Mrzila sam minute koje su tako sporo prolazile do kraja. Mrzila sam i sat koji kao da je stao. Mrzila sam vrijeme koje se urotilo protiv mene i uporno produživalo trening još malo,malo.
Mrzila sam i to što me trener tjerao da radim teže vježbe od ostalih.Mrzila sam bol u prsima,umor i to što je do kraja bilo još tako puno,a u meni tako malo snage.
Mrzila sam čak i zrak kojeg nisam mogla dovoljno udahnuti,ma koliko se trudila.
Mrzila sam i kad sam uporno tvrdila da ne mogu dalje,a trener me tjerao da udaram jače.I kad bih na kraju uspjela on bi mi rekao "Jesam ti rekao da možeš?". Mrzila sam trening,a uvijek sam se nekako vraćala tamo.Mrzila sam sve to,ali samo voljela taekwondo.I tek sam kasnije shvatila,trener je od mene stvarao prvakinju i osobu koja neće odustati bez borbe.
Ta dvorana je bila moj dom,a svi u njoj moja obitelj.Vrijeme provedeno tamo je bilo najbolje vrijeme mog djetinjstva i mladosti.
Da,taekwondo me naučio životu.
Post je objavljen 28.11.2012. u 23:45 sati.