Sanjala sam noćas ljeto na Šolti, ljubičastu igru svjetla i nas dvoje kao glumce na generalnoj probi života nekih drugih ljudi.
Pružaš mi ruku da se popnem na skalu kako bi stala pored tebe a ja se pitam i u nevjerici prihvaćam ruku…
Pitam se otkud baš ti (sad) pored mene a ne želim te više?
Vožnja Rogačom koja traje beskrajno dugo dok gledam podivljalo more…južina i valovi metrima visoki koji tuku o škrape i miran brod kojem nije važno vrijeme.
Gledam kroz prozor i uživam u divljanju prirode, u jačini prirode i života stvorenog iz ničega, u valovima koji dodiruju prozor iza kojeg sjedim, u pjeni koja ostaje iza sraza…
Uživam u svom putovanju, mirna (znam da sam tamo gdje mi je mjesto) i okrećem se da ti nešto kažem…
Nema te jer sad (baš sad) dolaziš..
Obećanja….bolje vjeruj da dolazim…
Tajna lozinka koja otvara neke kutijice mojih snova…
Događaji, mirisi i osjećaji posljednjih dana fino prerađeni u mojoj duši, pomiješane uloge (svaka sličnost je slučajna), ponavljanje gradiva u kojem svaki put griješim i plaćam glavom…sve je to jedan od bezbroj krugova kojima mi valja poći.
To se moja duša šeće noću poljima kojima već cvjetaju makovi i onda u nevjerici širom otvorenih očiju gleda istini u lice.
Pa se raduje vratima koja su se odjednom otvorila (prozor možda?)
Igram se danas i tražim granice sebe (neka Svijeta nestane)
Ja sam more (zavukla sam se pod škrapu), mirno, dobro more a ispod površine bjesni oluja slična onoj iz moga sinoćnjeg sna.
Pretežito vedro nebo iznad mene (znam da je takvo iza ovih oblaka) osmijehom najavljuje Ljeto
Svaka tvoja neizrečena riječ, osjećaj da sam prevarena, jadna šutnja i nada da će proljeće donijeti neka nova jutra...
Tuga fino miluje bijes koji ključa u meni dok lutam poljima na kojima će za koji dan procvasti makovi.
Sjedim na obali i gledam srce zarobljeno u kavezu od zlata
Kao noćašnji san sam... kombinacija naizgled nespojivih stvari…
Mene stare i mene nove…
Želje da razorim sve i potrebe da se pritajim i sačekam koji dan, da dozvolim moru da se smiri a onda da pogledam ima li štete (uopće)
Sna o ljetu i realnosti zime, onoga što jesam i onoga što znam da mogu biti
Crne i ljubičaste (boje?)
Juga i bure s bonacom kao prijelazom između dvije obale
I po tko zna koji put pogledam u sada već olujno nebo iznad mog dalmatinskog kamena i najjače vrisnem hvalospjev životu…
Da tu sam i da jesam!
Svaka minuta dragocjeni je dar a ono što ću uraditi s njom moj je dar Životu...
Pa puštam moru da mi odnese srce (ponovo) vjerujući da je moje mjesto baš tu (na tvome ramenu)
Pa se igram na skalama od života...jedna doli pa dvi gori...pa opet i opet i opet...nekad manje a nekad više...
Starimo tako na skalama od života dok nam vjetar i sunce pletu mreže iz kojih nikad nećemo moći izaći...
Sva bježanja i tišine, odbijanja onoga što znamo...sve
Jednom kad pobile vlasi...možda....kako poželiš mili
Pružaš mi ruku da se popnem i stanem na skalu do tebe..
Uzimam srce i kidam kavez...jer čemu sve to...
Puštam ga da bude gdje mu je mjesto i s osmjehom na licu primam tvoju ruku da mi pomogne napraviti ovaj korak
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A.B. Šimić
Meni, da nikad ne zaboravim
(03. svibnja 2008.)
Što god možete ili mislite da možete, započnite;
Hrabrost ima genij, moć i magiju u sebi. J.W. von Goethe
Ljudi koji mi oduzimaju dah, čije me riječi čine sretnom jer znam da takvi postoje:
Ne, nemoj mene vezati...
Jer Vjetar se vezat ne može
(tu samo Ljubav pomaže)
Tu sam jer volim "baciti na papir" neke misli koje nenajavljeno dođu.
Pa tražim put kući
Foto by Ivonne_D
Naći ću ga znam,
jedne ljetne večeri kad sjednem na skale kojima sam lutala u snu, bosonoga...prema moru
(neko te davno zapisao u moje dlanove)
Znat ću....
Znat ću da sam došla kući
...tu na rubu moga sna...
Foto by VITRIOL
Ako poželite...slobodno se javite
izvanje@gmail.com
ITAKA
Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina,puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas. Konstantin Kavafis
Treba se usuditi željeti...(kaže mi Leda)....
Koliko još staza moramo prijeći,
za samo jedan trenutak Ljubavi...
A toliko toga činimo, toliko lijepog nastojimo,
toliko sebe unosimo i raznosimo
poput vjetra što se sjeća da je bio pustinja.. Vladimir Ordanić
Tko zna...
Vizija
Jednoga jutra godine neke
Otvorit ću oči začuđeno, smjelo,
A sunce će nježno milovati mi lice.
Pogledat ću sretno u svoj komad neba
I osmjehom pozdraviti sunce na prozoru.
Jednoga dana godine neke
Nasmiješena i mirna šetat ću poljem,
Brati rosno cvijeće kraj neke šume.
Slušat ću ptice što život slave
I bit ću sretna što sam tu.
Jedne večeri godine neke
Sklupčat ću se tiho u nečijem naručju
I slušati muziku srca samo za mene.
Bit ću sretna zbog poljupca,
Zbog ruku koje miluju i vole.
Jednog jutra godine neke,
Jednog dana godine neke,
Jedne večeri godine neke
Nadam se…….. Freya
Zelenu mahovinu imaju morske stijene,
borovi i čempresi mirišu snom,
a u šumi se pod lišćem u proljeće
crvene jagode
i mirišu,
a ja imam uspomene i sjećanja i tebe i
sol na koži od zadnjih zagrljaja
i mahovinu u kosi
i san od tvojih dodira pod čempresima
i okus jagoda na usnama
i ljubav
i ti mi šutnjom pričaš
da ti sada kada me nema nedostajem
da su ti sati dugi i polagani Dinaja
Tako sama
Tako sama,
pokrivena česticama nedostajanja
ležala sam na stijeni
pored zapjenjenog mora
pogleda uperenog
tamo negdje iza,
u raskršće puteva
gdje si odlučio
pratiti nečije tuđe korake.
Tako sama,
učila sam ponovo biti JA,
egzistirati kao jedinka,
i živjeti bez lijeve polovice srca
koju si odnio sa sobom,
a ne želeći joj biti vlasnikom.
Tako sama,
disala sam ne osjećajući mirise,
lutala, ne ćuteći hladnoću ni toplinu,
gledala, bez da vidim boje buđenja novog dana,
hodala, ne ostavljajući tragove svojih stopa,
dodirivala, tražeći te pod svojim prstima,
a nalazeći samo prazninu u stvarnosti
iz koje si izrezao i odnio svoj lik.
Tako sama,
drhatvim sam rukama
lijepila šarene komadiće sebe
kakva sam bila prije nego si
poslao uragan kroz moj život,
i sakupljala sitne krhotine osobe
u koju si me pretvorio svojim odlaskom.
I dalje sama,
dala sam se moru
da te spere sa moje kože
dok sam upijala mirise
tog trenutka spoznaje
kada su mi se boje sumraka
ponovo zaiskrile u očima
cijelom lepezom svojih tonova.
Usidrila sam svijest
i prestala lutati
našavši onu drugu polovicu
u samoj sebi. Yvonne D.