beneath-the-skin

11.03.2012., nedjelja

Bijele i Samarske stijene

Na Bijele i Samarske stijene sam odlučio ići sam,zato što mi se nije dalo nikog davit da ide sa mnom,a i zato što sam nabrzinu odlučio otići.Pošto je bio ponedjeljak,15.kolovoza,a i taman mi je počeo godišnji,odlučih oko 10 sati da ću ići!Tako je i bilo,nabrzinu napunim ruksak,i poslije ručka,oko 12 sati krenem.U Ogulin,pa u Jasenak sam stigao oko 5.Potom sam produžio makadamom prema Bijelim stijenama,nakon par kilometera parkiram auto na jednom ve
likom proširenju,odakle vodi markacija do skloništa Miroslava Hirtza,nakon pola sata hoda.Pošto sam još imao vremena do mraka,skoknem još do vrha Bijelih stijena.Sklonište je bilo O.K.,jedino što nisam cijelu noć spavao zbog- puha!Non stop je nešto šuškao,grickao,što u tišini noći jaaako iritira!Al' dobro.

Ujutro oko 7 krenem u obilazak Bijelih stijena Vihoraškim putom.Inače,kad se prvi put,kao ja,dođe u ove predjele ispunjene,pri vrhovima samo kamenom,a malo niže ugodnom hladovinom borovine,i apsolutnom tišinom,ostaje fasciniran.Prava je šteta ne dolaziti više puta ovdje.Ali i druge planine zovu!
Uskoro nailazim na poznate "Prste",!"Fratre",kapelica između glatkih,okomitih stijena zaista vrijedi skretanja s puta i obilaska.Nastavljam dalje više manje sličnim predjelima preko Natašinog dola,što je mala neobična ravan za silno stijenje u okruženju.Dolazim i do Samarskih stijena i nailazim na putokaz za čuveno Ratkovo sklonište,koje odmah posjećujem.Ne zadržavam se dugo jer se još moram vratit do auta.Vraćam se istim putem nazad do skloništa gdje sam "prespavao",pa do auta,i prevozim ga dalje makadamom oko jedan sat prema Samarskim stijenama.Parkiram kod putokaza za Ratkovo sklonište,ruksak na leđa,i brže bolje na Vrh Samarskih stijena,pošto još to moram obavit do mraka!Usput prolazim Velikim kanjonom(nekih desetak metara visokim uskim i glatkim liticama),zaista prizor ostavlja bez daha.Dalje su vrhovi :Kocka,Piramida,Stepenica,i koje sam sve pohodio i uzeo žigove(kad ih već ima).Jednostavno je šteta samo prozujati,a ne popeti se na sve te vrhove,jer čemu onda sve?
Unatoč stisci sa vremenom,jer već mi je bilo pitanje hoću li se uopće stići vratit prije mraka,ipak produžujem do Vrha Samarskih,i nakon kratkog boravka ondje,žurim istim putem nazad do Ratkovog skloništa.Ipak stižem pred mrak,još jedem i oko pola 10 idem spavat.Mislio sam da ću i ovdje imati problema sa puhovima,i da neću spavat,ali ipak je dobro prošlo,i probudio se baš odmoran!

Za danas mi je ostalo obići Južnu skupinu Samarskih stijena,što planiram do podne.Južna skupina je u stvari kružna staza koja završava na istom mjestu gdje i počinje.Sastoji se također od nekoliko stjenovitih vrhova,do kojih baš i nije lako doći,iako su neki od njih i dio same kružne staze,pa ih je i nemoguće zaobići.Moram priznat da na jedan od njih sam se jedva usudio popeti,zbog vjetra,a i zbog nimalo bezazlenog uspona(da ne kažem jako opasnog!).Tako da mi je bio izbor:ili preko njega,pa dalje kružno,ili nazad!Kako nisam tip da odustaje,naravno produžujem dalje.Sad nisam siguran da li se radi o Južnom vrhu ili o Amfiteatru(pošto je prošlo 7 mjeseci dok ovo pišem).Negdje ispod Razbijenog vrha,"razbije" mi se fotoaparat!!!!Naime,pošto sam išao sam,sam sam se i fotografirao!Postavim si aparat na određeno mjesto,naštimam da se uslika za 12 sekundi,brzo se namjestim,i aparat me sam uslika.Poznata stvar!Tako sam ga postavio na planinarsku kutijicu na koja se nalazi zabijena u zemlju,u kojoj se nalaze žig i bilježnica za utiske.Puhne vjetar,i sruši aparat koji padne ravno na objektiv,otvoreni!!!!I gotov je!
A ništa,produžim dalje drugom stranom kružne staze i nakon dolaska na početak,sad se mora kući!Dođem do auta,više od sata makadama,pa do Jasenka,Ogulina,pa autoput i NG!
Sve u svemu,jedan od najboljih blic izleta,koji svakako se pamti cijeli život!
Prijedlog:tko god može,nek posjeti Bijele i Samarske stijene,ali ne samo kao popodnevni izlet,već da se bude bar dva dana i da se obiđe što više vrhova kojih ima desetak.Svaki je na svoj način dojmljiv,kako prilaz tako i sam vrh!(još je najbolje da idete sami,tako ćete najviše obići!)
UŽIVAJTE!

- 22:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2012., petak

Slike s Psunja

Pogled prema Brezovom polju

Pogled sa Psunja

Brezovo polje

Jastrebinac

Izvor Bjelovac

Predola

Detalj

Crna mlaka

- 22:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Psunj

Psunj je,za planinare,prilično zanimljiva planina,pošto ima dosta planinarskih staza,i dobro obilježenih(uglavnom!)Najviše poznam dio koji gravitira prema Strmcu,dok prema Omanovcu,nažalost površno(upravo zbog jako loše markacije,na dijelu Vodostaj-Omanovac,zbog koje smo dva puta skrenuli s puta i promašili Omanovac!Planirani put:Strmac-Omanovac!).Strmac je polazna točka za sve planinarske staze u tom dijelu Psunja.Uglavnom staze završavaju na Brezovom polju,najvišem vrhu Psunja,i "ravne"Slavonije,i traju oko 2.30 h. u jednom pravcu.Sam vrh je uzidana piramida od nekih 20 metara na 984 m nadmorske visine.U blizini je još i televizijski toranj vidljiv na desetine kilometara uokolo.Karta Psunja se može uslikati na planinarskom domu ili pored bazena,tako da se ima u fotoaparatu,a i u kompjuteru.Glavne staze su Srmac-Petkovica-Kapetanica-Brezovo polje,i Strmac-Predola-Crna mlaka-Dobra voda-Brezovo polje.Uz to se do vrha stiže iz Strmca preko Božikovca i Boškovca i Dobre vode,pa preko Gradine,prije bolnice,i preko Šibljaka,iza bolnice.Jedan od zanimljivosti Psunja je i Muški bunar,koji je poznat po stoljetnim stablima,pa je proglašen prašumom i zaštićen.Prije desetak godina u jakoj oluji je dosta stabala porušeno,pa je dijelom neprohodan.Uz ove kote,tu su još i Jastrebinac,izvor Bjelovac,Velja glava,Strmačka humka,Javorovica,Mijači(na cesti-Pakrac-Brestovac).Uz planinarske staze,dosta je i šumskih cesta(koji su ponegdje i dio planinarskih staza),pa si i rekreativci bez problema mogu pronaći koju laganu dionicu.
Dođite na Psunj,nećete požalit!

- 21:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gradina,Motajica

Pošto još ni jednom nisam pohodio inozemne planine,za početak nije ni loše odmah da nama najbliže-Motajice u Bosni i Hercegovini.Nakon nekoliko nedjelja odgađanja zbog nepovoljnog vremena,odlučih se za nedjelju,4.ožujka.Vrijeme je bilo sunčano,ali ipak ne dovoljno bistro,nekakva poluizmaglica.Tako da nije baš povoljno za fotografiranje udaljenih predjela(naravno za mene kao amatera!).Krenuo sam iz Nove Gradiške oko 9 sati,i išao preko Bosanske Gradiške i Srpca do sela Gornja Lepenica na južnoj strani Motajice.Vidi se odmah na prvi pogled kako je sve uredno i čisto,kao većinom i cijeli put od granice.Obronci Motajice su načičkani lijepim zaselcima i osamljenim imanjima.Uglavnom su imena dobili po obiteljima koji tamo žive.Stanovnici se vjerojatno najčešće bave stočarstvom(ovčarstvom),jer ima dosta urednih pašnjaka koji su pravi ukras krajolika!
Jedina moja zamjerka,kao planinara,je ta da na toj glavnoj cesti u Gornjoj Lepenici nema nikakvog putokaza,ni markacije,za vrh Motajice-Gradinu!Nakon nekoliko skretanja sjeverno prema brdu,sasvim slučajno sam išao za putokazom koji upućuje na selo Dragojevići i još tri-četiri sela.Nakon tri i po kilometra makadama,(opet)slučajno naletih na prvu planinarsku markaciju.Čak ni uz nju ne piše kud vodi,a kamoli da vodi na vrh Motajice!Nedaleko parkiram auto i priupitah čovjeka pored čije kuće prolazi markacija,da li je to pravi put.Čovjek je stvarno bio ljubazan,još me je pitao odakle sam,i objasnio mi da je to pravi put.Još mi je ponudio da parkiram auto u njegovom dvorištu,da nije na putu,zahvalio sam se jer i tu gdje sam ga ostavio znao da mu neće ništa bit.
Ruksak na leđa i polako prema vrhu.Uspon nije naporan,ide se skoro bez stajanja.Priroda prema vrhu nije nešto posebno,kao ni većina takvih brda.Nema veze.Markacijom nisam zadovoljan,na više mjesta nedostaju,pa za prvi put se mora dosta paziti!Pogotovo što je markiran većinom samo put prema gore(kad su oznake na stablima okrenute prema planinaru),dok prema dolje rijetko!Iako pomognu i takve kakve jesu.Planirao sam i nazad ići istim putem pa sam za svaki slučaj ponegdje ostavljao tragove cipela u blatu,za svaki slučaj.Stigao sam za 1.45.minuta do gore.
Sam vrh Motajice je čistina od nekih dvije tisuće kvadrata,sa tri odašiljača,televizijski i od neke mobilne mreže,plus sazidana piramida kao na Psunju,kao vrh,kao i planinarska koliba.Naišao sam na par lokalnih planinara s kojima sam popričao i rekli mi da je čistina na vrhu ustvari privatan posjed(!),i radi toga se ne uređuje kao nekakvo izletište(pomalo ima smeća).Na moje razočarenje,pogleda sa vrha u stvari nema!Tek kroz krošnje drveća se vidi ponešto Slavonije.Zato sam se ipak poverao na odašiljač,na otprilike 20 metara,i uspio ugledat ovaj naš dio Slavonije,iako vidljivost nije bila kakvu sam priželjkivao.Uslikao sam nekoliko fotki i nazad.Ipak su mi pomogli tragovi koje sam ostavljao,tako da sam bez problema došao do domaćina i do auta.Čovjek i njegov sin me još ponudili rakijicom(ne pijem,šteta),i uz ugodan razgovor se pozdravili uz najbolje želje!
Uvijek kad dođem do auta,i kad krećem,nekako kao da ulazim u posve drugi svijet-običnu "civilizaciju".Dalje sve ide "bez brige i pameti"!
Povratak kući.

- 19:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zaselak