Promenada dragih ljudi kroz kuću, ne znaš koga bi prije zagrlio. Došli smo od svakud, neki iz bližeg a neki iz daleka. Nekima je ovo prvi put na Šolti.
Puno dice i njihovih igara (neka su od trideset ili četrdeset i koju godinu), ljubomore i pogleda i odlazaka na spavanje.
Očeve priče i pjesmice (rugalice i smjehuljice) koje su se činile davno zaboravljenima, grupne dubokoumne ali i žestoke rasprave oko dnevnih događanja, muška kopanja po internetu u potrazi za starinama koje to možda jesu, bezbroj puta skuhana kava i pojedeni svi kolači.
Smijeh i smijeh i opet malo smijeha (taman da te zaboli trbuh).
Obračuni mojeg zlata i psa (vrati mi moju čokoladu)
Stado čokoladnih zecova koji su bili i na livadi i u šumi i vijećali su…svi su bili za to da ih ja pojedem al' mi majka nije dala...šmrc moji zecovi…leć će ona večeras prije mene pa ću prošetati ja tom livadom na kojoj pasu čokoladni zecovi
Moje zlato i njegova trka od kuhinje u moju sobu, smiješan način dozivanja moga imena (a tako sam ponosna) i poljupci koje dijeli odabranima
Oko šest navečer izašla sam odvesti dio gostiju kući pa naravno odlutala malo poznatim putima.
Vanka je lebićada, puše i nosi kišu, sve je sivo i mokro, more uzavrilo i puno pjene....
Dan po mome guštu i ja u njemu prekrivena vodom na sve načine, onom vodom koja je plava i zelena. Auto, muzika, cesta, noć i ja…. kombinacija za moju dušu.
Dok se vozim prema Maslinici moje srce postaje sve veće pa se stapam s krajolikom moga otoka a moja duša viče i tijesno joj je tijelo koje je drži na zemlji….
Sretna sam!!!! Hvala na životu!!!
Iza mene oblaci i žuto-narančaste sjene Splita, ispred mene crni se nebo nad Maslinicom a na Izvanju krpa vedrine večernjeg neba.
Masline kidaju grane, sve se savija u ritmu vjetra a ja žalim što nisam umjetnik koji može uhvatiti taj savršeni trenutak mog života i podijeliti ga s vama.
Nebo i more sklapaju se iznad mojih ruku i pletu najljepšu košaru za moje srce, oblaci me prate i miluju kapima a vjetar nosi mirise snova.
Čisto je i slobodno moje srce.
Ni u jednom trenutku moga života nisam bila netko koga ne mogu prepoznati niti netko koga se sramim. Poštene su bile moje namjere i želje …i još to jesu…
U povratku kući igra mojih misli (potok i kamenčići), jedna hop pa druga pa opet i opet zbrajaju se dani. Kao da nikad nije bilo onih tuga mojeg srca.
Biseri na mom vratu su potamnili ali čuvat ću ih dok me ima (to sam ja). Svaka stepenica i svaki san, odsanjani snovi, pronađeni ljudi, ljubav i prijateljstvo...sve ono što znam.
Danas sam krenula nekim novim stazama....
Pa se smijem dok zahvaljujem Nebu …
I naglas obećam sebi...
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A.B. Šimić
Meni, da nikad ne zaboravim
(03. svibnja 2008.)
Što god možete ili mislite da možete, započnite;
Hrabrost ima genij, moć i magiju u sebi. J.W. von Goethe
Ljudi koji mi oduzimaju dah, čije me riječi čine sretnom jer znam da takvi postoje:
Ne, nemoj mene vezati...
Jer Vjetar se vezat ne može
(tu samo Ljubav pomaže)
Tu sam jer volim "baciti na papir" neke misli koje nenajavljeno dođu.
Pa tražim put kući
Foto by Ivonne_D
Naći ću ga znam,
jedne ljetne večeri kad sjednem na skale kojima sam lutala u snu, bosonoga...prema moru
(neko te davno zapisao u moje dlanove)
Znat ću....
Znat ću da sam došla kući
...tu na rubu moga sna...
Foto by VITRIOL
Ako poželite...slobodno se javite
izvanje@gmail.com
ITAKA
Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina,puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas. Konstantin Kavafis
Treba se usuditi željeti...(kaže mi Leda)....
Koliko još staza moramo prijeći,
za samo jedan trenutak Ljubavi...
A toliko toga činimo, toliko lijepog nastojimo,
toliko sebe unosimo i raznosimo
poput vjetra što se sjeća da je bio pustinja.. Vladimir Ordanić
Tko zna...
Vizija
Jednoga jutra godine neke
Otvorit ću oči začuđeno, smjelo,
A sunce će nježno milovati mi lice.
Pogledat ću sretno u svoj komad neba
I osmjehom pozdraviti sunce na prozoru.
Jednoga dana godine neke
Nasmiješena i mirna šetat ću poljem,
Brati rosno cvijeće kraj neke šume.
Slušat ću ptice što život slave
I bit ću sretna što sam tu.
Jedne večeri godine neke
Sklupčat ću se tiho u nečijem naručju
I slušati muziku srca samo za mene.
Bit ću sretna zbog poljupca,
Zbog ruku koje miluju i vole.
Jednog jutra godine neke,
Jednog dana godine neke,
Jedne večeri godine neke
Nadam se…….. Freya
Zelenu mahovinu imaju morske stijene,
borovi i čempresi mirišu snom,
a u šumi se pod lišćem u proljeće
crvene jagode
i mirišu,
a ja imam uspomene i sjećanja i tebe i
sol na koži od zadnjih zagrljaja
i mahovinu u kosi
i san od tvojih dodira pod čempresima
i okus jagoda na usnama
i ljubav
i ti mi šutnjom pričaš
da ti sada kada me nema nedostajem
da su ti sati dugi i polagani Dinaja
Tako sama
Tako sama,
pokrivena česticama nedostajanja
ležala sam na stijeni
pored zapjenjenog mora
pogleda uperenog
tamo negdje iza,
u raskršće puteva
gdje si odlučio
pratiti nečije tuđe korake.
Tako sama,
učila sam ponovo biti JA,
egzistirati kao jedinka,
i živjeti bez lijeve polovice srca
koju si odnio sa sobom,
a ne želeći joj biti vlasnikom.
Tako sama,
disala sam ne osjećajući mirise,
lutala, ne ćuteći hladnoću ni toplinu,
gledala, bez da vidim boje buđenja novog dana,
hodala, ne ostavljajući tragove svojih stopa,
dodirivala, tražeći te pod svojim prstima,
a nalazeći samo prazninu u stvarnosti
iz koje si izrezao i odnio svoj lik.
Tako sama,
drhatvim sam rukama
lijepila šarene komadiće sebe
kakva sam bila prije nego si
poslao uragan kroz moj život,
i sakupljala sitne krhotine osobe
u koju si me pretvorio svojim odlaskom.
I dalje sama,
dala sam se moru
da te spere sa moje kože
dok sam upijala mirise
tog trenutka spoznaje
kada su mi se boje sumraka
ponovo zaiskrile u očima
cijelom lepezom svojih tonova.
Usidrila sam svijest
i prestala lutati
našavši onu drugu polovicu
u samoj sebi. Yvonne D.