I tako...
Leži čovjek u bolesničkoj postelji,
bez ijedne suvisle da podijeli
bez kontrole nad ičim svojim,
karcinom ga izjeda,
tupo gleda
gasi se
nesvjestan ičega oko sebe.
U posjetu stiže Sinčina brižna,
pedesetak godina mu taman,
kosmat, na fudbalerku šišan,
sa zlatnim lancem i rancem
ispucalih prstiju,žuljavih dlanova
ispod ojačih bicepsa ne zavirujem,
pravo vrijedan - zaključujem.
Iznenađuje me prizor koji slijedi :
Sinčina "pita" ćaću, stojećki,
i briše usta "zamujsana" od čokolina.
Priča mu
da ga štreca "škina"
jutros je kupao majku
prije sedam godina zaleglu u krevet
al makar u pameti dobru.
Izabrala je puding što donosi
i čistu pidžamu da ćaći da
Stari ne zna.
Život je čudo.
I razgovaramo, Sinčina i ja,
sve mene zanima
kada se suočim sa stereotipom
koji to nije.
I on se smije.
Naravno,
razveden, dva sina,
branitelj, mirovina, vlasnik kasina,
ne nužno tim redom,
jer ne mora sve biti po pe-esu.
Namigne i razvuče mu se brk
U dvije je kuće život ulupa
sinove zbrinuo, odrišija kesu
ženu ne spominje a ja ne pitam,
pretpostavljam - ima nekoga
da griju postelju skupa.
Sudbinu ne kune, kaže:
Šta mi donese to i podnosim.
Glavom klimamo
Skoro pa u glas izgovaramo
Mir u duši je najvažniji
tako si snažniji
Znatiželjna sam jako,
zašto i kako,
govori da ga je stari zadužija
zanavijek
na miljevačkoj čeki,
tamo su oba ranjena, i još neki;
a majka je majka,
trpjela ih je, brinula se,
ljubavlju im stajala ukraj
Priča on tako i namiguje ćaći
dodajući:
Stara je ko zmaj.
I Sinčina razvuče brk
Ne primjetih mu zlatni zub
Pa ne može sve biti po pe-esu
kada ti đikani temelje protresu
shvatiš da nije uludo
Život je istinsko čudo.
|
