Znala sam da je ovo kraj.
....
Pogledom sam tražila bar jedno lice nezainteresirano ili zagledano u šareni ekran mobitela.
Ta prokletinja modernog doba je možebitni spas od užadi u koje sam se zaplela.
Lažem sebe da nisam zapletena.
Došla sam, priželjkujući, kao i mnogo puta do sada, pričom rasplesti taj gordijski čvor.
Pričanje je moja pokora, moj biljeg koji podnosim.
Slavim ga i rukama i glavom, ljuljam se, prebacujem s noge na nogu, potpuno predana temi i tempu.
Svemir se smješkao dok sam počesto, u brzini primjerenoj autodromu, pokušavala uhvatiti izgubljenu misao.
Iznenada, baš onako „moorovski“ refleksno, ostala sam zakačena u klišejskoj frazi kao u vrzinom kolu.
I ja se usiljeno nasmijah.
Neutješno promišljam kako gromoglasan pljesak možda može prouzročiti kataklizmu,
za koju pak, dok mogu birati, ne htjedoh preuzeti odgovornost .
Svaki par prisutnih očiju uperen je u moje ukočeno tijelo.
Hvatajući još jednim udahom opojni miris potpune pozornosti, zatvaram oči prije kataklizme.
Obraze za poljupce, palčeve za gaženje, suze ispod modnih naočala dajem.
Cjenkam se.
Udah… izdah…
Svemir ne plješće.
|
