Ja tovar

utorak, 28.04.2015.

Znala sam da je ovo kraj.

....

Pogledom sam tražila bar jedno lice nezainteresirano ili zagledano u šareni ekran mobitela.
Ta prokletinja modernog doba je možebitni spas od užadi u koje sam se zaplela.
Lažem sebe da nisam zapletena.
Došla sam, priželjkujući, kao i mnogo puta do sada, pričom rasplesti taj gordijski čvor.

Pričanje je moja pokora, moj biljeg koji podnosim.
Slavim ga i rukama i glavom, ljuljam se, prebacujem s noge na nogu, potpuno predana temi i tempu.
Svemir se smješkao dok sam počesto, u brzini primjerenoj autodromu, pokušavala uhvatiti izgubljenu misao.
Iznenada, baš onako „moorovski“ refleksno, ostala sam zakačena u klišejskoj frazi kao u vrzinom kolu.
I ja se usiljeno nasmijah.
Neutješno promišljam kako gromoglasan pljesak možda može prouzročiti kataklizmu,
za koju pak, dok mogu birati, ne htjedoh preuzeti odgovornost .

Svaki par prisutnih očiju uperen je u moje ukočeno tijelo.
Hvatajući još jednim udahom opojni miris potpune pozornosti, zatvaram oči prije kataklizme.
Obraze za poljupce, palčeve za gaženje, suze ispod modnih naočala dajem.
Cjenkam se.

Udah… izdah…
Svemir ne plješće.

- 00:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.04.2015.

I tako...

Leži čovjek u bolesničkoj postelji,
bez ijedne suvisle da podijeli
bez kontrole nad ičim svojim,
karcinom ga izjeda,
tupo gleda
gasi se
nesvjestan ičega oko sebe.
U posjetu stiže Sinčina brižna,
pedesetak godina mu taman,
kosmat, na fudbalerku šišan,
sa zlatnim lancem i rancem
ispucalih prstiju,žuljavih dlanova
ispod ojačih bicepsa ne zavirujem,
pravo vrijedan - zaključujem.
Iznenađuje me prizor koji slijedi :
Sinčina "pita" ćaću, stojećki,
i briše usta "zamujsana" od čokolina.
Priča mu
da ga štreca "škina"
jutros je kupao majku
prije sedam godina zaleglu u krevet
al makar u pameti dobru.
Izabrala je puding što donosi
i čistu pidžamu da ćaći da
Stari ne zna.
Život je čudo.
I razgovaramo, Sinčina i ja,
sve mene zanima
kada se suočim sa stereotipom
koji to nije.
I on se smije.
Naravno,
razveden, dva sina,
branitelj, mirovina, vlasnik kasina,
ne nužno tim redom,
jer ne mora sve biti po pe-esu.
Namigne i razvuče mu se brk
U dvije je kuće život ulupa
sinove zbrinuo, odrišija kesu
ženu ne spominje a ja ne pitam,
pretpostavljam - ima nekoga
da griju postelju skupa.
Sudbinu ne kune, kaže:
Šta mi donese to i podnosim.
Glavom klimamo
Skoro pa u glas izgovaramo
Mir u duši je najvažniji
tako si snažniji
Znatiželjna sam jako,
zašto i kako,
govori da ga je stari zadužija
zanavijek
na miljevačkoj čeki,
tamo su oba ranjena, i još neki;
a majka je majka,
trpjela ih je, brinula se,
ljubavlju im stajala ukraj
Priča on tako i namiguje ćaći
dodajući:
Stara je ko zmaj.
I Sinčina razvuče brk
Ne primjetih mu zlatni zub
Pa ne može sve biti po pe-esu
kada ti đikani temelje protresu
shvatiš da nije uludo
Život je istinsko čudo.

- 18:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 14.04.2015.

Znala sam da je ovo kraj

...
Anonimne godine i tiha nada
bježe sa nevino-bijelog platna uprljanog savršenim impresijama,
zabludjele.
Poziv na ukrcaj
Lokomotiva sjećanja čeka udar gromoglasnog pljeska na peron života,
obećavajući.
Sva silina odobravanja zaglušila je prebolno razdvajanje
vagona prijašnjih,
za nove.
Dogodilo se
Znala sam da ću voljeti
nisam očekivala da bude tako epifanijski snažno,
nevažno.
Razdvojena od prošlog,
razvodnjena lajkovima fotošopiranih idola i hejtanjem obdarenih guja,
venem.
Nepouzdan vozni red,
neupoznati drže ruke u džepovima dok helenkelerovski bauljam,
ne želim.
Znala sam
Prekasno je pljuvati u vjetar sudbine
Na putovanju života pronalazim mjesto,
hrabro
poričući da je ovo sve,
da je ovo kraj.