Izgleda da neki ljudi, najčešće oni koji su napravili najviše zla, noću mirno spavaju, kao klade. A neki se, kao ja, svaku večer uspavljuju suzama. To je ta savjest koju svi imamo.

Nalakirala je nokte u plavo, umjesto crvenog na usne stavila plavi ruž. Al' prekasno,mala se već zaljubila ...

-Zašto ti je tvoj brat toliko važan u životu?Pa ima i drugih stvari u životu, znaš... Ima zgodnih dečkiju.
-Da,ali jedino njemu mogu vjerovati.On mi nikad neće slomiti srce i uvijek će biti tu.Mora biti tu.
-Kako znaš?
-Zato jer nam ista krv teče kroz vene.Koliko god se svađali i tukli,to je istina.I uvijek bi mu pomogla,nije važno što treba.Samo da je on dobro.Volim ga,ipak mi je on rođeni brat.Veće obitelji od njega nemam.
-Znači,dala bi život za njega?
-Prijatelju,i dva ako treba...e

Evo, svima vama koji ovo čitate, bili zaljubljeni,u vezi,slobodni ili PSP, želim vam sretno Valentinovo! <3

Eh,pokušavam napisati nešto novo već točno mjesec dana. Jednostavno, toliko se toga lošega naredalo u mom životu da nisam imala volje ni pisati.Čudno, jer svi koji me malo bolje znaju upoznati su s time da uvijek neško piskaram po svakojakim papirićima koji mi se nađu pod rukom. Tako da, kad su primjetili da ja sve manje pišem, nekim tjednima uopće nisam pisala, i kad je i moja profesorica matematike primjetila da sam u zadnje vrijeme depresivna, shvatili su da nešto stvarno nije u redu. I tako, jedan 45 minuta dug razgovor s prijateljicom u kabinetu iz hrvatskog je donekle pomogao, pa me evo opet na blogu. Nadam se da ću ovaj put uspijeti češće objavljivati. Izgleda da ove terapije 'samoliječenja pisanjem' i ne djeluju tako dobro kao što je ona mislila da će djelovati jer se ja osjećam depresivno kao i prije, ali vrijedi pokušati.

"Ja sam te rodila, ja ću te i ubiti." -koliko sam samo puta čula ovu rečenicu. Pa što onda čekaš još uvijek? Zašto već nisi? Zašto sam još uvijek ovdje i svakim danom sve više i više propadam?

Ovaj post bih htijela posvetiti osobama koje su ušle u moj život i promijenile ga,učinile boljim.

Nikad nisam voljela osnovnu školu, a sam Bog zna da je isti slučaj i sa ljudima u njoj. Moj razred je najgori razred ikad, a ljudi u njemu su jednostavno karakterom odvratni. Emocionalno su siromašni (ako ta fraza uopće i postoji, sad sam ju izmislila) i nesposobni biti prijatelj,a samim time i imati prave prijatelje. Bezbroj puta sam se zapitala što ja zapravo radim s tim ljudima? Nemojte me krivo shvatiti, daleko sam ja od savršenog, ali oni su tako drugačiji od onoga kako sam ja odgojena. Možda ja jesam sa sela, kao mala sam se igrala u štali, skakala po sijenu i uživo vidjela kravu ,ali mislim da se nebih trebala sramiti toga. Ipak je to nezaboravan dio mog djetinjstva. Nismo birali gdje ćemo biti rođeni. Nikad se nisam požalila na moju okolinu ili način života, a nisam ni imala pravo na to. Ja jednostavno nisam znala za bolje od toga, a sad.. sad bolje ni ne želim, ovo malo selo i ljudi u njemu su mi sasvim dovoljni. Možda je naš način života za njih primitivan, ali je njihov način razmišljanja primitivan za ostatak svijeta. Učena sam da volim sve ljude i da uvijek treba imati svoje mišljenje mada se neće uvijek svima sviđati i da treba poštovati i tuđe poglede na svijet; a ne ih ismijavati zbog toga. Jednostavno se nikad nisam uklapala u to društvo gdje te svatko ogovara iza leđa, gdje se s 12 godina bari s dečkom.. Možda jesam temperamentna i nemam previše strpljenja, ali također imam i svoje mišljenje i svoj stav. U školi ga jednostavno nesmijem reći. Rugaju mi se zbog toga kako pričam, od kud sam, od kuda mi je obitelj, oko mog mišljenja o nekim stvarima, zbog pisanja... jednom riječju: zbog svega. Ne znam kako je kod vas, ali u mojoj školi ne smiješ imati svoje mišljenje i ne smije se razlikovati od njihovog inače će te zezati dok se ne rasplačeš pred svima. A onda će te još više maltretirati jer će užitak biti veći. A nedaj Bože, da netko kaže da Đorđe Balašević ima četiri knjige. Strašno! Nazivat će vas ''maloumnom,glupačom, glupom kravom, retardiranom itd.'' . I nema veze što je Balašević zaista napisao Tri posleratna druga, Dodir svile, Jedan od onih života i Život ide dalje. Čak sam i počela čitati Tri posleratna druga ali sam onda odustala. Nakon što mi je osmi razred započeo tako, mrzila sam odlaziti u školu svaki dan i prolaziti kroz takve stvari. Pokušavala sam se držati podalje od svih jer onda možda neće imati razloga da me zezaju ,ali prevarila sam se. Mjesecima sam htijela promijeniti školu ali sam znala da ako išta spomenem mami da će poludjeti i okriviti Ivanu zbog toga jer ona ide u školu u koju se želim premjestiti. Čak je i nada u meni umrla da će biti bolje i da ću ikad imati iskrene prijatelje osim Ivane. Bila sam čvrsto uvjerena da za mene nema pomoći i čak sam mislila da je problem u meni i da nešto sa mnom nije u redu; dok mi oni nisu dokazali suprotno.
Od trenutka kad smo se upoznali do trenutka kad smo postali najbolji prijatelji prošlo je nekih sat vremena. Pokazali su mi da nisu svi isti, i da nije u svim školama isto. Pokazali su mi kako možeš imati više od jednog iskrenog prijatelja koji je tu za tebe. Naučili su me da su različitosti dobre i da nemoraju uvijek biti prepreke. Podučili su me kako da volim svoje prijatelje- njih.
I najbolji dio od svih je taj da mi nismo isti. Bavimo se različitim stvarima, volimo različite stvari, ali jedno nam je zajedničko : volimo se zabavljati i volimo jedni druge.
Baš iz tog razloga :
Paula,Ida,Tea i Leo - hvala vam što ste u mom životu i što ste moji najbolji prijatelji!
Ivana - hvala ti što si bila i ostala moja najbolja prijateljica!
Vi ste mojih pet najdražih luđaka i volim vas. Hvala vam za sve! <3

https://www.youtube.com/watch?v=omr2ZOqCIto

Njihov svijet je tako savršen i idiličan,a moj paklen i odvratan. Dugovala si mi još ta dva sata sreće za sve one mjesece koje sam propatila u onoj školi. Školi u koju si me ti upisala.

I evo nas opet na istom mjestu, godina dana je prošla, a ništa nije isto kao prije. Bliži se Božić, a mene hvata nostalgija za onakvim Božićem kakav sam zadnji put imala prije šest godina, prije nego se sve nepovratno promijenilo. Na gore, naravno.
Umjesto da sam sretna što je škola završila a ispred mene su tri tjedna odmora mene hvata tuga. Svaku minutu mi se sve više čini da ću pasti u depresiju. Prvi od razloga je taj što ja ne mogu kao sva druga djeca imati tatu za Božić. Zašto? Zato jer je njegov šef odlučio da je važnije da on bude doma nego da jedno djete ima svog tatu kraj sebe za Božić. Odlučio je da je važnije da on doma odmara nego da se jedna četrnaestogodišnjakinja osjeća sigurno u svom domu za Božić. Nema veze, znam ja otprije da više nikad neću imati normalan Božić dok god živim s njom. Ha, baš me zanima kako bi se osjećala da zna da o njoj raspravljam u trećem rodu. Nek sad osjeti na svojoj koži kako je to. Zna koliko mrzim kad me oslovljava sa 'ona' i priča o meni kao nisam u prostoriji,kao da nečujem. Još više mrzim kad me zove 'to'. Ja imam svoje ime, ona mi ga je nametnula, da me cijeli život zezaju zbog imena. Ali ne, što ja više mrzim da me tako oslovljava, ona to sve više radi. Zna da od toga tako poludim, da mi dođe da razbijam nešto. Samo što ja nikada nemam hrabrosti da se suprotstavim, nego samo plačem i osječam se kao luđakinja. U našoj kući je kao na sudu, sve što kažeš može i iskoristit će se protiv tebe. Za svoj 14 rođendan ja sam dobila masnice po rukama i tijelu, samo zato jer je tata bio na poslu pa se osjećala hrabro. Kad njega nema radi što god hoće,a čim on dođe doma manja je od makova zrna. Samo uz tatu ja sam se osjećala sigurno u vlastitom domu. A njega sada nema. I što ako imam starijeg brata kad me on mrzi i misli da sam luda kao i ona. Nikad neće stati u moju obranu. Ja sam samo još jedno dijete koje je sigurnije u ovom okrutnom svijetu nego u vlastitom domu...