Bježim
prema tebi
dok gladnim koracima
grabiš prema svjetlosti
Bježim
od tajni
čije odgovore
razumno čuvaš.
Pružam ti ruke
k'o nestrpljivo dijete
i blagosivljam zagrljaj
što donosi mir.
Mijenjat ću svjetlost za
zaborav
samo da ne izgubim
smisao
Dotičem prstima
obalu
i brišem morsku pjenu
sa kuteva usana.
Čuješ li,
pratim tvoj
tihi
zov.
Ljudi su čudna stvorenja ... Svatko od nas, u životu ima jednu želju, ne cilj, želju. Ono, kad si baš nešto jako želimo a da to nije baš tako lako ostvarivo. Cilj je jedno a želja nešto drugo, ono nešto po čemu sami sebe prepoznajemo. Ima ih svakakvih. Jedni bi željeli koncert Stonsa u živo, drugi da popuše pljugu u Damu, treći da skoče bejz s nekog krana. I tako dalje i tako bliže. Ove prethodno nabrojane nisu samo plod moje blesave i neobuzdane mašte. Znam ljude, koji znaju ljude, koji, opet to i žele. Želja ima svakakvih, a i ljudi, bogami.
I svašta napravimo da dođemo do te svoje zrake Sunca. Neki odustanu na početku a neki idu dalje. I oni u limenim košuljama kaj su se trgali za Svetim Kralom, ma svega su se i oni nagutali. Koliko ljudi toliko Gralova ...
Startamo k'o pomahnitali kerovi, grizemo i vučemo, batinaju nas i vežu. Pravila za igru postavljena sa svih strana, tko se sjeti i kako mu se sprdne metne nam ga. Pravilo, mislim ...
Šta smo sve spremni „žrtvovati“ u toj svojoj igri? I koliko se puta zapitamo dok ližemo rane, jel' to baš ono pravo, jel' ta želja onak „ispravna“, baš naša?
Potkradu nam se koji put i nekakve tuđe željice. Nisu to baš želje, više klocne koje su nam podmetnute da ne dođemo prvi. Netko smatra da naša želja baš i nije po pravilu sistema. Ma jebo sistem, jeboooooo!!!!!!
I onda, nekak, na toj šarenoj tržnici našeg života, uz poštenu cijenu (svakom po zasluzi), postanemo ponosni vlasnici proizvoda naše želje. K'o malo dijete kad zaradi u fajtu svoju prvu pikulu, čuvamo je na dlanu, okrećemo na Suncu. Jebote, moja je! Nakon toliko vremena.
Sjajna je, blistava, ponosno je pokazujemo ostatku univerzuma jer nitko to nema. A i mi smo nekak drugačiji uz nju. Čuvamo je, glancamo. Rušimo dotrajale zidove naše životne straćare i oko tog malenog zrnca podižemo bedeme, gradimo kule na kojima pobjedničke trube neprestano odjekuju. Podižemo mostove, lukobrane, nepregledne petlje i postaje. Postavljamo pravila, donosimo zakone, paragrafe, bla, blaaaaaaaaa .... ufffff...
A di je nestala pikula?
U nama je ono nešto što nas tjera ... Želja odavno prestane biti samo to, postane vjera, gorivo za dalje. Kad ostanemo bez ičega vjeru nam nitko ne može iščupati. Pa koji kurac onda gubimo te svoje pikule? Za koju svrhu ih uopće i skupljamo? Da nam skupljaju prašinu po ladicama? Osvojili smo je i ...? Više se ne trebamo igrati? Više je ne moramo glancati i biti ponosni na nju? Koji smo mi jebeni igrači ...
Ponašamo se k'o tajkuni, u stilu: Pa moje je i kaj sad?! I u cijelom tom posjedovanju, svojatanju, glumljenju vlasništva, naša pikula je izgubila i boje i sjaj. A da to nismo ni primijetili. I čudimo se k'o pura dreku. A kaj sad?
Želje su kao i pikule. Kad ih ostvarimo, dobijemo, trebamo uživati u njima. Trebamo se igrati s njima jer njihova vrijednost je u tome. Da se kotrljaju, sudaraju, vrte u krug, bljeskaju na suncu. Da ih natapamo znojem svojih dlanova, milujemo vrhovima prstiju, tepamo im zavodljivo i pobjednički dižemo u zrak. Da nas svaki pogled na njih podsjeti koliko nam je trebalo da ih dobijemo ...
Ostvarena želja ili osvojena pikula?
Svejedno, igram dalje ...
Dobro i zlo –
Znali su o njima malo ali sve:
Kada zlo trijumfira, dobro je u pritaji;
Dobro kad se objelodanjuje, zlo čeka skrito.
I jedno je i drugo nesavladivo
I ne može se ukloniti na nepovratnu razdaljinu..
Pa zato ako jest radost, onda s primjesom brižnosti,
Ako jest očaj, onda nikad bez tihe nade.
Život, makar i dug, uvijek će biti kratak..
Prekratak, da se tome nešto dometne...
Po slobodnom opredjeljenju sam, sretna osoba. Isprobala sam poprilično mnogo ljudskih stanja i nekak mi ovo, stanje sreće, najviše paše. Tu sam si doma. A doma me ni bilo već jako dugo...
Ljudi se po putu za doma izgube. Ni ja nisam imuna na gubljenje.To je ono, k'o kad dijete pošalješ prvi puta po kruh i mlijeko u dućan i umjesto da se vrati za dvajst minuta, ono se dotepe za dvije čuke. Ježi ga, usput je Limačev izlog sa najnovijom kolekcijom Transformersa, pa dvorište susjeda Vlade koji ima tak milog avlijanera, zakaj ga ne podragati malo. Tu je i par lokvica po rinzolu i gruda blata u koju treba „slučajno“ ugaziti i bačena limenka paštete koja mami da ju se napenali, onako ko Šuker. Ma ne Šuker, Niko je danas u modi. I još prozor one male Klare iz suprotne smjene, što sjedi na zboru dva mjesta dalje. Tih pet minuta zombiranja pod istim tim prozorom sačuvajbože da se propuste. Ali na kraju drame, vike i savjeta za ubuduće ... malac je došao doma.
Doduše, moj prvi odlazak po mlijeko nije tako izgledao. Mene je stari namlatio prije nego što sam otišla, za svaki slučaj. Jebi ga, svakom njegova odgojna metoda.
Poslije ti odlasci u dućan postanu svakodnevnica, rutina, točno znaš da si otišao po kruh i mlijeko, koliko ti vremena treba, koliko koraka ćeš napraviti. I znaš da ćeš brzo biti doma. I sutra se više nećeš ni sjećati da si bio, ni prekosutra ni za mjesec dana. Osim, ako te netko ili nešto ne podsjeti. I to tako, da te doslovce opali po glavi tom istom vrećicom s kruhom našim svagdašnjim.
Obično se ne lupam vrećicama po glavi ali se vrlo često spotaknem na njih. Ha, ni moja kuhinja nije uvijek savršena. Nekako se s vremena na vrijeme, popiknem na svoju „sretnu“ vrećicu. Nepoderiva je, jebeno neuništiva. Pa onda sjednem na kuhinjski pod i u onom suludom kaosu, zavučem ruku u nju i počnem vaditi svoje sretne komadiće. Moje sretne razloge ... tišinu pred pijavicu na moru, miris mimoze i olijandera, prvi poljubac, ljeto na Prviću, tatin „stojadin“, moje pjesme, lutanja gradom i zvukovi ulice, ćevapi na Cvjetnom i partija biljara, francuska salata i sarma, zagrljaj prijatelja, do kocena zmazane ruke nakon mijenjanja gume, miris male bebe, mamin osmijeh, Tvoje lice dok spavaš ... Ja, svako moje novo jutro, moj je razlog sreće. Buđenja u miru, onom miru kad snove možeš zadržati u sebi, kad ih se možeš sjećati cijeli dan i uživati u njima. Kad ih možeš živjeti. Svaki dan, kad osjetim da sam budna, živa, da jesam, svaki dan je sreća. Kad znam da je još jedan odlazak postao dolazak, da je još jedno putovanje gotovo, još jedan punkt na svome putu mogu ucrtati. Još jedan odlazak u šoping je završio i nema galame, nema zašto, kako, gdje... Doma sam. Kako god izgledalo pakljavo i nepotrebno komplicirano bilo, eto me, stigoh. Pogledala sam izloge, pokupovala sve i svašta, stala usput u lokvu i nagazila drek, skužila Transformerse kak funkcioniraju i ... vratila se.
I pitam se ... koliko mi puta treba da se izgubim? I je li to doista baš izgubljavanje (uhhhhh) ili ...?
Dom je uvijek tu, čeka nas. On se ne može izgubiti. Samo ga mi trebamo pronaći. U sebi.
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Čudna i čupava, dijete i žena,
račica koja ne zna napraviti
korak unatrag ....
Došlo je do toga da sjedim pod drvetom,
na obali rijeke,
u sunčano jutro.
Taj je događaj beznačajan
i neće ući u povijest.
Nisu to bitke i paktovi,
čiji se motivi istražuju,
niti dostojna pamćenja ubojstva tirana.
Pa ipak sjedim kraj rijeke, to je činjenica.
I kad već tu jesam,
morala sam odnekud doći,
a prije toga
na mnogim se još mjestima nalaziti,
sasvim onako kao osvajači zemalja
prije nego što su stupili na palubu.
(W.Szymborska)
Voli, ljubi, cijeni i poštuj ...
jer drugačije zahvalnosti ne znaš ...
M.
Vjera, nada i bezuvjetna ljubav
vode putevima koje nazivaju čudnima
samo zato jer svi ne mogu krenuti
njima ...