Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.
Rainer Maria Rilke
Gledam more…oko mene su krugovi koji se šire
Dodiruju se rubom, pretaču i mijenjaju dok ja stojim i čekam da se smire
Polako shvaćam…nikad se širit prestat neće
Ja živim u krugovima koje crtam sama (ne znam to)
Krugovi na vodi, uzburkale dubine mojih riječi
Postoje u meni mora koja preplivati treba u proljeće, dok su još hladna i zelena, neprepoznata još…
U danima koji me prate osjetim treptaj istine u srcu i oduzme mi dah…ali željom svojom da ga razumijem sad, baš sad nestane u trenu i ostavi leptiriće i grop…
Mogu li ja to?
Ležim na dvoru uz rub moje kuće i dodirujem je golim ramenom (desnim)
Sunce je varljivo ali me uvijek nagovori na još jedan pokušaj
Skidam nepotrebnu odjeću, odbacujem prašnjave cipele i puštam ti da me dotakneš prstima koji mirišu na murtilu (zatvorenih očiju znam da iznad mene lebdi jedan ljetni oblak).
Toplina, ona koja mami osmijeh na lice…obećanja onoga koji dolazi da bi ostao… iza mojih zjenica padaju kiše na terasu od snova dok me grliš.
Ležim na dvoru i razmišljam o krugovima mog života.
Oh Kraljica drame sam ja….pa se smijem na glas ne umanjujući time bol koju ćutim
I dođe mi da skačem u obijesnoj igri Sreće (samo zato jer sam živa, samo zato jer sam mlada, samo zato jer imam srce) sa čoporom poludivlje djece (kakvu volim iznad svega)..
Pa poskočim kao loptica pobjegla iz nečije šake….
Pa se pravim da me niko ne vidi dok skakućem po nekoj kosoj (zamišljenoj) crti i pomislim kako ću dotaknuti nebo ako poželim još jednom.
Omamljena se vraćam kući dok po meni gore tvoji dodiri…čekam večer i neka nova vrimena od naših života.
Ogrnuti šutnjom večeras hodamo istim stazama a ja shvaćam da mi ništa manje nisi drag (niti želim to).
Vjerujem u pute koji jesu ispravni iako ponekad nije lako i boli me…granica je samo moje srce
Pa se skrivam iza propupale grane (to cvjeta Ljubav) i gledam…. oko mene su krugovi koji se šire
Pa ti pružam ruku, poklanjam tišinu i šutim - nema potrebe pitati išta…bit će sve ono što treba biti.
Ja sjedim na putu, oko mene se krugovi šire…
Sjedim i slušam moje srce…ono govori da čekam...dok iz trenutka u trenutak sve jače žudim za polaskom…
U još jedan novi krug Igračice...vrijeme je...zar ne?
Da prvi put u životu vjeruješ sebi....
Jer jesi Tišina i Ona zbog koje će ostaviti sve iza sebe
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A.B. Šimić
Meni, da nikad ne zaboravim
(03. svibnja 2008.)
Što god možete ili mislite da možete, započnite;
Hrabrost ima genij, moć i magiju u sebi. J.W. von Goethe
Ljudi koji mi oduzimaju dah, čije me riječi čine sretnom jer znam da takvi postoje:
Ne, nemoj mene vezati...
Jer Vjetar se vezat ne može
(tu samo Ljubav pomaže)
Tu sam jer volim "baciti na papir" neke misli koje nenajavljeno dođu.
Pa tražim put kući
Foto by Ivonne_D
Naći ću ga znam,
jedne ljetne večeri kad sjednem na skale kojima sam lutala u snu, bosonoga...prema moru
(neko te davno zapisao u moje dlanove)
Znat ću....
Znat ću da sam došla kući
...tu na rubu moga sna...
Foto by VITRIOL
Ako poželite...slobodno se javite
izvanje@gmail.com
ITAKA
Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina,puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas. Konstantin Kavafis
Treba se usuditi željeti...(kaže mi Leda)....
Koliko još staza moramo prijeći,
za samo jedan trenutak Ljubavi...
A toliko toga činimo, toliko lijepog nastojimo,
toliko sebe unosimo i raznosimo
poput vjetra što se sjeća da je bio pustinja.. Vladimir Ordanić
Tko zna...
Vizija
Jednoga jutra godine neke
Otvorit ću oči začuđeno, smjelo,
A sunce će nježno milovati mi lice.
Pogledat ću sretno u svoj komad neba
I osmjehom pozdraviti sunce na prozoru.
Jednoga dana godine neke
Nasmiješena i mirna šetat ću poljem,
Brati rosno cvijeće kraj neke šume.
Slušat ću ptice što život slave
I bit ću sretna što sam tu.
Jedne večeri godine neke
Sklupčat ću se tiho u nečijem naručju
I slušati muziku srca samo za mene.
Bit ću sretna zbog poljupca,
Zbog ruku koje miluju i vole.
Jednog jutra godine neke,
Jednog dana godine neke,
Jedne večeri godine neke
Nadam se…….. Freya
Zelenu mahovinu imaju morske stijene,
borovi i čempresi mirišu snom,
a u šumi se pod lišćem u proljeće
crvene jagode
i mirišu,
a ja imam uspomene i sjećanja i tebe i
sol na koži od zadnjih zagrljaja
i mahovinu u kosi
i san od tvojih dodira pod čempresima
i okus jagoda na usnama
i ljubav
i ti mi šutnjom pričaš
da ti sada kada me nema nedostajem
da su ti sati dugi i polagani Dinaja
Tako sama
Tako sama,
pokrivena česticama nedostajanja
ležala sam na stijeni
pored zapjenjenog mora
pogleda uperenog
tamo negdje iza,
u raskršće puteva
gdje si odlučio
pratiti nečije tuđe korake.
Tako sama,
učila sam ponovo biti JA,
egzistirati kao jedinka,
i živjeti bez lijeve polovice srca
koju si odnio sa sobom,
a ne želeći joj biti vlasnikom.
Tako sama,
disala sam ne osjećajući mirise,
lutala, ne ćuteći hladnoću ni toplinu,
gledala, bez da vidim boje buđenja novog dana,
hodala, ne ostavljajući tragove svojih stopa,
dodirivala, tražeći te pod svojim prstima,
a nalazeći samo prazninu u stvarnosti
iz koje si izrezao i odnio svoj lik.
Tako sama,
drhatvim sam rukama
lijepila šarene komadiće sebe
kakva sam bila prije nego si
poslao uragan kroz moj život,
i sakupljala sitne krhotine osobe
u koju si me pretvorio svojim odlaskom.
I dalje sama,
dala sam se moru
da te spere sa moje kože
dok sam upijala mirise
tog trenutka spoznaje
kada su mi se boje sumraka
ponovo zaiskrile u očima
cijelom lepezom svojih tonova.
Usidrila sam svijest
i prestala lutati
našavši onu drugu polovicu
u samoj sebi. Yvonne D.