Pošto još ni jednom nisam pohodio inozemne planine,za početak nije ni loše odmah da nama najbliže-Motajice u Bosni i Hercegovini.Nakon nekoliko nedjelja odgađanja zbog nepovoljnog vremena,odlučih se za nedjelju,4.ožujka.Vrijeme je bilo sunčano,ali ipak ne dovoljno bistro,nekakva poluizmaglica.Tako da nije baš povoljno za fotografiranje udaljenih predjela(naravno za mene kao amatera!).Krenuo sam iz Nove Gradiške oko 9 sati,i išao preko Bosanske Gradiške i Srpca do sela Gornja Lepenica na južnoj strani Motajice.Vidi se odmah na prvi pogled kako je sve uredno i čisto,kao većinom i cijeli put od granice.Obronci Motajice su načičkani lijepim zaselcima i osamljenim imanjima.Uglavnom su imena dobili po obiteljima koji tamo žive.Stanovnici se vjerojatno najčešće bave stočarstvom(ovčarstvom),jer ima dosta urednih pašnjaka koji su pravi ukras krajolika!
Jedina moja zamjerka,kao planinara,je ta da na toj glavnoj cesti u Gornjoj Lepenici nema nikakvog putokaza,ni markacije,za vrh Motajice-Gradinu!Nakon nekoliko skretanja sjeverno prema brdu,sasvim slučajno sam išao za putokazom koji upućuje na selo Dragojevići i još tri-četiri sela.Nakon tri i po kilometra makadama,(opet)slučajno naletih na prvu planinarsku markaciju.Čak ni uz nju ne piše kud vodi,a kamoli da vodi na vrh Motajice!Nedaleko parkiram auto i priupitah čovjeka pored čije kuće prolazi markacija,da li je to pravi put.Čovjek je stvarno bio ljubazan,još me je pitao odakle sam,i objasnio mi da je to pravi put.Još mi je ponudio da parkiram auto u njegovom dvorištu,da nije na putu,zahvalio sam se jer i tu gdje sam ga ostavio znao da mu neće ništa bit.
Ruksak na leđa i polako prema vrhu.Uspon nije naporan,ide se skoro bez stajanja.Priroda prema vrhu nije nešto posebno,kao ni većina takvih brda.Nema veze.Markacijom nisam zadovoljan,na više mjesta nedostaju,pa za prvi put se mora dosta paziti!Pogotovo što je markiran većinom samo put prema gore(kad su oznake na stablima okrenute prema planinaru),dok prema dolje rijetko!Iako pomognu i takve kakve jesu.Planirao sam i nazad ići istim putem pa sam za svaki slučaj ponegdje ostavljao tragove cipela u blatu,za svaki slučaj.Stigao sam za 1.45.minuta do gore.
Sam vrh Motajice je čistina od nekih dvije tisuće kvadrata,sa tri odašiljača,televizijski i od neke mobilne mreže,plus sazidana piramida kao na Psunju,kao vrh,kao i planinarska koliba.Naišao sam na par lokalnih planinara s kojima sam popričao i rekli mi da je čistina na vrhu ustvari privatan posjed(!),i radi toga se ne uređuje kao nekakvo izletište(pomalo ima smeća).Na moje razočarenje,pogleda sa vrha u stvari nema!Tek kroz krošnje drveća se vidi ponešto Slavonije.Zato sam se ipak poverao na odašiljač,na otprilike 20 metara,i uspio ugledat ovaj naš dio Slavonije,iako vidljivost nije bila kakvu sam priželjkivao.Uslikao sam nekoliko fotki i nazad.Ipak su mi pomogli tragovi koje sam ostavljao,tako da sam bez problema došao do domaćina i do auta.Čovjek i njegov sin me još ponudili rakijicom(ne pijem,šteta),i uz ugodan razgovor se pozdravili uz najbolje želje!
Uvijek kad dođem do auta,i kad krećem,nekako kao da ulazim u posve drugi svijet-običnu "civilizaciju".Dalje sve ide "bez brige i pameti"!
Povratak kući.
Post je objavljen 09.03.2012. u 19:56 sati.