Budite strpljivi prema svemu što je neriješeno u vašem srcu i pokušajte voljeti i sama pitanja. Ne tražite sada odgovore koje ne možete dobiti, jer ne biste mogli živjeti s njima, a bit je u tome da treba sve živjeti.
Sada živite pitanja...
R. M. Rilke
Strpljenje mi nije jača strana..najčešće želim sada, odmah i tu…sve ono što mislim da bi trebala imati, ono nešto….
Ja nestrpljivo žudim za onim u što sumnjam negdje duboko u svome srcu i svako nestrpljenje u sebi nosi želju za razotkrivanjem laži (zatvori mi oči poljupcima)
Iz svake moje pore izvire rijeka pitanja pa nemirna, analitička ja pokušava na sve odgovoriti i sve razjasniti….zašto je Nebo plavo i zašto je more duboko…zašto ljudi vole i hoću li ikad dotaknuti zvijezde….
Reci mi, reci, reci…pričaj mi…utaži moju glad za znanjem, poigraj se s kamenčićima moje duše a da ne izazoveš buru, zadivi me svojim odgovorima dok moja duša plete zlatnu mrežu oko tvojih prstiju…
I nemoj me razočarati nikad…to dijete u meni traži tvoj zagrljaj.
I prepoznaj moja pitanja u šutnji…
Ja šutim pitanja (i pitam šutnjom) jer nisam spremna čuti tvoje odgovore - iako ih ni ne slutim a kamo li znam..i u šutnji smišljam razne odgovore pa se pletem u njima.
Stavljam ti riječi u usta, oblačim te u haljine mojih strahova i želja, prekrivam ljubičastim zorama dok bdijem nad tvojim snom.
Odlazim i dolazim u igrama moje mašte, smišljam scenarije i moguće rasplete…
Ja šutim i pravim se da kupujem vrijeme mada znam da je to nemoguće.
Sjedim u zavjetrini i uvjeravam sebe da je oluja prošla.
Još samo trenutak, dok ne izbrojim do deset…
Grubo me probudilo more (vrijeme je)…..
Nešto se nepovratno promijenilo u meni (na bolje) pa ruke neumorno kidaju mreže šutnje…
A pjena kruni sve neostvarene snove
Dok mirna čekam odgovore dolaze mi neke slike, i moja se duša kupa u toplini života kojeg živim
Foto by VITRIOL
Otoci u magli mogu ostati skriveni neko vrijeme ali feral na provi moga broda i lanterna koju slutim u daljini vode me kući.
Otoci moje duše i ljubav koja se rađa na njima…
Otoci tako daleki jedan drugome a opet tako bliski.
Mi jesmo otoci tišine….tako smo daleki a opet jedan drugom tako bliski…
Primakni se tek korak bliže i možda vjetar donese moj miris i pitanje staro koliko i Svijet
Primaknut ću se tek korak bliže da odgovoriš srcem
Danas je dan mog života kad bi mogla živjeti s odgovorima...
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A.B. Šimić
Meni, da nikad ne zaboravim
(03. svibnja 2008.)
Što god možete ili mislite da možete, započnite;
Hrabrost ima genij, moć i magiju u sebi. J.W. von Goethe
Ljudi koji mi oduzimaju dah, čije me riječi čine sretnom jer znam da takvi postoje:
Ne, nemoj mene vezati...
Jer Vjetar se vezat ne može
(tu samo Ljubav pomaže)
Tu sam jer volim "baciti na papir" neke misli koje nenajavljeno dođu.
Pa tražim put kući
Foto by Ivonne_D
Naći ću ga znam,
jedne ljetne večeri kad sjednem na skale kojima sam lutala u snu, bosonoga...prema moru
(neko te davno zapisao u moje dlanove)
Znat ću....
Znat ću da sam došla kući
...tu na rubu moga sna...
Foto by VITRIOL
Ako poželite...slobodno se javite
izvanje@gmail.com
ITAKA
Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina,puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas. Konstantin Kavafis
Treba se usuditi željeti...(kaže mi Leda)....
Koliko još staza moramo prijeći,
za samo jedan trenutak Ljubavi...
A toliko toga činimo, toliko lijepog nastojimo,
toliko sebe unosimo i raznosimo
poput vjetra što se sjeća da je bio pustinja.. Vladimir Ordanić
Tko zna...
Vizija
Jednoga jutra godine neke
Otvorit ću oči začuđeno, smjelo,
A sunce će nježno milovati mi lice.
Pogledat ću sretno u svoj komad neba
I osmjehom pozdraviti sunce na prozoru.
Jednoga dana godine neke
Nasmiješena i mirna šetat ću poljem,
Brati rosno cvijeće kraj neke šume.
Slušat ću ptice što život slave
I bit ću sretna što sam tu.
Jedne večeri godine neke
Sklupčat ću se tiho u nečijem naručju
I slušati muziku srca samo za mene.
Bit ću sretna zbog poljupca,
Zbog ruku koje miluju i vole.
Jednog jutra godine neke,
Jednog dana godine neke,
Jedne večeri godine neke
Nadam se…….. Freya
Zelenu mahovinu imaju morske stijene,
borovi i čempresi mirišu snom,
a u šumi se pod lišćem u proljeće
crvene jagode
i mirišu,
a ja imam uspomene i sjećanja i tebe i
sol na koži od zadnjih zagrljaja
i mahovinu u kosi
i san od tvojih dodira pod čempresima
i okus jagoda na usnama
i ljubav
i ti mi šutnjom pričaš
da ti sada kada me nema nedostajem
da su ti sati dugi i polagani Dinaja
Tako sama
Tako sama,
pokrivena česticama nedostajanja
ležala sam na stijeni
pored zapjenjenog mora
pogleda uperenog
tamo negdje iza,
u raskršće puteva
gdje si odlučio
pratiti nečije tuđe korake.
Tako sama,
učila sam ponovo biti JA,
egzistirati kao jedinka,
i živjeti bez lijeve polovice srca
koju si odnio sa sobom,
a ne želeći joj biti vlasnikom.
Tako sama,
disala sam ne osjećajući mirise,
lutala, ne ćuteći hladnoću ni toplinu,
gledala, bez da vidim boje buđenja novog dana,
hodala, ne ostavljajući tragove svojih stopa,
dodirivala, tražeći te pod svojim prstima,
a nalazeći samo prazninu u stvarnosti
iz koje si izrezao i odnio svoj lik.
Tako sama,
drhatvim sam rukama
lijepila šarene komadiće sebe
kakva sam bila prije nego si
poslao uragan kroz moj život,
i sakupljala sitne krhotine osobe
u koju si me pretvorio svojim odlaskom.
I dalje sama,
dala sam se moru
da te spere sa moje kože
dok sam upijala mirise
tog trenutka spoznaje
kada su mi se boje sumraka
ponovo zaiskrile u očima
cijelom lepezom svojih tonova.
Usidrila sam svijest
i prestala lutati
našavši onu drugu polovicu
u samoj sebi. Yvonne D.