Ovaj post bih htijela posvetiti osobama koje su ušle u moj život i promijenile ga,učinile boljim.

Nikad nisam voljela osnovnu školu, a sam Bog zna da je isti slučaj i sa ljudima u njoj. Moj razred je najgori razred ikad, a ljudi u njemu su jednostavno karakterom odvratni. Emocionalno su siromašni (ako ta fraza uopće i postoji, sad sam ju izmislila) i nesposobni biti prijatelj,a samim time i imati prave prijatelje. Bezbroj puta sam se zapitala što ja zapravo radim s tim ljudima? Nemojte me krivo shvatiti, daleko sam ja od savršenog, ali oni su tako drugačiji od onoga kako sam ja odgojena. Možda ja jesam sa sela, kao mala sam se igrala u štali, skakala po sijenu i uživo vidjela kravu ,ali mislim da se nebih trebala sramiti toga. Ipak je to nezaboravan dio mog djetinjstva. Nismo birali gdje ćemo biti rođeni. Nikad se nisam požalila na moju okolinu ili način života, a nisam ni imala pravo na to. Ja jednostavno nisam znala za bolje od toga, a sad.. sad bolje ni ne želim, ovo malo selo i ljudi u njemu su mi sasvim dovoljni. Možda je naš način života za njih primitivan, ali je njihov način razmišljanja primitivan za ostatak svijeta. Učena sam da volim sve ljude i da uvijek treba imati svoje mišljenje mada se neće uvijek svima sviđati i da treba poštovati i tuđe poglede na svijet; a ne ih ismijavati zbog toga. Jednostavno se nikad nisam uklapala u to društvo gdje te svatko ogovara iza leđa, gdje se s 12 godina bari s dečkom.. Možda jesam temperamentna i nemam previše strpljenja, ali također imam i svoje mišljenje i svoj stav. U školi ga jednostavno nesmijem reći. Rugaju mi se zbog toga kako pričam, od kud sam, od kuda mi je obitelj, oko mog mišljenja o nekim stvarima, zbog pisanja... jednom riječju: zbog svega. Ne znam kako je kod vas, ali u mojoj školi ne smiješ imati svoje mišljenje i ne smije se razlikovati od njihovog inače će te zezati dok se ne rasplačeš pred svima. A onda će te još više maltretirati jer će užitak biti veći. A nedaj Bože, da netko kaže da Đorđe Balašević ima četiri knjige. Strašno! Nazivat će vas ''maloumnom,glupačom, glupom kravom, retardiranom itd.'' . I nema veze što je Balašević zaista napisao Tri posleratna druga, Dodir svile, Jedan od onih života i Život ide dalje. Čak sam i počela čitati Tri posleratna druga ali sam onda odustala. Nakon što mi je osmi razred započeo tako, mrzila sam odlaziti u školu svaki dan i prolaziti kroz takve stvari. Pokušavala sam se držati podalje od svih jer onda možda neće imati razloga da me zezaju ,ali prevarila sam se. Mjesecima sam htijela promijeniti školu ali sam znala da ako išta spomenem mami da će poludjeti i okriviti Ivanu zbog toga jer ona ide u školu u koju se želim premjestiti. Čak je i nada u meni umrla da će biti bolje i da ću ikad imati iskrene prijatelje osim Ivane. Bila sam čvrsto uvjerena da za mene nema pomoći i čak sam mislila da je problem u meni i da nešto sa mnom nije u redu; dok mi oni nisu dokazali suprotno.
Od trenutka kad smo se upoznali do trenutka kad smo postali najbolji prijatelji prošlo je nekih sat vremena. Pokazali su mi da nisu svi isti, i da nije u svim školama isto. Pokazali su mi kako možeš imati više od jednog iskrenog prijatelja koji je tu za tebe. Naučili su me da su različitosti dobre i da nemoraju uvijek biti prepreke. Podučili su me kako da volim svoje prijatelje- njih.
I najbolji dio od svih je taj da mi nismo isti. Bavimo se različitim stvarima, volimo različite stvari, ali jedno nam je zajedničko : volimo se zabavljati i volimo jedni druge.
Baš iz tog razloga :
Paula,Ida,Tea i Leo - hvala vam što ste u mom životu i što ste moji najbolji prijatelji!
Ivana - hvala ti što si bila i ostala moja najbolja prijateljica!
Vi ste mojih pet najdražih luđaka i volim vas. Hvala vam za sve! <3