisam mogla ništa učiniti da im olakšam kad sam se i sama slamala od tuge. Zato sam pokušala ostati jaka. Jaka zbog njih,onih koji su ostali. A tako sam željela i ja otići,pobjeći s ovog svijeta i od te boli. Ali ostala sam. Vi koji pričate takve stvari o meni ne znate na koliko mi se dijelića srce slomilo kad se ta situacija opet ponovila. Samo zato što vi nikada niste vidjeli moje suze ne znači da one nisu tu. O,itekako jesu. Često im popustim,onda kad me nitko ne vidi,pa ih pustim da teku i teku. Ali moram ostati jaka,zbog njih. Netko mora ostati jak. Neću si dopustiti da ih izgubim. Nisam više naivna i mala,znam da vile ne postoje i da se neće pojaviti da spase situaciju. Bajke su samo laži,divne laži. O kako bi samo bilo lijepo opet moći u njih vjerovati.