...life is a joke...shit happens...

...sasvim slučajno sam sinoć (na jednom od foruma) naišao na temu pod radnim nazivom...10 izvođača koje ne biste preporučili ni psu...odmah sam pomislio na ove naše, tzv. domaće izvođače, ove koji misle da su slavni, u najmanju ruku poput kraljeva ulice...i onda odjednom ugledah i svoj post na tu temu, izgleda da sam i ja ponešto imao reći po tom pitanju iako nikada nisam pohađao čak niti onaj predškolski solfeggio, a kamoli da sam završio kakvu akademiju pa makar to bila i glazbena akademija...daklem, unatoč i usprkos svemu, moja procjena i moj subjektivni izbor, desetak nadasve simpatičnih mi estradnjaka, bio je sljedeći...

- josip katalenić...(ovdje je svaki komentar suvišan)
- ivan mikulić...(definitivno jedan od najvećih tupsona na estradi uopće)
- danijela...(iritantno je koliko se trudi bit simpatična, a postaje sve degutantnija)
- tiho orlić...(lik za vatrogasne zabave)
- saša, tin i onaj treći...(ko tu koga jebe)
- zdenka kovačiček...(klimakterična babuskara koja se fura na janis i feminizam)
- sena m...(ovo "M" je valjda provokacija)
- elio pisak...(možda će nekome zvučati nevjerojatno, ali tip je uvjeren da je zvijezda)
- maja šuput...(hm...zar je i ona pjevačica...pa tata je reko da je)
- severina...(a mogla je imati sve...na onaj bezbolniji način)

...na kraju mi se ova brojka deset stvarno učinila malom, premalom...pa sam je morao malko podebljati, jer gdje su u cijeloj ovoj glazbenoj priči likovi poput...đuke čajića, vlatke pokos, mate bulića, nives celzijus, matka jelavića, vesne pisarović...aha, upravo te vesne pisarović koja potpisuje čuveni i nadaleko poznati hit...dolje na koljena...hit u kojem dolazi do glasovne promjene i to specifične kao takve, nečega između sibilarizacije, palatalizacije i da ne kažem jotovanja ili jotacije, ali u mrvicu izmjenjenom obliku...nečega, nakon čega se u refrenu, gore navedene pjesme..."reci" mijenja u "glođi"...ali, pustimo mi sad to, to je ionako samo osobni izbor svakog pojedinca...nego, čini mi se da je bilo čak i nekakvih pokušaja snimanja spota za dotičnu pjesmu, jer ako me sjećanje dobro služi...neko vrijeme su se na netu mogle pronaći slikice, na kojima se lijepo vidjelo kako ona, sva onako raščupana, zamućena pogleda i do jaja ufurana...u pjesmu naravno...kleči na koljenima te se zubima čvrsto drži...za mikrofon...spot za pjesmu navodno nikada nije snimljen, a možda i zbog toga jer je baš nekako u to vrijeme izašao onaj legendarni severinin spot za pjesmu...moja stvar...spot koji je snimljen na onom njegovom brodu...uh jebote, malo sam se udaljio od teme...

...naravno da mi ni ne pada na pamet otići na nekakav koncert ili pak kupiti (zipa sad ovog izraza) nosač zvuka, heh...primjerice od onoga džaka (ili kako li mu se već čita ime) houdeka, thompsona, grdovića, škore, mineje ili onih baruna...ma ima toga još samo što nema...nema smisla, nabrajati ostale...lakše bi bilo nabrojiti one čiji bi cd kupio...a kupio bi ga od tipa kojeg sam jutros gledao i slušao na trgu...tip je pravi pravcati (i to mobilni) one man band...pošteno se natovario, navukavši na sebe...bas bubanj, činele, harmoniku, gitaru, usnu harmoniku, kazoo, udaraljke, triangl, malu trubu, kastanjete...znam da mu baš i nije lako sve to nositi na sebi, ali prednost je u tome, što se u takvom bendu uvijek točno zna...tko što svira...

...a što to slušaju izgoreni tipovi poput mene...tj. oni tipovi koji ništa ne slušaju...hm...pa ako bi krenuo nekim redom, najprije bi nabrojio ono što nisam slušao, tj. čiju live izvedbu ovo ljeto nisam gledao...dakle, najprije sam propustio Cetinskog...jebiga, radio sam...zatim sam propustio Carrerasa, ali ne zbog toga, što to nije pokojni Pavarotti ili zato što mi je Domingo draži, već zbog toga što se nikako nisam mogao uklopiti među one "drage nam gledatelje" koji su masovno pohrlili biti viđeni na barem jednom od dva velika glazbena događaja koja su se trebala ovo ljeto održati u ovoj nam...glazbom napaćenoj državi...i dalje sam uvjerenja da je te večeri ispred Donata bilo onih koji bi se dali kladiti kako je taj Jose zapravo vezni igrač Reala iz Madrida...Jose Carreras ili Jose Maria Guti, ma sve je to isti kurac, ionako su svi ti Šveđani isti...

...a onda ono čega mi je najviše žao...Carlos Santana...i tada sam, na moju veliku žalost radio i tko zna kada će mi se opet ukazati prilika, uživo vidjeti i čuti jednu takvu gitarističku veličinu poput legendarnog Carlosa...šteta, baš šteta...i na kraju prema najavama, uslijedio je koncert godine...U2...ne, nisam išao niti sam namjeravao i to iz jednostavnog razloga...nisam njihov fan, a na silu ne ide...već par tjedana prije koncerta su počele najave koje su mi lagano punile kurac...jutu ovo, jutu ono, jutu je vaki, jutu je naki, oni su savršeni, oni su nenadjebivi, oni su ...oni su ti, da upravo ti, zbog kojih građani grada Zagreba, nakon napornog radnog dana nisu mogli svojim kućama jer je sve bilo blokirano, sve, a uvlačenje Ircima je otišlo toliko daleko da je državna, a ne nekakva privatna, ne lokalna, ne komercijalna, već državna dalekovidnica (ona za koju mi "dragovoljno" izdvajamo, prema njihovom mišljenju premalu sumu), započela središnji dnevnik sa...sve je spremno za večerašnji spektakularni koncert irske grupe U2...i onda, desetominutno sranje o Ircima i njihovim pripremama za koncert, da bi tek negdje pred kraj dnevnika (onako usput) bilo spomenuto, kako će sutra na Mirogoju biti pokopano tijelo Savke Dapčević Kučar koja je btw. (u izboru kojeg je proveo jedan naš tjednik) proglašena, najznačajnijom Hrvaticom svih vremena...

...ali kakve to sad ima veze, kad su tu; dragi nam Irci, a mi moramo svima pokazati i dokazati da smo pobijedili ksenofobiju...no to nije sve...voditelj informativne emisije je na kraju, svog dnevnika...najavio posebnu emisiju o ponajboljoj svjetskoj rock skupini koja će ići odmah nakon sporta, vremenske prognoze i "njegovog" dnevnika...možda mu je ipak netko trebao šapnuti, da je ta skupina zapravo, malo više pop nego rock...a uostalom, ko jebe, ionako je tu najvažnija provizija, ma koga god da je ošinula...ali ni to još nije sve, jer vrhunac dnevnika je bila vremenska prognoza, u kojoj se između ostalog najviše raspravljalo o tome, hoće li iznad Maksimira večeras i sutra padati kiša...situacija je postala toliko ozbiljna, da smo svi mi bili zabrinuti i sa zebnjom iščekivali, hoće li vlada republike hrvatske, na čelu s premijerom i kriznim stožerom, poduzeti čvrste i odlučne korake pa pronaći i poslati Dudeka...morti bi nam dudekovi raketlini kaj pomogli, morti buju rasterali oblake pa nam se jutuovci nebuju smočili ...no imali smo sreće, sve je na kraju (za neke od njih), dobro prošlo...a drugi dan gotovo ista priča, još jedan koncert, dnevnik započinje s izvještajem iz maksimirske šume, a završava sa: ...danas je na Mirogoju pokopana...

...ono što sam ja gledao i slušao, nije bilo tako loše, doduše nije bilo baš puno toga, ali čovjek bi trebao (barem ponekad), biti zadovoljan i sa malim...recimo da sam ja to već naučio, odavno...najprije sam bio na četverosatnom koncertu Luke, Olivera i Gibonnija...koncert je bio pun pogodak, u srcu sezone, na otvorenom i još besplatan...za tu priliku je napravljena i plutajuća, pontonska pozornica koja se vrlo dobro uklopila u sveopći ambijent i koja...btw. još uvijek pluta na istom mjestu...moram priznati kako Luku baš i nisam pozorno pratio i da nemam neko posebno mišljenje o njemu, njegovom nastupu i njegovoj glazbi općenito, ali ok, organizatori koncerta su valjda računali da će zbog njega doći mnoštvo curica i dakako, nisu se prevarili...a onda je nastupio Oliver...klasika...nastup je bio sasvim solidan i profesionalno odrađen, no gledajući Olivera, shvatio sam da je kod njega zamor materijala iz dana u dan sve očitiji, mislim da više nebi trebao nastupati tako kasno, naročito iza 23 sata jer to već ulazi u treću smjenu, a on ne samo da nije u cvijetu mladosti, nego bogami ima i kilometraže, osobito one noćne...sve u svemu, Oliver je otpjevao onako kako se od njega i očekivalo, ništa spektakularno, no važnije od svega je da je okupljena publika u konačnici bila zadovoljna... Gibonni...e to je posebna priča...on me zaista oduševio, izvedba mu je bila vrhunska, dugo ga nisam vidio u ovako dobrom izdanju, vidjelo se da uživa u svakom trenutku i da je ufuran do jaja...nekoliko uvodnih pjesama je bilo dovoljno da se podigne atmosfera, a onda se Gibo spustio sa one plutajuće pozornice i izazvao oduševljenje mnoštva, pogotovo nakon što se prošetao po okolnim brodicama i kaićima koji su bili nagurani tik uz binu, nebi li ga ekipa koja je doplovila čim bolje vidjela i čula...na kraju je onako dobro raspoložen čak i zapjevao sa nekima od prisutnih što je još dodatno nabrijalo publiku...u svakom slučaju, koncert je apsolutno bio vrijedan posjete...sve je bilo ok jedino je pivuša bila loša...topla i preskupa...

...početkom ovoga mjeseca, u Arsenalu su nastupila dva vrhunska majstora improvizacije... Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić...slobodno mogu reći (barem što se mene tiče) da je to bio glazbeni događaj godine uz dužno poštovanje prema Carrerasu...Stefanovski i Tadić su napravili koncert za pamćenje i potpuno se slažem sa Stefanovskim kada kaže..."naš koncert je jedinstven, ovo nećete nigdje više čuti"...iako se stilski u potpunosti razlikuju, Stefanovski i Tadić se gotovo savršeno osjećaju...a baš to je ono nešto, što se ne može niti naučiti niti uvježbati...Tadić je to večer djelovao kao svojevrsni osigurač koji je imao poseban zadatak, povremeno držati Stefanovskog, da ovaj ne odluta iz nekih okvira zadane teme...iako su se trudili da odnos improvizacije i zadane teme bude podjednak, očigledno je bilo da više uživaju u improvizaciji, a upravo zbog toga i je svaki njihov koncert poseban, jedinstven i neponovljiv, tako da je ugodno provedenih, malo više od dva sata, sa dvojicom gitarističkih virtuoza, sasvim opravdalo uloženih 100 kuna...nadam se da će mi se pružiti prilika, ponovo ih slušati... i to uskoro..

...Goran Bare i Majke...koncert koji je visio, gotovo do zadnjeg trena pošto je tih dana Bare pao s bijelim...koncert koji je kasnio punih 86 minuta uz obrazloženje da se čeka završetak utakmice hrvatske nogometne reprezentacije koja je baš to večer nogometala kvalifikacijsku utakmicu kontra Bjelorusije...a onda, dvadesetak minuta prije početka, Bareta, Baru ili Barea (kako god hoćete) su dvojica doslovno unijela u Arsenal...u onom polumraku je izgledao kao tip kojeg je maloprije ispred Arsenala skupio šleper, ali već idućeg trena, nakon što je svirka krenula, Bare je izašao na stejđ u sasvim drugačijem agregatnom stanju...vrhunski šoumen... otpjevao je sve pjesme od početka do kraja i to bez ijedne greške...naoko izgubljen, no u svakom je trenutku znao, iza kojeg zvučnika mu stoji boca s vinom, gdje se nalazi boca s vodom (koju će kasnije zbog nabrijavanja atmosfere baciti među raju) na kojem pojačalu je ostavio đozle, a na kojem kapu, gdje su mu cigarete i upaljač (naravno da je za vrijeme svirke pušio jer je to baš ono, rokerski) točno je znao kada i u kojoj situaciji se treba obratiti publici, približiti im se, komunicirati s njima, dignuti ih, spustiti, zapaliti, nasmijati...iako je stalno napominjao kako on uopće nije dobar u tome...jebeš rock koncert na kojem ne smiješ zapaliti...urlao je Bare...ja ću zapaliti makar me kaznili, a možda mi organizatori i dozvole da pušim...i dok su se iz publike čuli povici...možeš, smiješ, ajde, zapali, puši...Bare se samo okrenuo prema publici i uzviknuo....koji vam je kurac, pa niste vi organizatori...negdje oko ponoći svirka je završila...Majke su svirale sasvim solidno, rekao bi čak i vrlo dobro, u svakom slučaju profesionalno, ali na kraju ostaje dojam da su koncert odradili, a ne odsvirali...

...jebote, opet sam malo odlutao...a majkemi, mislio sam pisat o onom...van men bend tipu... nema veze, drugi ću put...