Nisam imala nikakvih posebnih ideja za ovaj najnoviji post,a i ne osjećam se baš najbolje zato sam odlučila iskoristiti moj sastavak za zadačnicu koju smo pisali nedugo.Budući da me u zadnje vrijeme tišti ova tema osuđivanja nacionalnosti i da me su me te primitivne kritike,uz par virusa,oborili na krevet sa puno maramica i čajem nisam imala snage da zapravo napišem nešto kvalitetnije.Mislim da bi ljudi trebali imati više razumijevanja za djecu iz višenacionalnih obitelji.Zamislite,kako biste se Vi kao djete osjećali na njihovom mjestu?


Pravdo,gdje si?

Opet se noćas prevrćem po krevetu.Već su odavno meni poznate ovakve noći.
Stvarno bih htjela spavati,ali nešto mi ne da.Uspomene,te tužne misli mi se stalno vrte po glavi.Slomit ću se,opet.Pa tko ne bi u ovakvom okrutnom svijetu?Pogotovo kad sam tražiš svoje mjesto i put u ovom životu.Uvijek su me učili da se ustanem kad padnem,ali tih padova je prokleto mnogo.Vrijeđali su me,smijali mi se u lice zbog mojih snova,ismijavali su me i rušili na tlo.Uživali su gledajući me kako se iz one jake,nedodirljive pretvaram u slabu i ranjivu osobu.Slamala sam se,pred tuđim očima, i gledala zabrinute strance i nezainteresirane prijatelje.I napokon sam shvatila.Bila sam žrtva nečega na što su se oni pozivali.Diskriminacije i,očigledno,lažnih prijatelja.Hrvatica je uvijek bila smatrana manje vrijednom,ali čim je isplivalo na površinu da u meni ima srpske krvi spala sam na najniži društveni sloj.Zar je to pravedno? Mene su,glupu,uvijek učili da smo svi ljudi.Još se sijećam kad mi je moj deda govorio "Nemoj mrziti nikoga.Ni Bošnjaka,ni Srbina,ni muslimana.Svi su oni ljudi,nacionalnost i vjera ne odlučuju kakav ćeš biti čovjek." Ja se nikada neću odreći svoje obitelji zbog njih.Oni će uvijek biti tu i čekati me,a ja ću im se uvijek vraćati.Prijatelji dolaze i odlaze,ali obitelj zauvijek ostaje.Obasipali su me pažnjom još prvog trenutka kad su me vidjeli.Jedini su mi izrekli saoćešće na bakinom sprovodu kad ni moja rođena majka nije obraćala pažnju na mene.Nikad nisu mrzili Hrvate,nikad nisu bili u ratu,svoju djecu su učili toleranciji. Učili su ih da vole,a ne da mrze.Ali ljudi to ne znaju.Ni ne pitaju za činjenice,samo presude.Pitam se,otkud im to pravo? Tko im je rekao da se smiju igrati Boga? I mi smo ljudi i mi griješimo.Priznajem,ni moja srpska ni hrvatska strana obitelji nije savršena. Ali nikome nisu namjerno naudili. I te misli mi se stalno roje po glavi, a suze teku i teku,nepozvane. Proklete izdajice,uvijek istaknu moje slabosti. I ja čekam,čekam i molim se Bogu,za kog ni ne znam postoji li,da mi san dođe na oči. Ne želim razmišljati o problemima u svijetu,državi ili životu. Ne želim plakati pred spavanje. Čime sam to zaslužila? Jesam li stvarno bila toliko loša osoba? I,što je najvažnije,hoću li ikada slobodno šetati gradom sa sestričnom,bez straha od osude drugih ljudi jer ona je Srpkinja,a ja Hrvatica.
Suze i dalje teku,san ne dolazi na oči,isto pitanje je još uvijek na usnama.Pravdo,gdje si?

Pošto mi ovo jako puno znači,molila bih vas da to ne kopirate bez mog dopuštenja i bez zasluga koje mi po autorskim pravima pripadaju.