Putevima čudnosti moje

subota, 28.01.2006.

Sebi, onako u povjerenju

Dobro i zlo –
Znali su o njima malo ali sve:
Kada zlo trijumfira, dobro je u pritaji;
Dobro kad se objelodanjuje, zlo čeka skrito.
I jedno je i drugo nesavladivo
I ne može se ukloniti na nepovratnu razdaljinu..
Pa zato ako jest radost, onda s primjesom brižnosti,
Ako jest očaj, onda nikad bez tihe nade.
Život, makar i dug, uvijek će biti kratak..
Prekratak, da se tome nešto dometne...

Po slobodnom opredjeljenju sam, sretna osoba. Isprobala sam poprilično mnogo ljudskih stanja i nekak mi ovo, stanje sreće, najviše paše. Tu sam si doma. A doma me ni bilo već jako dugo...
Ljudi se po putu za doma izgube. Ni ja nisam imuna na gubljenje.To je ono, k'o kad dijete pošalješ prvi puta po kruh i mlijeko u dućan i umjesto da se vrati za dvajst minuta, ono se dotepe za dvije čuke. Ježi ga, usput je Limačev izlog sa najnovijom kolekcijom Transformersa, pa dvorište susjeda Vlade koji ima tak milog avlijanera, zakaj ga ne podragati malo. Tu je i par lokvica po rinzolu i gruda blata u koju treba „slučajno“ ugaziti i bačena limenka paštete koja mami da ju se napenali, onako ko Šuker. Ma ne Šuker, Niko je danas u modi. I još prozor one male Klare iz suprotne smjene, što sjedi na zboru dva mjesta dalje. Tih pet minuta zombiranja pod istim tim prozorom sačuvajbože da se propuste. Ali na kraju drame, vike i savjeta za ubuduće ... malac je došao doma.
Doduše, moj prvi odlazak po mlijeko nije tako izgledao. Mene je stari namlatio prije nego što sam otišla, za svaki slučaj. Jebi ga, svakom njegova odgojna metoda.
Poslije ti odlasci u dućan postanu svakodnevnica, rutina, točno znaš da si otišao po kruh i mlijeko, koliko ti vremena treba, koliko koraka ćeš napraviti. I znaš da ćeš brzo biti doma. I sutra se više nećeš ni sjećati da si bio, ni prekosutra ni za mjesec dana. Osim, ako te netko ili nešto ne podsjeti. I to tako, da te doslovce opali po glavi tom istom vrećicom s kruhom našim svagdašnjim.
Obično se ne lupam vrećicama po glavi ali se vrlo često spotaknem na njih. Ha, ni moja kuhinja nije uvijek savršena. Nekako se s vremena na vrijeme, popiknem na svoju „sretnu“ vrećicu. Nepoderiva je, jebeno neuništiva. Pa onda sjednem na kuhinjski pod i u onom suludom kaosu, zavučem ruku u nju i počnem vaditi svoje sretne komadiće. Moje sretne razloge ... tišinu pred pijavicu na moru, miris mimoze i olijandera, prvi poljubac, ljeto na Prviću, tatin „stojadin“, moje pjesme, lutanja gradom i zvukovi ulice, ćevapi na Cvjetnom i partija biljara, francuska salata i sarma, zagrljaj prijatelja, do kocena zmazane ruke nakon mijenjanja gume, miris male bebe, mamin osmijeh, Tvoje lice dok spavaš ... Ja, svako moje novo jutro, moj je razlog sreće. Buđenja u miru, onom miru kad snove možeš zadržati u sebi, kad ih se možeš sjećati cijeli dan i uživati u njima. Kad ih možeš živjeti. Svaki dan, kad osjetim da sam budna, živa, da jesam, svaki dan je sreća. Kad znam da je još jedan odlazak postao dolazak, da je još jedno putovanje gotovo, još jedan punkt na svome putu mogu ucrtati. Još jedan odlazak u šoping je završio i nema galame, nema zašto, kako, gdje... Doma sam. Kako god izgledalo pakljavo i nepotrebno komplicirano bilo, eto me, stigoh. Pogledala sam izloge, pokupovala sve i svašta, stala usput u lokvu i nagazila drek, skužila Transformerse kak funkcioniraju i ... vratila se.
I pitam se ... koliko mi puta treba da se izgubim? I je li to doista baš izgubljavanje (uhhhhh) ili ...?
Dom je uvijek tu, čeka nas. On se ne može izgubiti. Samo ga mi trebamo pronaći. U sebi.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv