I evo nas opet na istom mjestu, godina dana je prošla, a ništa nije isto kao prije. Bliži se Božić, a mene hvata nostalgija za onakvim Božićem kakav sam zadnji put imala prije šest godina, prije nego se sve nepovratno promijenilo. Na gore, naravno.
Umjesto da sam sretna što je škola završila a ispred mene su tri tjedna odmora mene hvata tuga. Svaku minutu mi se sve više čini da ću pasti u depresiju. Prvi od razloga je taj što ja ne mogu kao sva druga djeca imati tatu za Božić. Zašto? Zato jer je njegov šef odlučio da je važnije da on bude doma nego da jedno djete ima svog tatu kraj sebe za Božić. Odlučio je da je važnije da on doma odmara nego da se jedna četrnaestogodišnjakinja osjeća sigurno u svom domu za Božić. Nema veze, znam ja otprije da više nikad neću imati normalan Božić dok god živim s njom. Ha, baš me zanima kako bi se osjećala da zna da o njoj raspravljam u trećem rodu. Nek sad osjeti na svojoj koži kako je to. Zna koliko mrzim kad me oslovljava sa 'ona' i priča o meni kao nisam u prostoriji,kao da nečujem. Još više mrzim kad me zove 'to'. Ja imam svoje ime, ona mi ga je nametnula, da me cijeli život zezaju zbog imena. Ali ne, što ja više mrzim da me tako oslovljava, ona to sve više radi. Zna da od toga tako poludim, da mi dođe da razbijam nešto. Samo što ja nikada nemam hrabrosti da se suprotstavim, nego samo plačem i osječam se kao luđakinja. U našoj kući je kao na sudu, sve što kažeš može i iskoristit će se protiv tebe. Za svoj 14 rođendan ja sam dobila masnice po rukama i tijelu, samo zato jer je tata bio na poslu pa se osjećala hrabro. Kad njega nema radi što god hoće,a čim on dođe doma manja je od makova zrna. Samo uz tatu ja sam se osjećala sigurno u vlastitom domu. A njega sada nema. I što ako imam starijeg brata kad me on mrzi i misli da sam luda kao i ona. Nikad neće stati u moju obranu. Ja sam samo još jedno dijete koje je sigurnije u ovom okrutnom svijetu nego u vlastitom domu...