Pa što ako uz Zagreb volim Beograd!? Grad je,kao i svaki drugi. Prelijep grad,kad smo već kog toga. Kažeš time izdajem svoju domovinu? Što ti znaš o mojoj ljubavi prema domovini? Svi znamo koliko prezireš Hrvatsku i nasilu pokušavaš biti netko drugi,samo zbog društva. Još nikome od mojih prijatelja nije zasmetala moja nacionalnost,osim tebi. Oni me prihvaćaju takvu kakva jesam, i ja njih također. Ta ni tvoj najdraži grad nije Zagreb ili bilo koji hrvatski grad. I zašto bi se trebala sramiti druge polovice moje obitelji? Mojim venama teče čista hrvatska krv i ponosna sam time. Ali ne mogu nekoga osuđivati što je iz neke druge zemlje,što voli drugu domovinu. Moji bratići i sestrične su po nacionalnosti Srbi,njihovim venama teče hrvatska i srpska krv. I nimalo im to ne smeta. Tko si ti da nam sudiš? Ti koji se odričeš svoje obitelji zbog običnog srama? Pa oni su bili tu za mene kad mi je bilo teško,a ne ti. Čega bi se oni imali sramiti? Nikada nisu bili u ratu,nisu mrzili Hrvate,nisu nikome nanosili zlo. Odgajani su da vole,a ne da mrze. Učili su nas od malih nogu da ne sudimo ljude po nacionalnosti,boji kože ili vjeri. Nemaju se čega sramiti. Nitko nam ne može suditi što volimo svoju obitelj,i svoje bližnje. Bog ne vidi razliku među nacionalnostima. Moj san,san mojih bratića i sestrićna je isti. Da ćemo jednog dana zajedno prošetati ulicama Beograda i Zagreba bez tuđih predrasuda. Ponosni Srbin i Srpkinja,Hrvat i Hrvatica.

Mrzila sam minute koje su tako sporo prolazile do kraja. Mrzila sam i sat koji kao da je stao. Mrzila sam vrijeme koje se urotilo protiv mene i uporno produživalo trening još malo,malo.
Mrzila sam i to što me trener tjerao da radim teže vježbe od ostalih.Mrzila sam bol u prsima,umor i to što je do kraja bilo još tako puno,a u meni tako malo snage.
Mrzila sam čak i zrak kojeg nisam mogla dovoljno udahnuti,ma koliko se trudila.
Mrzila sam i kad sam uporno tvrdila da ne mogu dalje,a trener me tjerao da udaram jače.I kad bih na kraju uspjela on bi mi rekao "Jesam ti rekao da možeš?". Mrzila sam trening,a uvijek sam se nekako vraćala tamo.Mrzila sam sve to,ali samo voljela taekwondo.I tek sam kasnije shvatila,trener je od mene stvarao prvakinju i osobu koja neće odustati bez borbe.
Ta dvorana je bila moj dom,a svi u njoj moja obitelj.Vrijeme provedeno tamo je bilo najbolje vrijeme mog djetinjstva i mladosti.
Da,taekwondo me naučio životu.

Već duže vrijeme pokušavam napisati novi post ali nikako ne nalazim vremena i inspiracije.Neke ideje su mi se vrtile po glavi ali nikako nisam mogla spojiti te riječi u nešto što bi barem najmanje imalo smisla.Uostalom,škola je i ne smijem si dopustiti zaostatke.Jučer štrebam kemiju za test,danas geografiju,sutra povijest,pa lektira..Još su i treninzi tu.Svaki put se vratim doma iscrpljena i umorna,i svaki put se vraćam po još.Pripremam se za natjecanje u petak i stvarno mi se previše stavri mota po glavi.Ali na neki način je to i dobro,barem nemam dovoljno vremena da razmišljam o problemima jer ..dođem iz škole -učim kemiju.Vratim se s treninga- učim kemiju. Legnem spavati -ponavljam formule u glavi dok ne zaspim,probudim se ujutro -ponavljam kemiju.
Vidite,to ponekad može biti i dobra stvar jer vam skrene misli s tuge i svakidašnjih problema.

Sude mi zato što svoje volim,volim najviše,što sam branio moje najdraže.
Sude mi,dušmani moja ljube ali ne znaju da je istina voda duboka...

Znači,ne bi vjerovali kaj mi se danas dogodilo.
Vratila sam se doma iz crkve oko 7 navečer i komp mi je ostao uključen.I krenem ja vidjet kaj ima novoga na blogu,fejsu i vidim da me neki Tom Leko zvao na Skype.Onda vidim i da me probao dodat za kontakte na Skypu.I normalno,ne znam ga,neću prihvatit.I on mene opet nazove.Ja se javim (bez videa) i pitam 'ko je to. On počne pričat kak' je on Tom i da su mu moje prijateljice dale moj skype i rekle da me nazove i kaže da je on Tom, ovo ono.I ja mu poklopim.On nazove opet ja odbijem poziv.Nazove me opet,ja preusmjerim poziv,on opet nazove.Javim se i pitam ga kaj hoće.On me počne ispitivat zašto sam tako sramežljiva,da mu moje prijateljice nisu to rekle,kaj radim..ja mu kažem da čekam da mi se stariji brat vrati doma (što je bilo istina) i on kaže 'i ja isto'. 'A ti kao imaš starijeg brata?' otvoreno ga pitam već živčana jer ne želim imat posla s njime, na što on kaže 'ne'.On me pita 'znači samuješ?'.Ja onak' 'ne,čekam brata.' Ja šutim i on me pita jel' se čujemo i vidimo i ja kažem 'hvala Bogu ne.Ne želim te ni čut,ni vidjet.' i on upali video i pojavi se neki lik kak' si drka kurac.Ja odmah prekinem ( taj razgovor je bio neke 3 minute najduže) i odem na taj zahtjev koji mi je poslao i blokiram ga.
Ne vjerujem kakvih odvratnih predofilčina ima na ovom svijetu -.-

Ova priča je posvećena je svima onima koji su zlostavljani u svojoj obitelji,od oca ili majke,na fizički ili psihički način.Znam kako vam je i razumijem vas.Ovo je napisano kako bi se osvjestili o ovom problemu jer,zar je potrebno da netko od djece umre,da bi se ljudi sjetili da to treba spriječiti?Svi pričaju o nasilju među djecom u školi,ali tko je potakao djecu na to? Od koga su to vidjeli? Tko ih je doma naučio da je nasilje u redu? Mislim da bi se prvo to morali zapitati. Jer,što je s onom djecom koja plaču u kutu svoje sobe i primaju udarce,slušaju uvrede od onih koji bi jedini uvijek trebali biti tu za njih,od onih koji bi ih trebali zaštititi? Zar ona nisu bitna? Zar njihov dom ne bi trebao biti mjesto gdje bi se osjećali sigurno,a ne da strahuju od povratka kući!?
Nikad nemojte ignoritati obiteljsko nasilje i reći da to nije vaš problem. To ste lako mogli biti vi! Sigurno biste željeli da vam netko pomogne. I nikad,ali nikad nemojte smatrati prijetnje samoubojstvom zdravo za gotovo. Svojim očima sam vidjela kakve to posljedice ima i kakve tragove ostavlja na ljudima. Ne bih to poželjela ni najgorem neprijatelju.
Ali da više ne duljim,evo priče...

Helena je naočigled bila obična četrnaestogodišnjakinja.Bavila se sportom,imala je puno prijatelja u školi,bila je odlična učenica.Svi su je znali po njenoj prekrasnoj kovrčavoj smeđoj kosi i dubokim zelenim očima.Imala je najsavršeniji glas koji ste ikad čuli,pjevala je kao anđeo.Uživala je u svakom danu svoje mladosti.Tek je započela svoju prvu ozbiljnu vezu sa svojim najboljim prijateljem Dariom.Obožavala je svog devetnaestogodišnjeg brata i sedamnaestogodišnju sestru.Planirala je upisati jezičnu gimnaziju i otići s prijateljima na more u Opatiju.Sve je već odavno bilo isplanirano,samo je trebalo dočekati kraj škole i upise u srednju školu.To je trebalo biti najbolje ljeto dosad.A ipak,Helena ga nije doživjela.
Naime, postojala je stvar koju su svi znali,a ipak krili.Bila je to "javna tajna" njihovog malog mjesta u kom su živjeli.Helena je bila psihički i fizički zlostavljana od strane svoje majke.Svi su to znali,a ipak su šutjeli.
Ona bi plakala,ona bi vrištala,ona bi molila...Ali svi su se pravili kao da ništa nisu čuli niti vidjeli.
Prijatelji iz škole su također znali.Htjeli su pomoći,ali nisu znali kako.Pokušali su se za pomoć obratiti profesorima,ali uzaludno.Oni se nisu hteli mješati u privatan život njezine obitelji,njihov posao je bio samo da im predaju u školi.Helena nije imala hrabrosti sama zatražiti pomoć kako je ne bi okrivili za uništenje obitelji.Uzdala se u ostale kad su joj rekli da će biti bolje.Zagrljaji i utješne riječi su pomagali,ali samo do sljedećeg susreta s mamom,sljedeće uvrede,sljedećeg udarca.Stiskala je zube,ugledala se na starijeg brata i sestru.Govorila je "Ako su oni izdržali,i ja ću" ponosno dižući glavu "baš kao moj veliki brat,moj Dorian.Svi kažu da sam ista kao on."Toliko ga je voljela,čak i više nego sestru.Kako i ne bi kad ju je štitio većinu njenog života?Ujedno joj je bio i stariji brat i najbolji prijatelj.Zajedno su planirali kako će na dan njegovog vjenčanja plesati do jutra i spetljati se s njegovim kumom,a on joj je obećao da će joj prirediti najljepšu i najveću svadbu na kojoj je dosad bila.Dogovarali su se oko toga kako će se njen nećak ili nećakinja jednog dana zvati,i kako će ih čuvati i igrati se s njima.Isplanirali su velik dio njene budućnosti zajedno,ali nažalost,kaže se ne trči pred rudo.A upravo su to radili.
S vremenom Helena je pala u depresiju.Proplakala bi cijelu noć,ne bi mogla jesti,jednostavno je uništavala samu sebe.Bila je na granici anoreksije.Pucala je po šavovima,ali nije se predala.Još je u njoj bilo one njene snage,još se mogla s nama nasmijati od srca.Ali i taj njen osmijeh se sve rijeđe pojavljivao,sve dok jednog dana nije nestao.Ona više nije mogla.Slomila se.Uvijek je mislila da je majčina glavobolja kriva za sve,da je zbog toga takva prema njoj.Nije mogla vjerovati da je njena majka to radila jer ju je to zadovoljavalo,nije se mogla pomiriti s time da bi joj takva životinja mogla biti majka,a trebala je.Helena je izgubila najmanje deset kilograma i bila je "kost i koža".Izgledala je kao kostur,ali njena majka to nije primjetila.Ispričat' ću vam od događaju zbog kojeg je to sve i počelo.Helena se navečer vratila s treninga i doma ju je dočekala njena majka.Svi ostali su spavali,osim Doriana.Krenula je namazati dvije palačinke za sebe i njega kad joj je majka "upala" u kuhinju i počela ju napadati.Zašto je bosa,zašto nije riješila jedan zadatak iz zadaće,zašto ovo,zašto ono...I onda je pogodila tamo gdje boli -u ono mjesto u srcu gdje su stajali svi njeni prijatelji,oni koje je voljela.Zašto se danas išla naći snjima?Zašto se druži s njima?Oni nisu njenih godina,nisu dovoljno dobri za nju,ili su predobri.Suze su joj krenule niz lice.Njeni prijatelji su za nju bili svetinja,nešto što se nije smjelo dirati.A upravo je to ona radila.Za Helenu nije bilo bitno jesu li godinu dana mlađi,stariji ili su njeni vršnjaci.Ali za njenu mamu jest.Ona ih je sve kategorizirala po tome što nose,tko su im roditelji,i kakve imaju ocjene.I dok je njena mama tiho vikala na nju da ne probudi druge,Heleni su suze curile niz lice.Pobjegla je u kupaonicu,sjela na kadu i tiho počela plakati.Skoro se zadavila sa preostalim djelom palačinke,i od kašljanja povratila sve što je taj dan jela.Tu večer je zaspala u suzama i odonda ništa nije jela,hrana joj se gadila.
I onda se to dogodilo.Kap koja je prelila čašu.Događaj koji ju je gurnuo preko ruba.
Helena je u školi imala sve petice,ali doslovno sve.Mama ju je tjerala da ispravlja i četvorke,koje ionako nije smjela dobiti.Svi smo znali kaznu za to.Ali ovaj put, uz sve što je proživljala(samo je Bog znao da je taj tjedan bio najteži dosad) Helena je jednostavno 'zablokirala'.Ona je stvarno učila,ali taj test je napisala posebno loše.Vjerojatno jer joj je mama rekla da će ju ubiti ako dobije manje od 5.A ona je dobila 3.TRI!!Helenina prva trojka IKAD,u OSMOM razredu.Bojala se uopće doći kući.Tresla se dok se vraćala sa autobusne stanice.

Mama ju je napala čim se vratila s posla,počela je vikati prije nego je Helena uopće uspjela dovršiti rečenicu."Prestani se derati na mene!" njena majka nije mogla nije mogla vjerovati.Helena joj se suprotstavila.Prvi put u životu Helena joj se suprotstavila.I ona se više nije mogla suzdržati.Njeno lice je opet poprimilo onaj životinjski izraz, koji je imala svaki put kad bi ju tukla,i njene ruke su počele udarati gdje god su stigle.Po zubima,rukama,trbuhu.Helena je prekrila glavu rukama i čučnula na pod kako bi se obranila od udaraca.Osjetila je ruku na svojoj kosi i kako ju je odjednom počela vuči za nju.A onda opet udarci, vikanje ,virjeđanje i prijetnje.Kad se njena majka napokon smirila i prestala otišla je iz sobe,ostavljajući za sobom Helenu da se na podu guši u suzama.Plakala je,što od fizičke,što od psihićke boli.Nije to više mogla podnositi.Helena je bila najjača osoba koju poznajem,a ipak se slomila pod tim teretom.Dok je ležala na podu u suzama,nešto se prelomilo u njoj,i tada je donijela najgoru odluku koju je mogla donijeti.Odlučila se na samoubojstvo.Uzela je svoj blok za pisanje i najdražu olovku te krenula pisati pismo svojim najdražima,dedi i baki,bratu i sestri,prijateljima...Svi smo mi dobili svoja pisma.Ostavila ih je na stolu i otvorila svoj prozor na sobi,koji je gledao na njihov prelijepi cvijetnjak koji je bio u punom travanjskom cvatu.Popela se na njega i sjela na prozorsku dasku.Njeni baka i djed,s kojima su živjeli,upravo su bili u dvorištu samo 10 metara dalje od Helene,a njeni brat i sestra su se upravo vraćali iz Zagreba.Bili su 50 metara udaljeni od Helene kada su ju ugledali da sjedi na prozorskoj dasci.Mrak im je pao na oči.Dorian i Mila su potrčali prema njoj uzvikujući njeno ime i time uzbudili baku i djeda koji su tek onda spazili Helenu.
"Helena,nemoj molim te!" očajnićki joj je viknuo Dorian.
"Stani Helena!Siđi dolje,molim te." sestra ju je pokušala odgovoriti,još uvijek trčeći prema prozoru.
"Isuse,djete,vrati se unutra ako Boga znaš." baka se primila za srce kao da će joj pozliti.
"Ne mogu to više trpjeti." tiho je rekla.
"Sve će biti bolje,nemoj se brinuti.Zaštit' ćemo te!" pokašavali su je odgovoriti,ali nije išlo.
"Prekasno je,za mene više nema natrag.Volim vas!" to su bile njene zadnje riječi prije nego je skočila i zauvijek okončala svoj,tek počeli život. Njena sestra Mila,stajala je ispred prozora kad je skočila i pala tik do nje.Dorian je bio odmah kraj nje.Njena baka je pala na koljena držeći se za srce i tada doživjela infarkt.Mila i Dorian su očajnički nazvali hitnu i u suzama pokušali dozvati Helenu natrag.Bilo je kasno,za nju je bilo kasno.Taj dan,Helena je sa sobom odnijela srca svoje obitelji i prijatelja sa sobom..Ne prođe ni dan,a da oni ne pomisle na nju i ne zapitaju se "Što bi bilo da smo.."
Dorian i Mila se sad kaju što ju nisu više zaštitili(kao da su mogli učiniti nešto više),njeni prijatelji se kaju što nisu pokušali učiniti više za nju,njeni profesori se kaju što se nisu umiješali i pokušali pomoći jer možda da jesu,Helena bi i danas bila s njima.A sada se mogu samo kajati što nisu pokušali. Cijela njezina obitelj,prijatelji i škola,ispratili su ju u suzama.Na dan njenog pogreba,sjalo je sunce i padala kiša.Kažu,i nebo je plakalo za njom.
Zato,ako imate prijateljia/cu koja je zlostavljana na bilo koji način POMOZITE.Obratite se nekome za savjet,informirajte se preko interneta i pomozite.Jer,možda pomognete spasiti život.


COPYRIGHT NOTICE ©This work is under copyright law. You CANNOT use the text for blogs, websites, myspace, books or personal things WITHOUT accessing a license from me. If I find out my work is being used illegally, then legal action will now be taken. If you see my work being used, please e-mail/message me straight away. Please respect copyrights.

Sav materijal sa ove stranice je zaštićen autorskim pravom, zabranjeno je kopiranje, korištenje i skidanje materijala bez autorovog odobrenja!

Oznake: život, samoubojstvo, nasilje

Imam jednu dugogodišnju prijateljicu.Vjerojatno mi je i jedna od najboljih drugarica.I iz pouzdanih izvora znam da je često bila nasmijana,ali ne i sretna.

Pitaju me kako sam se mogla zaljubiti u tebe? Kažu da nisi tako zgodan,al' oni ne shvaćaju.Ja i ti smo bili prijatelji.Onakvi kakvima možeš sve reći.I sve sam ti i govorila.Priznala sam ti kad me bilo strah,a ja nikome ne priznajem da se bojim.Rekao si mi da vjeruješ u mene.Ti si bio prvi koji mi je rekao da vjeruje u mene i da ću uspjeti.
Ja sam se zaljubila u tvoje šale,način na koji si me nasmijavao,onako kako nitko drugi ne može.Zaljubila sam se u onog dečka koji me tješio kad mi je bilo teško,koji bi me nasmijavao kad sam tužna.Zaljubila sam se u iluziju i kasno sam to shvatila.Ti nisi bio takav,glumio si takvog dečka.Zaljubila sam se u nekoga tko ne postoji.