U pedeset i petoj je promatrala ljubičasto – zelene mrlje na svojoj blijedoj koži i iščekivala brzi nestanak bolnih tragova; pognute glave i bezosjećajna lica. Znala je da više od godinu dana ne diše, ne spava i ne živi. Jedan ljubičasti krug je ovdje kao utisak i podsjetnik da ne smije imati prijatelje, da ih ne smije pozdraviti i da nikada ništa ne smije uzeti iz muške ruke. Drugi ljubičasti krug je morao zauvijek spremiti u njenu „izgubljenu“ memoriju pojam da je laka žena – samo zato što je voljela, ljubila i dostojanstveno uživala u slobodi.

Želio je da bude podučena kako nikoga ne smije pozdravljati, razgovarati i gledati ih u oči, već samo u njega. Smatrao je kako izrazi njene tjelesne ljubavi izgledaju prljavo i prosto, opisivajući je kao onu koja se skinula po tisuću i koji put uz naplatu. Rekao je da ga čini nedovoljno muškarcem, radeći na poslu s drugim muškim bićima – želio je da napusti posao za njega. Tražio je da prekine svaki kontakt sa svim njoj dragim osobama i obitelji jer ih on vidi kao oskvrnitelje njene poslušnosti – nečiste uzore. Tvrdio je da se on ne viđa s drugima, stoga ne može ni ona, inače će se ponašati veoma loše jer ga je ona izazvala i natjerala na to. Digao je prst i zaprijetio da više neće gledati televiziju jer tamo može vidjeti druge muškarce – biti izazvana i bolesna poput drugih. Ustvari, ne smije ići nikada nigdje bez njega jer joj se može dogoditi nešto uistinu strašno kada se bude najmanje nadala. Zašto bi slušala glazbu koju su stvorili drugi muškarci, ako može gledati i slušati njega dok rađa rapsodije na gitari? Objasnio joj je da šminka koju oduvijek obožava uništava njenu kožu. Haljine i visoke potpetice je morala ugurati duboko u ormar kako materijalno ne bi pokvarilo njenu čednost jer je okolina poput zvijeri koja vreba te pogledom krade nju od njega. Proglasio je njenu kožu samo njegovim vlasništvom – neotuđivim, dakle drugi muškarci nemaju pravo gledati njegovo. Odjednom je morala fotografirati gdje se nalazi i što radi jer su žene prema njegovoj teoriji neuračunljive te biološki predodređene razvratnice. Poruke je morala slati svaku minutu kako bi bio siguran da ne gleda u druge muškarce dok njega nema.

U tužnim noćima, ulice njenog rodnog grada su slušale „Odaberi – hoćeš li dlanom ili prednjom stranom?“. Molila je Boga da je ne vide, ne čuju i ne pozdravljaju na ulici. Znala je da sutradan neće moći hodati. Ona je glavni krivac, ali ipak ustvrdi „Tvoje suze su znak da ti je stalo.“. Bježala je od njega, ali uslijedio je progon tugom i prijetnjama. Ožiljci ugašene cigarete na njenoj koži su trajna uspomena na naporan teret i ujed života. Teret koji ju je natjerao da ne jede i jedvice spava zagrljeno kao mali fetus u majčinoj utrobi žudeći za sigurnošću i pažnjom.

Kada je nož završio na njenom vratu - znala je da voli svoj život, da je zaljubljena u slobodu i da želi živjeti. Čvrsto je odlučila da je nužna kupnja hitne, jednosmjerne i bespovratne karte za njega. Disala je život pokušavajući preplivati najveću poplavu koja je gušila njeno biće. Plivala je gledajući svjetlost i zrake sreće na uzburkanoj površini. Grabila je rukama da mu pokaže da nije stvorena za šutnju, poniznost, gorke suze, modrice, batine i svaki oblik maltretiranja koji je morala okusiti zbog njega.

Taman kad je trebala izroniti, ruke su dohvatile njen vrat; stiskale ga snažno, provocirajući granicu života i smrti – bijesno i ljutito. Njenu svijeću je ugasio siloviti vjetar uništenja. Njeno tijelo leži duboko u crnoj i hladnoj zemlji okupanoj smeđom podzemnom vodom u zagušljivom lijesu – znakom da je oteo slobodu i zauvijek je okovao.

Gdje ste Vi, slušatelji i gledatelji njenih krikova, njenih vapaja i njenih boli? Palite lampaš za njen vječni pokoj. Slutili ste, osjećali i šaputali... Prisilno slijepi i gluhi niste povukli njene ruke da je oživite.
Zar je kriva što je zalutala tražeći ljubav?
Zar su krive što su izgubile po putu pojam o važnosti vlastitog života?

Mogle su završiti svoje obrazovanje, biti zaposlene, biti uistinu voljene, možda podariti novi život, ostariti i spoznati sve radosti života. Ni Vi im niste dopustili da ih život zagrli. U njihovom pogledu, u njihovoj šutnji – ponekad potražite žudnju za uzbunom. Otvorite oči i pružite ruku s korijenom u svom srcu.

Otkriveno u njenoj oporuci:
Vi, drage žene – čuvajte svoj život, zalijevajte ga osmijehom i tražite pomoć za svaki oblik nasilja, diskriminacije i dehumanizacije kako ne biste postale dio mračne, nepotrebne statistike. Ne okrećite leđa sebi životom u nasilnom kavezu. U vama cvate moć stvaralaštva, rasta i transformiranja. Zar Vi svi ostali stvarno i dalje vjerujete da nam ne treba pomoć i zaštita?

Oznake: sloboda, žena, poruka, pravda, Pomoć, prava, stop nasilju nad ženama