Ja tovar

utorak, 28.04.2015.

Znala sam da je ovo kraj. .... Pogledom sam tražila bar jedno lice nezainteresirano ili zagledano u šareni ekran mobitela. Ta prokletinja modernog doba je možebitni spas od užadi u koje sam se zaplela. Lažem sebe da nisam zapletena. Došla sam, priželjkujući, kao i mnogo puta do sada, pričom rasplesti taj gordijski čvor. Pričanje je moja pokora, moj biljeg koji podnosim. Slavim ga i rukama i glavom, ljuljam se, prebacujem s noge na nogu, potpuno predana temi i tempu. Svemir se smješkao dok sam počesto, u brzini primjerenoj autodromu, pokušavala uhvatiti izgubljenu misao. Iznenada, baš onako „moorovski“ refleksno, ostala sam zakačena u klišejskoj frazi kao u vrzinom kolu. I ja se usiljeno nasmijah. Neutješno promišljam kako gromoglasan pljesak možda može prouzročiti kataklizmu, za koju pak, dok mogu birati, ne htjedoh preuzeti odgovornost . Svaki par prisutnih očiju uperen je u moje ukočeno tijelo. Hvatajući još jednim udahom opojni miris potpune pozornosti, zatvaram oči prije kataklizme. Obraze za poljupce, palčeve za gaženje, suze ispod modnih naočala dajem. Cjenkam se. Udah… izdah… Svemir ne plješće.

nedjelja, 26.04.2015.

I tako... Leži čovjek u bolesničkoj postelji, bez ijedne suvisle da podijeli bez kontrole nad ičim svojim, karcinom ga izjeda, tupo gleda gasi se nesvjestan ičega oko sebe. U posjetu stiže Sinčina brižna, pedesetak godina mu taman, kosmat, na fudbalerku šišan, sa zlatnim lancem i rancem ispucalih prstiju,žuljavih dlanova ispod ojačih bicepsa ne zavirujem, pravo vrijedan - zaključujem. Iznenađuje me prizor koji slijedi : Sinčina "pita" ćaću, stojećki, i briše usta "zamujsana" od čokolina. Priča mu da ga štreca "škina" jutros je kupao majku prije sedam godina zaleglu u krevet al makar u pameti dobru. Izabrala je puding što donosi i čistu pidžamu da ćaći da Stari ne zna. Život je čudo. I razgovaramo, Sinčina i ja, sve mene zanima kada se suočim sa stereotipom koji to nije. I on se smije. Naravno, razveden, dva sina, branitelj, mirovina, vlasnik kasina, ne nužno tim redom, jer ne mora sve biti po pe-esu. Namigne i razvuče mu se brk U dvije je kuće život ulupa sinove zbrinuo, odrišija kesu ženu ne spominje a ja ne pitam, pretpostavljam - ima nekoga da griju postelju skupa. Sudbinu ne kune, kaže: Šta mi donese to i podnosim. Glavom klimamo Skoro pa u glas izgovaramo Mir u duši je najvažniji tako si snažniji Znatiželjna sam jako, zašto i kako, govori da ga je stari zadužija zanavijek na miljevačkoj čeki, tamo su oba ranjena, i još neki; a majka je majka, trpjela ih je, brinula se, ljubavlju im stajala ukraj Priča on tako i namiguje ćaći dodajući: Stara je ko zmaj. I Sinčina razvuče brk Ne primjetih mu zlatni zub Pa ne može sve biti po pe-esu kada ti đikani temelje protresu shvatiš da nije uludo Život je istinsko čudo.

utorak, 14.04.2015.

Znala sam da je ovo kraj ... Anonimne godine i tiha nada bježe sa nevino-bijelog platna uprljanog savršenim impresijama, zabludjele. Poziv na ukrcaj Lokomotiva sjećanja čeka udar gromoglasnog pljeska na peron života, obećavajući. Sva silina odobravanja zaglušila je prebolno razdvajanje vagona prijašnjih, za nove. Dogodilo se Znala sam da ću voljeti nisam očekivala da bude tako epifanijski snažno, nevažno. Razdvojena od prošlog, razvodnjena lajkovima fotošopiranih idola i hejtanjem obdarenih guja, venem. Nepouzdan vozni red, neupoznati drže ruke u džepovima dok helenkelerovski bauljam, ne želim. Znala sam Prekasno je pljuvati u vjetar sudbine Na putovanju života pronalazim mjesto, hrabro poričući da je ovo sve, da je ovo kraj.

<	travanj, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30