Vještičja ura
Polako ali sigurno naša trudnoća napreduje;
osim u višku kilograma,svakodnevno se očituje u
sve većem pomanjkanju živaca za osnovne životne
probleme i zaškoljice.
A svakakvih stvari jedna trudnica može doživjeti iako
se svim silama trudi izolirati od vanjskog svijeta.
Djeca,ta predivna i željena bića,koja su blagosov svakom
roditelju,naše spužvice i naša ogledala,sa potkom najljepših
želja i nadanja,koračajući nekim svojim putevima vrtića i škole,
u jednom danu u to fino tkanje svoje duše i karaktera upletu
suptilan čvor kaosa i pokvarenosti ,i ponekad,iskreno se nadam samo ponekad,ta petlja,taj kiks,pokvari cijelu šemu pa sve težnje da ih
provedemo kroz svijet odrastanja sretne i neiskvarane postaju
daleke,gube se u magli svakodnevnog obezvrjeđivanja ljudskosti i dobrote.
U tom svom razočaranju i bespomoćnosti,bježeći u virtualan svijet gdje bi svi mogli biti dobri i tolerantni,tražeći malo bezbrižnosti i opuštanja,nailazim na prepirke,vrijeđanja i nepotrebna zamjeranja virtualnih osoba i prispodoba,razum mi govori:escape,escape,ali ja i dalje,kao kakav parazit,pokušavam pronaći pozitivnu žilu u svemu tome koja bi mi dala malo utjehe da nije sve pokvareno i destruktivno.
Ponekad u ove sitne sate naiđem na šarene svijetove nepoznatih ljudi koji mi izmame osmijeh na rub usana,ima još boje,ima još svjetla...ali ne smijem duboko posezati,nikako iščitavati prije ili poslije,uvijek mi se dogodi da podignem maglu,ono sivilo skriveno duboko,napisano između redaka,uhvaćeno van fokusa,podigne se i sve pokvari.
Bježim ovaj put iz slojevitih prostora,biram da surfam zrcalnim svijetlim prozorima koji ne daju dubinu pogleda ni ljepotu doživljaja,samo površna prividna idila,to biram,to čitam,tomu utečem svaki put kad se manje volim;
tako je lakše,život je ionako pretežak,ni noći ne donose utjehu u lijepim snovima.
|
